Prostor za alternativne društvene medije | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Prostor za alternativne društvene medije

"WWW nije izmislio Tim Berners-Lee već Karl Marx 1857.", smatra Christian Fuchs, sociolog medija i komunikacije koji je nedavno gostovao u Zagrebu.

Razgovarao: Paško Bilić

Christian Fuchs

Povodom predavanja koje se 8. svibnja održalo u Zadru i 9. svibnja u Zagrebu u organizaciji Sekcije za sociologiju medija Hrvatskog sociološkoga društva, Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru i Multimedijalnog instituta donosimo intervju sa sociologom medija i komunikacija Christianom Fuchsom.

Fuchs je profesor u području društvenih medija na Institutu za istraživanje medija i komunikacije te ravnatelj Centra za istraživanje društvenih medija Sveučilišta Westminster u Londonu. Glavni je urednik časopisa tripleC: Communication, Capitalism & Critique, zamjenik je voditeljice EU COST akcije Dynamics of Virtual Work, te je voditelj Istraživačke mreže 18 (Sociologija istraživanja medija i komunikacija) Europskog sociološkog društva. Autor je više knjiga od kojih bi izdvojili Culture and Economy in the Age of Social Media (Routledge, 2015), Digital Labour and Karl Marx (Routledge, 2014), Social Media: A Critical Introduction (Sage, 2014), te OccupyMedia! The Occupy Movement and Social Media in Crisis Capitalism (Zero Books, 2014).


P.B.: Kako ste se zainteresirali za istraživanje medija i komunikacija?

C.F.: Kao prvo, kako sam oduvijek bio zainteresiran za računarstvo obrazovao sam se u području društvene informatike. S druge strane, kako dolazim iz Austrije, u kojoj već nekoliko desetljeća uspješno djeluje stranka ekstremne desnice – FPÖ, zainteresiralo me kako se ona koristi medijima za širenje ideologije ekstremne desnice. Jörg Haider nije bio samo politički i ideološki fenomen ekstremne desnice, nego je također bio i medijski spektakl. Tako da sam se zainteresirao za to kako se mediji koriste za širenje (takvih) ideologija. Austrija ima najveću medijsku koncentraciju u sektoru tiska, a također ima i tabloid KronenZeitung koji često podržava ove ekstremiste i njihovu rasističku propagandu. Tako da su moji interesi bili s jedne strane u računarstvu i njegovim implikacijama za društvo, a s druge strane sam se interesirao za medije i ideologiju. Ujedno, moji akademski temelji vrlo su interdisciplinardni jer uz doktorat iz informatike imam i habilitaciju u 'Informacijsko-komunikacijskim tehnologijama i društvu' na Fakultetu za kulturne i društvene znanosti na Sveučilištu u Salzburgu. Većinu akademskog života radio sam na interdisciplinarnim odsjecima. Naravno, područje medija i komunikacija je samo po sebi interdisciplinarno. Tako sam npr. nedavno pregledao posebno izdanje časopisa Journal of Communication iz 1983.godine naslovljeno Ferment in the Field u kojem se raspravljalo o tome da li su 'Studije medija i komunikacija' disciplina, polje, ili čak izolirane 'žablje bare' pri čemu je potonji izraz viđenje švedskog istraživača Karla Erika Rosengrena. Interdisciplinarnost 'Studija medija i komunikacija' nadopunjuju ekonomika medija, kritički studiji komunikacije, studije političke komunikacije, medijska psihologija itd.


P.B.: Kako su se vaši istraživački interesi promijenili tijekom godina i kako gledate na polje medija i komunikacija danas?

C.F.: Moji se interesi za računarstvo kao i za ideologiju medija nisu promijenili. Naravno da se medijski krajolik mijenja, te da se mijenja i kontekst u kojem mediji djeluju. Postoje razlike u tome kako je World Wide Web izgledao u devedesetima s prvim sistemima hiperteksta i kako izgleda sada. Sada su tu 'društveni mediji' koji u biti i nisu tako novi, premda im se izgled promijenio. Također, trenutačno smo u velikoj ekonomskoj i društvenoj krizi. Međutim, općenito gledano, samo polje je oduvijek bilo dosta administrativno, te je služilo dominantnim interesima. S druge strane, tu je uvijek postojala ta osnovica u kritičkim promišljanjima Frankfurtske škole, Britanskih kulturalnih studija, te marksističke političke ekonomije. Ovaj posebni broj časopisa Journal of Communication koji sam prethodno spomenuo je također bio podijeljen na taj način. Međutim, u kasnijim brojevima ovog časopisa sve su manje prisutni kritički glasovi. Tijekom osamdesetih godina srednjestrujaški su časopisi poput Journal of Communication još uvijek znali objaviti neke kritičke članke, ali sada su posve administrativni, a tako, po mom mišljenju, studije medija i komunikacija ne bi smjele izgledati. Od rastvaranja globalne krize 2008.godine ponovno je počeo razvoj kritičkog istraživanja, posebice među doktorskim studentima i mladim istraživačima i istraživačicama koji su zasićeni neoliberalnim restrukturiranjem akademskog polja, prekarnom zaposlenošću i tako dalje. Mladi istraživači i istraživačice imaju razloga biti ljuti, a na određeni način ljutnju prirodno možete izraziti kroz kritičko razmišljanje. Trenutačno imamo jedan opći obrat prema kritičkom razmišljanju, radikalnoj teoriji, antikapitalizmu i marksističkoj teoriji.


P.B.: U Vašem se radu snažno oslanjate na djelo Karla Marxa. Gdje vidite značaj teoretičara iz 19. stoljeća u 21. stoljeću?

C.F.: Ne sviđa mi se baš način na koji ste formulirali ovo pitanje jer na neki način implicirate da je Marx zastario, staromodan, da je društvo novo i da se posve promijenilo kroz neoliberalizam i slično. Takvu tvrdnju je izrekao i Baudrillard koji je rekao da ne možemo objasniti postmoderno društvo kroz Marxa jer je Marx teoretičar devetnaestog stoljeća te nije govorio o medijima itd. Međutim, sugerirao bih (tada) Baudrillardu da je možda trebao bolje čitati Marxa jer u Marxovom djelu ima mnogo toga što nam pomaže da razumijemo medije u kontekstu društva. Ono što je očigledno jest da imamo veliku krizu kapitalizma, države, imperijalizma i ideologije. Ne radi se samo o financijskoj krizi zato što to nadilazi sam financijski sektor. U trećem tomu Kapitala Marx temeljito raspravlja o mehanizmima financijalizacije, te isto tako vrlo detaljno analizira klasu i klasne odnose i nejednakosti. Danas nitko ne može reći da ne živimo u društvu klasa. Vladajuće klase nameću mjere štednje i imamo sve dublje nejednakosti. Sve su to društveni problemi. 

Kada u tom kontekstu pogledamo na medije i informacijsko-komunikacijske tehnologije postavlja se pitanje može li nam Marx u tome pomoći? Mislim da su Baudrillard i njegovi istomišljenici bili i još uvijek jesu vrlo površni čitatelji Marxa jer je Marx čak i anticipirao informacijsko društvo u svojim tvrdnjama o razvoju tehnološki produktivnih snaga, te da će znanje u proizvodnji postati sve važnije. Neki također govore o tome da Marx nije razumio umrežene medije, ali opet Marx, na primjer, analizira telegraf i njegovu važnost za društvo te kako tehnologija utječe na društvo u kontekstu globalizacije ekonomije i komunikacija. U knjizi Social Media: A Critical Introduction čak tvrdim da je Marx izumio internet što se da iščitati iz izvanrednog odlomka u Grundrisse. Na vrlo anticipatoran način opisao je kako se u globalnom informacijskom sustavu ljudi informiraju jedni o drugima i kako među sobom stvaraju poveznice. Tako da već tu možemo pronaći ideje o društvenom umrežavanju te o umreženim informacijama i hipertekstu globalnih informacija. Stoga World Wide Web nije izmislio Tim Berners-Lee već Karl Marx 1857. godine. Naravno, tada nisu postojali tehnološki temelji za to, a računala nisu postojala kao tehnologija, ali mislim da je konceptualno Marx izmislio internet. 


P.B.: Karl Marx se uvelike fokusirao na rad kao osnovnu ljudsku aktivnost. U kakvom je suodnosu njegova teorija rada sa suvremenim procesima medija i komunikacija? Gdje vidite granicu između rada i igre u suvremenom društveno-medijskom okolišu? 

C.F.: Ima jedan antropološki element koji Marx naglašava. Kako se ljudski rod razlikuje od životinja i kako se društvo diferenciralo ima veze sa namjeravanim ljudskim aktivnostima i svjesnim razmišljanjem. Ono što razlikuje pčelu od arhitekta jest to da arhitekt ili arhitektica uvijek zamišljaju rezultat onoga što stvaraju prije nego što ga stvore. Ovakvo anticipatorno razmišljanje u srži je svih ljudskih radnih procesa. Rad zauzima organizacijske oblike kroz društvene odnose unutar specifičnih društvenih formacija – na primjer, u kapitalističkom načinu proizvodnje i u kapitalističkom modusu organizacije društva. I tu nam u igru ulazi radna teorija vrijednosti. Neki kažu da je ta teorija ključna za društvene medije, dok drugi kažu da je ona u potpunosti zastarjela. Ima puno nesporazuma o radnoj teoriji vrijednosti. Čitajući članke na ovu temu uvijek sam promatrao koji su osnovni koncepti korišteni osim koncepata vrijednosti i rada. Veliki broj ljudi koristi pojmove kao što su novac i profit, ne shvaćajući da je radna teorija vrijednosti - teorija vremena u društvu i kapitalističke ekonomije. Ključna stvar kako Marx konceptualizira vrijednost jest to da za njega postoji suština vrijednosti i mjera vrijednosti. Ljudska radna snaga je suština tj. osnova vrijednosti dok je radno vrijeme u određenom prostoru mjera vrijednosti. Vrijednost rada je prosječno vrijeme koje je potrebno da se proizvede neka roba. 

U kakvom je to suodnosu s onim što nazivamo društveni mediji? Tvrdnja da radna teorija vrijednosti nije više valjana podrazumijeva da vrijeme ne igra nikakvu ulogu u suvremenoj kapitalističkoj ekonomiji. Pažnju i reputaciju moguće je akumulirati i zadobivanje pažnje u društvenim medijima se ne događa samo zato što se tamo postavi određena informacija – sve to zahtjeva rad na stvaranju pažnje. Grupe na Facebooku i Twitteru s najvećim brojem pratitelja i 'lajkova' pripadaju zabavljačima/icama i kompanijama koje zapošljavaju ljude kao što su stratezi za društvene medije kako bi se brinuli o njihovoj prisutnosti na društvenim medijima. Dakle, moramo konceptualizirati vrijednost s teorijom vremena. Prema tome, zanima me uspostavljenje teorija vremena u društvu, vremena u ekonomiji i medijskoj teoriji.


P.B.: Manuel Castells je nedavno izjavio kako najvažniji oblik moći leži u mogućnosti oblikovanja ljudskog uma. Takvu tvrdnju možda je lakše shvatiti u kontekstu masovnih medija gdje se medijske sadržaje oblikuje s posebnom svrhom kako bi kontrolirali i usmjeravali ljudsko ponašanje, kao npr. putem reklamiranja ili političkih kampanja. Međutim, s društvenim medijima korisnici sami proizvode sadržaj. Gdje vidite ovaj tip moći primjenjen u kontekstu društvenih medija i kako se to razlikuje od okoliša masovnih medija?

C.F.: Pokušati ću odgovoriti na ovo pitanje u kontekstu dviju dominantnih teorija o tome kako su društveni mediji konceptualizirani: Castellsova teorija medija i umreženog društva te teorija participativne kulture Henryja Jenkinsa. Smatram da su oba ova pristupa nadasve pogrešna. Jenkins slavi korporativnu kapitalističku kulturu i njenu monetizaciju, dok je koncept moći kod Castellsa zasnovan na Weberovoj definiciji moći kao prisilnoj snazi koja postoji svuda. Međutim, u našim životima postoji i altruističko ponašanje kod kuće, s prijateljima i na drugim mjestima. Postoji život izvan dominacije. Naravno da živimo u dominiranim društvima, ali ja vjerujem u neku vrstu prosvjetiteljskog ideala emancipacije društva, te da ljudi mogu jedni zajedno s drugima upravljati. Za mene moć podrazumijeva mogućnost da ljudi oblikuju i kontroliraju društvene strukture. Dakle, moć može biti distribuirana u različitim oblicima. Također postoje drukčiji oblici moći: ekonomska moć, moć donošenja odluka u politici, kulturna moć. Problem je da su svi ovi oblici moći nejednako raspodijeljeni. I sada tu dolazi Jenkins koji tvrdi da je kultura postala participativna i da danas svi stvaramo kulturu u demokratskom procesu. Naravno, postoje promjene koje nije moguće osporiti budući da je danas postalo vrlo jednostavno snimiti video na vlastitom mobitelu i staviti ga na internet. Ali da li to znači da time društvo odmah postaje demokratično? Sumnjam. I Jenkins i Castells su tehnološki deterministi. Jenkins čak ni ne shvaća otkud u teorijskom smislu dolazi koncept participacije i ne spominje ranije oblike i pokušaje stvaranja više uključenosti građana/ki kao što su vizije participativne demokracije studentskih protesta iz šezdesetih godina. Danas su strukture kontrole u ekonomiji i političkom sistemu zasnovane na asimetrijama moći. Premda sami proizvodimo informacije to ne znači da će svi ljudi od toga u jednakoj mjeri imati koristi.


P.B.: Skandali vezani uz Edwarda Snowdena i njegovo raskrinkavanje nadzora pokazali su kako nisu samo kompanije te koje se okorištavaju digitalnim tragovima koje građani ostavljaju online. Vidite li alternative ovim događajima? Uzevši u obzir navedene rizike, kako možemo postići istinski otvoren i participativan internet?

C.F.: 'Prism' skandal nam je pokazao kako države imaju pristup velikom broju društvenih medija. Međutim, moramo staviti ovaj fenomen u širi kontekst. Ono što je izniklo je jedna vrst nadzorno-industrijskog kompleksa gdje imate špijunske agencije koje provode masovan nadzor u suradnji s privatnim kompanijama. U to su bili umješani i Facebook, Skype, Apple, i drugi. Snowden je isto tako radio za privatnu sigurnosnu kompaniju – Booz Allen – i država je eksternalizirala nadzor ovoj privatnoj kompaniji kao i nekim drugima. Sigurnost je vrlo profitabilan ekonomski sektor. Moramo također uzeti u obzir i ideološki kontekst ovih događaja čiji temelj možemo naći u stanju nakon 9-11. Nakon tih događaja stvorena je jedna spirala rata i nasilja, pa se počelo tvrditi kako tehnološkim putem možemo ispraviti terorizam i organizirani kriminal, te da su teroristi i kriminalci svuda oko nas. Pa je tako sugerirano jedno vrlo ideološki motivirano rješenje kao uvođenje više tehnologija nadzora kako bi se spriječio organizirani kriminal i terorizam. To je bio jedan vrlo jednodimenzionalan te kratkovidan prijedlog, a ono što se u online sferi razvilo je korporativna i državna kontrola. Iz liberalne perspektive time se ugrožavaju osnovne slobode koje imamo ili mislimo da imamo u modernom društvu. 

Pitanje je kako da izađemo iz ove situacije te kakve su nam promjene interneta i društva potrebne? Imamo stvari kao što je Piratska stranka koja se bori za slobodu informacija, ljude koji su zabrinuti za privatnost, kritičke novinare koji se bave pitanjem novinarskih sloboda, pokret Occupy i slično. Međutim, sve se to čini strašno nepovezano, ali u vrijeme krize cijelog kapitalističkog sustava njihove reakcije, umrežene zajedno, bile bi snaga za obranu društva i demokratskih principa. Ujedinjen politički pokret koji bi se kandidirao na različitim parlamentarnim izborima mogao bi pokušati napraviti reforme u društvu. Također moramo ponovno izumiti i redizajnirati osnovne strukture interneta. Doduše, ne bi trebali otpisati društvene medije budući da omogućuju ljudima da održavaju svoje mreže, međutim, ljudi ne vole ostale oblike kontrole koji su u njih ugrađeni. Potreban nam je internet koji kontrolira civilno društvo. Ukoliko razmislimo na koji način mediji mogu biti organizirani - jer ne postoje samo kapitalistički mediji nego javni mediji koji su pod kontrolom države te alternativni mediji koje kontroliran civilno društvo. Ideja alternativnog interneta koji kontrolira samo država može biti opasna, ali nam treba državna moć kako bismo mogli napraviti progresivne promjene. Rado bih vidio kombinaciju državne moći i moći civilnog društva u reformiranju interneta i medija, jer postoje zanimljivi projekti civilnog društva u tom pravcu koji se nažalost susreću s nedostatkom sredstava. Na primjer, pokret Occupy stvorio je alternativni društveni medij koji je koristila određena manjina unutar pokreta. Moje istraživanje 'OccupyMedia! The Occupy Movement and Social Media in Crisis Capitalism' pokazuje kako su korporativne platforme također bile popularne među aktivistima, ali su oni u isto vrijeme bili u strahu da ih država nadzire s jedne strane te da ih kao digitalne radnike izrabljuju internet kompanije. Možemo uvesti promjene jedino putem korištenja postojećih struktura, ali povijest alternativnih medija je nažalost povijest volonterskog, samoeksploatirajućeg i prekarnog rada upravo zbog nedostatka izvora prihoda. Tako da pokret za reformu medija također treba usmjeravati resurse prema alternativnim projektima. Moramo još više oporezivati medijske korporacije, trebamo više oporezivati reklamnu industriju, i korporacije u cjelini. Kroz participativno budžetiranje taj novac bi se mogao usmjeriti prema (neprofitnim) alternativnim medijskim projektima kako bi stvorili vid suradnje između države i civilnog društva koji unaprijeđuje medijsku reformu. Dobrovoljne donacije kao što ih dobiva Wikipedia su također jedan vid rješenja ali ovise o nestabilnom dotoku resursa.


P.B.: Na koji način gledate na sve jači pritisak prema aplikativnim i policy orijentiranim istraživanjima u Europi? Kako će to utjecati na medijske studije i na društvene i humanističke znanosti u cjelini?

C.F.: U Europskoj uniji istraživačke su teme i područja uglavnom kreirani u procesu odozgo prema dolje, kao što je npr. Program Obzor 2020. Potrebna nam je kritičnija agenda koja se bavi društvenim problemima te onda razmišlja o medijima i komunikacijama kako bi uvidjela u kojim kontekstima funkcioniraju te kako možemo unaprijediti demokraciju i internet. Europska unija formulira pitanja o internetu oko npr. elektroničke participacije ali što pod time zapravo podrazumijeva je digitalna birokracija i kako vlade razvijaju usluge za građane, a ne radi se o npr. građanskom razvoju online javne sfere. Daje se prednost administrativnim, kvantitativnim i istraživanjima na mikro-razini dok se izbjegava teorija, etika ili kritička teorija. Kritička istraživačka agenda bi uključivala kritičku društvenu teoriju s jedne strane te kritička empirijska istraživanja s druge strane. Nažalost, velik dio kritičke teorije ne koristi istraživačke metode. U isto vijeme ima velik broj mikro studija društvenog života koje potpuno ignoriraju teoriju. Tako da mnogo empiričara ne zna ništa o teoriji, a velik broj teoretičara ne zna ništa o istraživačkim metodama. Ključ leži u tome da uvijek moramo imati u vidu društveni kontekst kako se ne bismo izgubili istražujući mikro pojave. 


P.B.: Istraživanja medija i komunikacija inherentno su interdisciplinarna. Koja je uloga disciplina, poglavito sociologije u ovom području?

C.F.: Filozofija je opća meta-znanost, dok je sociologija meta-znanost društvenih znanosti. Društvene znanosti su s jedne strane bile pod utjecajem prirodnih znanosti što se odrazilo u istraživačkim metodama, a s druge strane na nju je utjecala humanistika i filozofija što je vidljivo iz fokusa na društvenu teoriju. Društvena teorija (social theory,op.p.) je pomalo zbunjujući engleski pojam koji ponekad može biti previše mikrofokusiran. Postoji razlika između 'social' i 'societal'. Tako da bih dao prednost pojmovima kao teorija društva poput njemačkog pojma Gesellschaftstheorie. U svakom slučaju, studije medija i komunikacija bi uvijek trebale biti 'informirane' sociologijom. Na primjer, postoji razlika između istraživanja koja se predstavljaju na skupovima udruženja kao što je ECREA (European Communication Research and Education Association) od onih predstavljenih u sklopu Europskog sociološkog društva (ESA). ESA-ina istraživačka mreža 18 (Sociologija istraživanja medija i komunikacija) više je zainteresirana za kritičko teoretiziranje medija u društvu, te u kontekstu društva koje oblikuje medije. Medijska sociologija je uvijek bila više kritički orijentirano polje nego što su to studije medija i komunikacija u cjelini. Optimističan sam što se tiče razvoja kritičke sociologije medija jer ima velik broj mladih istraživača i istraživačica koji su zainteresirani za istraživanje medija u društvu, tako da se događa velik broj zanimljivih stvari. Trebamo pomoći institucionalizaciji kritičkih medijskih istraživanja uređivanjem časopisa, organiziranjem konferencija i stvaranjem prostora i vremena za kritičku medijsku sociologiju. Zadaci su: stvaranje prostora gdje se kritički orijentirani ljudi mogu susretati i razgovarati jedni sa drugima, stvarajući prostore gdje mogu objavljivati, te stvaranjem vremena za sprovođenje kritički orijentiranih istraživanja zajedno s drugim kolegama i kolegicama. 

*Intervju je prethodno objavljen u izvorniku na engleskom jeziku na Blogu Sekcije za sociologiju medija Hrvatskog sociološkog društva (HSD).
Prevela: Jaka Primorac

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 08.05.2015