Prostor za svakoga | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Prostor za svakoga

Lisabonska ulična umjetnost pokazuje višestruki potencijal koji urbana umjetnost nosi u sebi – od oživljavanja svakodnevice i sivila grada, do povezivanja stanovnika iza oslikanih zidova.

Tekst i fotografije: Marija Biljan
  • A
  • +
  • -

Lisabon je jedan od manjih glavnih gradova, ali prilično velikog i raspršenog centra. U njemu se uzastopno izmjenjuju uzbrdice s kaotičnim rasporedom uličica u starijim, turistima najprimamljivijim dijelovima grada. No, oduševljenost koja uslijedi nakon otkrivanja romantičnih trgova, vidikovaca i pogleda na rijeku Tejo, nerijetko je popraćena i jednim drugim otkrivenjem. Naime, nije potrebno previše šetati Lisabonom kako biste primijetili veliki broj napuštenih kuća. Otkako sam stigla, pažnju mi odvlače i privlače njihove oronule fasade, izbijene pločice, zazidana vrata i prozori, ali i razni oblici ulične umjetnosti koji pak gotovo uvijek izazivaju oduševljenje. 

Koju god lokaciju u gradu odabrali, u krugu od 300 metara naići ćete na barem jednu napuštenu kuću u djelomičnom ili potpunom raspadu. Poslovni i užurbani dio daljeg centra grada, smješten na prostranim avenijama kojima prolaze autobusi od monumentalnog trga Marques de Pombal do studentske zone Entrecampos, mjesto je i spomenutih prizora uzastopnih trokatnica i četverokatnica koje hvataju sjenu modernih poslovnih zgrada i hotela. 

Ukoliko se radi o povijesnoj jezgri koja obuhvaća stare četvrti poput Baixe, Rossia, Chiada, Mourarije ili Alfame, ne trebate propješačiti čak niti sto metara da biste istome svjedočili. Razlozi su financijske prirode: nekad se teško prodaju, nekad vlasnici nemaju sredstava za obnovu, a nekad ih pak ne žele prodati, jer čekaju da im vrijednost poraste. Mladi koje život navodi u ovaj grad radije odabiru povoljnije stanove u daljim predjelima grada, nego skupe najamnine u centru koje onda još iziskuju visoke troškove održavanja. Posljedica toga je da oko 500 000 ljudi svakodnevno putuje iz okolnih mjesta i predgrađa u centar grada u kojem zgrade zjape prazne i propadaju.

Pogled kroz prozor sobe moga stana koji je smješten na Graçi, staroj šarmantnoj četvrti grada, otkriva napušteni dječji dom sagrađen 1898. godine. Vrata i prozori su zazidani ciglama, to je praksa koju je moguće vidjeti na gotovo svakom napuštenom objektu. Samo od mog stana do Rossija, centralne željezničke postaje, prolazim pored barem petnaestak starih kuća koje su danas spomenik tuge ili utočište golubova. Nekad pak u njima još stanuje pokoji penzioner koji uživa prava stečena zakonom iz 1950., donesenim za vrijeme Salazarova režima, a koji je zajamčio male stanarine (od 50 do 150 eura!). Vlasnici takvih zgrada u pat su poziciji jer, naravno, stanare ne mogu prisilno iseliti, niti im povisiti stanarinu koja onda pak onemogućuje ikakav popravak zgrade. Potpuno napuštene kuće gotovo je uvijek moguće prepoznati po spomenutim zazidanim prozorima i vratima kako se nitko ne bi mogao ilegalno useliti. Na njima se pak s vremena na vrijeme može vidjeti pokoji grafit koji direktno upućuje na paradoks praznih kuća i grada punog beskućnika.

No, iako su okupiranje napuštenih objekata, odnosno skvotiranje, gotovo nepoznat pojam u Lisabonu, urbana kultura u posljednjih par godina sve je snažnija i zamjetnija. Ona se ponajviše očituje upravo u kreativnim kulturnim centrima i realizacijama ulične umjetnosti koja sve više zauzima javne površine. Jedan od primjera je i LX Factory, bivša tvornica tekstila iz 1846. godine, koja je danas pretvorena u kompleks galerija, knjižara, restorana, dućana, yoga studija, modnih, marketinških, arhitektonskih i raznih drugih minipoduzeća i ureda. Vikendima se preko dana održava buvljak, a preko noći LX factory pretvara se u mjesto za izlazak. Smještena tik ispod prepoznatljivog visećeg mosta koji Lisabon povezuje s drugom obalom Teja, također je primjer potencijala koji napušteni objekti mogu imati za kreativne ideje urbane kulture i njene umjetnosti. U betonskim sklopovima raznih napuštenih objekata, najlakše ju je prepoznati upravo radi velikih oslikanih zidova koji plijene pažnju vozača dok prelaze most 25 de Abril.

Lisabon je poput muzeja na otvorenom. No, iako mu ne nedostaje zadivljujuće arhitekture, ona će u ovom tekstu poslužiti kao podloga za jednu drugu izložbu. Zidovi grada preuzet će ulogu galerije. S obzirom na raznolik dijapazon grafita i ulične umjetnosti, ovdje je moguće uživo svjedočiti čitavoj (r)evoluciji urbane umjetnosti. Dok se prvi grafit – potpis (tag) pojavio krajem osamdesetih u Carcavelosu, mjestu 30-ak minuta udaljenom od Lisabona, pravi boom gradski zidovi doživjeli su u devedesetima. Kao i u New Yorku 1970-ih, tako i u Lisabonu '90-ih, grafiti su "reprezentirali područje borbe i transgresije, priliku da se izbjegne zakon i hegemonijski normativi", piše portugalski antropolog R. Campos. Bairro alto, stara četvrt na jednom od sedam lisabonskih brdašaca, mjesto je koje je tada među prvima u gradu poslužilo kao područje borbe i sukobljavanja s autoritetima i društvom. Pomoću grafita, prvi writeri obrušavali su se na uspostavljene nositelje moći, te svoje stavove preko noći prenosili na zidove ovih uskih, strmih i kaotičnih uličica.

Campos upravo na primjeru spomenute četvrti iznosi kako je grad putem grafita pretvoren u svojevrsnu podlogu za tekst, spremište gdje simbolično ispisivanje sudjeluje u izgradnji urbanih identiteta. Vodeći se terminom polifoničnosti grada antropologa Massima Canevaccija, govori kako je grad općenito, a urbanu komunikaciju posebno moguće usporediti sa zborom gdje se mnoštvo autonomnih glasova susreće i povezuje, preklapa ili je izolirano ili pak u kontrastu jedan s drugim. Barrio alto, mjesto gdje se "regularan", miran život preko dana (zaposlenih ljudi u malim supermarketima, galerijama, većinsko staro stanovništvo u svakodnevnim rutinama) zamjenjuje noćnim životom ulica krcatih mladima koji ovdje dolaze po zabavu, područje je i u kojem su rezultati tog kontrasta vidljivi u tragovima koje donosi jutro – od smeća do "tetoviranih" zidova.

Iako danas u manjoj mjeri, stare kuće i zidovi i dalje su ispisani raznim porukama i potpisima. No, zazidana vrata ili dijelovi fasade sve češće služe kao podloga za "konstruktivan" izričaj uličnim umjetnostima. Zidovi su sve češće dobrovoljno ustupljeni umjetnicima, koji u tom slučaju ne moraju strahovati od kažnjavanja, te kojima se onda, naravno, omogućuje i honorar ili barem podmirenje potrebnih sredstava za oslikavanje.  

U gradu u kojem sam s jedne strane stalno okružena nestalnošću i propadanjem, s druge strane svjedočim stvaranju i kreacijama koje oduzimaju dah. O nestalnosti i gotovo svakodnevnim nastajanjima novih komadića ove umjetnosti govorila mi je i Helma, Nizozemka koja se ovdje doselila u listopadu 2012. godine i započela Street art graffiti turu. Svake subote u 16 sati na trgu Camois, jednom od centralnih trgova, okupljaju se grupe od svega tri-četiri pa sve do dvadesetak znatiželjnika koji imaju priliku sudjelovati u njenoj besplatnoj turi (s dobrodošlim napojnicama). U toplijim mjesecima vodi je svaki dan, te komentira kako tada i primjećuje promjene na zidovima i njihovim grafitima gotovo na dnevnoj bazi. 

Dvosatna ruta kojoj sam se pridružila šetnja je i kroz zanimljive priče i lokacije Lisabona, kao primjerice park(iralište) Mayer, kompleks napuštenih kazališta, bivši svojevrsni lisabonski Broadway, smješten pored Avenida de Liberdade. Ta nadrealistička postava četiriju kazališta podsjetnik su na ideju koja je pokušala zaživjeti tridesetih godina prošlog stoljeća, a danas pak čeka renovaciju ili bar novu akciju ulične umjetnosti.

Bez obzira na to što tagovi ili jednostavni grafiti tj. potpisi, prepoznati uglavnom kao izrazi vandalizma, sve češće ustupaju mjesto bolje prihvaćenim oblicima ulične umjetnosti, ovi izričaji i dalje su tekstovi koji reflektiraju društvenu situaciju. Davni buntovnici, danas češće afirmirani umjetnici, koriste javne prostore za prenošenje različitih poruka. Međutim, kao što niti odaslana poruka nije slučajna, tako su i sami prostori na kojem osvanu grafiti, vrlo često odabrani s razlogom. 

Jednako kao što je nemoguće ostati ravnodušan pored brojnih vrtova i parkova i kafića-kioska, tako bi bilo neobično bez reakcije proći pored impozantnih djela ulične umjetnosti. Njihove dimenzije prostiru se veličinom čitavih četverokatnica ili pak cijelim površinama zidova kuća. Sve češća su im podloga napušteni objekti, čime se skreće pozornost na problem propadanja sada već spomenika kulture. Jedan od primjera moguće je vidjeti pri prvoj vožnji autobusom od aerodroma do centra grada, na Avenidi Fontes Pereira de Melo. Lopov, krokodil, čudnovato biće koje pije na slamku i neobična verzija ptice djelo su braće Gemeos i španjolsko- talijanskog dua Blu SAM. Dio je to projekta Crono Lisboa kojim je i započeo trend revitalizacije objekata koji čekaju obnovu. Ona je bila predviđena kroz šest mjeseci nakon oslikavanja, međutim vjerojatno zbog financijskih razloga, impresivni likovi tih četverokatnica još uvijek mame poglede prolaznika. 

Slična sudbina zatekla je i par objekata na drugom kraju grada, na adresi Av. Infante Dom Henrique, gdje su u studenom prošle godine osvanula dva nova nevjerojatna murala, rezultat suradnje umjetnika Vhilsa i Pixel Pancha. Njihov vijek također je predviđen samo šest mjeseci, no, s obzirom na posljedice financijske krize, vjerojatno je da će i ova djela još izgledno vrijeme krasiti inače nepristupačan dio obale Teja.

Dozvole za korištenje zidova oronulih zgrada za umjetničke podvige rezultat je Galeria arte urbana (GAU), koja čini dio gradske skupštine i od 2008. godine aktivno sudjeluje i pomaže u ostvarivanju raznih projekata urbane umjetnosti. Galerija je svojevrsna platforma osnovana radi potrebe za reguliranjem i poticanjem ulične umjetnosti, te s ciljem da se ista prepozna kao relevantan dio urbane kulture, bez nužne stigme vandalizma koji se dugo vremena vezao uz grafite i srodne izričaje street arta. Pomažući umjetnicima i kroz njihova djela mijenjajući sliku grada, GAU se često nalazi u ulozi medijatora između umjetnika i gradskih četvrti, kao što je primjerice kvart Telheiras. Zahvaljujući inicijativi devetnaestogodišnjeg stanovnika tog bogatijeg dijela grada, te aktivnom medijacijom galerije između gradskih vlasti i vijeća gradske četvrti, neiskorišteni zidovi danas su područje u koje bilo tko može doći i bez straha od kažnjavanja okušati se u nekom obliku ispisivanja grafita ili oslikavanja. 

"Legalni" zidovi postoje i u samom centru grada – privatno vlasništvo na inicijativu galerije danas je otvoreno svima koji se žele okušati u ispisivanju i oslikavanju, a nalaze se u sredini jedne od najstrmijih uličica u gradu, Calçada da Glória. Ukoliko ju ne odlučimo pokoriti starom uspinjačom koja vodi do vidikovca São Pedro de Alcântara, proći ćemo pored sedam izloženih djela još jednog projekta GAU. Radi se o otvorenoj galeriji gdje su sedam izabranih umjetnika stvarali na temu i u čast 120 godina od rođenja portugalskog umjetnika Almada Negreirosa. Impozantna dijela inspirirana tim svestranim umjetnikom poznatom po slikanju i pisanju (čiji citati poput A alegria é a coisa mais séria da vida, odnosno Veselje je najozbiljnija stvar u životu, krase jednu stanicu metroa, Saldanhu), uskoro će zamijeniti novi paneli ovaj puta inspirirani četrdesetom godišnjicom revolucije, odnosno izlaskom iz Salazareva režima. 

Spomenuta galerija postav mijenja par puta godišnje, te osim što prikazuje i podsjeća na datume i osobe važne za portugalsku povijest, a inspirativne za pojedinca, ona također simbolizira i samu prirodu i dinamiku ulične umjetnosti. U svojoj srži efemerna, ona se pojavi preko noći, izazove različite reakcije – nekad praćene fotografiranjem, prenošenjem, prepričavanjem, a nekad obilježene potpisima writera, takozvanih buntovnih autora grafita koji na taj način obilježavaju teritorij ili samo iskazuju neslaganje s gotovo mainstreamskom razinom do koje je danas ulična umjetnost došla. 

No, dok su neka djela praćena šturim tagovima, postoje dijelovi grada i njihovih zidova koji ostaju godinama netaknuti. Jedan od primjera je i grafit autora Nomen, Slap i Kurtz, u četvrti Amoreiras, na takozvanom Wall of fame. Kritika aktualne političke situacije (Angela Merkel drži kao lutke na koncu portugalskog premijera i njegovog zamjenika) izražena 2012. godine na ovom zidu obišla je mnoge medije. Tu se mogu naći još neki grafiti koji reflektiraju nezadovoljstvo političkom situacijom, ali i zanimljivi portreti Einsteina i Tupaca koji netaknuti stoje jedan pored drugog. Ovo je jedan od prvih zidova koji su se punili grafitima. Iako nije službeno legalan, street art umjetnici ovdje prolaze nekažnjeno, uz prešutno odobravanje susjeda i policije. Očuvani i netaknuti stoje još mnogi portreti koji, osim što oživljavaju sivilo i monotoniju udaljenih gradskih četvrti, služe i kao markeri identiteta.

Chelas je siromašna četvrt u predgrađu Lisabona, najčešće spominjana u kontekstu problema s drogom, prostitucijom ili pak romskim, afričkim i kineskim getoiziranim naseljima čiji stanovnici žive jedni pored drugih uz minimalne kontakte. No, još jedna inicijativa GAU ovdje je ukazala na potencijal koji urbana umjetnost nosi u sebi. Organiziravši radionice u samom kvartu, umjetnici su putem upoznavanja lokalnog stanovništva s konceptom street art umjetnosti, stvorili ugodno okružje koje je rezultiralo međukulturnim i međugeneracijskim dijalogom. Radionica organizirana 2010. godine kulminirala je oslikavanjem zidova koji i danas oživljavaju monotoniju stambenih objekata ove četvrti. 

Amadora je pak predgrađe koje još više odudara od šarenih, arhitektonski zanimljivih, pločicama ukrašenih zgrada i portugalski prepoznatljivih zamršenih popločenih ulica centra grada. U Cova da Mouri, ilegalno izgrađenoj četvrti Amadore, smjestila se većina imigranata pristiglih nakon 1974. godine prvenstveno iz Cabo Verdea, ali i iz drugih bivših portugalskih kolonija. Danas u ilegalnim i improviziranim kućama ovdje živi oko 8000 stanovnika (75% afričkog porijekla). Smješteni na rubu grada i na dnu društvene ljestvice, pretežno mladi stanovnici ove četvrti na razne načine nastoje artikulirati svoju kulturu i osnažiti identitete. Jedan od njih su i veliki oslikani zidovi koji oživljavaju sivilo kuća te grubo i nespretno betoniranih cesta. Drugi pak služe kao podsjetnik na porijeklo, uzore, među njima priznate povijesne ličnosti čiji životi im služe kao primjeri i ohrabrenje u vlastitoj borbi za opstanak. Autor većine murala je Odeith, te osim što služe kao referentna mjesta identifikacije stanovnika Cova da Moure, također na neki način služe i kao pozivnica outsiderima – stanovnicima iz susjednih kvartova, Lisboetama, te svim drugim strancima koji radi uvriježene predodžbe o opasnostima ovog geta, u širokom luku zaobilaze kulturno bogatu "malu Afriku" na sjevernom izlazu iz Lisabona.

Iako u Lisabonu ne nedostaje "usputnih" grafita, tagova i pošaranih zidova, dani primjeri ukazuju na revitalizirajuću snagu koju ulična umjetnost posjeduje. Nekad su to jasne političke poruke, no nekad način da grad oživi i učini prolaznike aktivnijim šetačima i promatračima. Neizostavan primjer je i kilometarski plavi zid (Muro azul) koji opasuje psihijatrijsku bolnicu u četvrti Alvalade, a koji je upravo na inicijativu bolničke uprave, te uz pomoć GAU-a, danas još jedna galerija na otvorenom. Oslikan prošle jeseni, ovaj zid vraća boju i život u monotoniju i nepristupačnost bolničkog okružja alvaladske četvrti. 

No, iako su velika (fizički i simbolički) djela često u udaljenim predjelima grada ili predgrađima, ulična umjetnost u tolikoj je mjeri prisutna u Lisabonu da je dovoljna jedna šetnja od 30-ak minuta kako biste doživjeli raznovrsnost oblika ulične umjetnosti te njene aktualizacije. Jedan od primjera je i četvrt u samom centru grada – Mouraria. Ta kolijevka fada prilično je siromašan, ali danas kulturno izuzetno aktivan dio grada. Iako se fado premjestio u susjednu Alfamu, ulični zidovi Mourarije svjedoče izvoru te portugalske kulturne baštine. Na jednom od ulaza u Mourariju, dočekuju nas oslikani zidovi napuštene kuće s, naravno, fado motivima. Ostatak zidova ove četvrti pune fotografije fadista (pjevača i pjevačica fada), djelo engleske fotografkinje Camille Watson. Ona je također odgovorna i za druge izložene portrete stanovnika ovog dijela grada čime je na taj način usputnim prolaznicima približila njihove živote.

I dok se s jedne strane ne prestaje pričati o krizi, čije se posljedice očituju upravo na cesti (radovi u stagnaciji, oronule zgrade i ulice pune beskućnika), čini se da kreativne snage i u ovim vremenima pronalaze svoj put. Ulična umjetnost stvara prostor za svakoga, kako za domaće i strane umjetnike, tako i za lokalno stanovništvo i susjedstva. Oslikavaju se zapušteni zidovi kuća, brodski vezovi, kontejneri za recikliranje stakla. Lisabon je primjer uspješnog dijaloga gradskih vlasti i pripadnika urbane kulture, te pokazuje kako se putem ulične umjetnosti omogućuje vidljivost i suživot različitih kultura i njihovih praksi. Isto tako, udaljeni dijelovi grada postaju pristupačniji i zanimljiviji onima koji tamo žive, ali i znatiželjnim posjetiteljima. Otkrivajući impresivne murale oni na taj način stječu širu sliku Lisabona, njegovih kvartova i lokalnog stanovništva. Za turiste i nove stanovnike grad više nije samo historijski centar, a must see postaju djelovi koji su prije bili samo "spavaonice" ili pak nepristupačni, siromašni, imigrantski kvartovi u kojima se ništa ne događa. Primjeri iz ovog teksta pokazuju višestruki potencijal koji urbana umjetnost nosi u sebi – od oživljavanja svakodnevice i sivila grada, do povezivanja stanovnika iza oslikanih zidova. Virtuoznost uličnih umjetnika zove na reakciju svakog prolaznika te svojim ostvarenjima pozivaju na promatranje, uključivanje i propitivanje same umjetnosti, ali i onog što nam sve žele poručiti ti oslikani zidovi, prozori i vrata, kontejneri i vezovi.


Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 31.03.2014