Prostori između | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Prostori između

Na pitanje čime se baviš većina umjetnika, kulturnih djelatnika i aktivista nove generacije mogla bi odgovoriti jednom riječju ili rečenicom. Multitasking, raznovrsne prakse i brojna

Razgovarala: Antonija Letinić

Jasna Žmak prakticira organizacijske poslove, bavi se kreativnim radom te piše kritike i osvrte na kulturne događaje. U kulturne vode je zagazila nakon studiranja ekonomije, a trenutno završava dramaturgiju na zagrebačkoj ADU. Započela je organiziranjem scenarističkih radionica Palunko, potom radila u Studiju Pangolin te na raznim festivalima (Filmske mutacije, PSi konferencija…). S Goranom Ferčecom je na poziv Marina Blaževića, u vrijeme kada je bio umjetnički voditelj &TD-a, pokrenula projekt Mala noćna čitanja kroz koji su predstavljali mlade dramske autore. Kritike objavljuje u časopisu Frakcija i drugdje. Kao dramaturginja je surađivala na nekoliko projekata MontažstrojaTimbuktu, I Fuck on the First Date i T-faktor. Na PSi konferenciji dobila je Routledge nagradu za najbolji mladi paper iz Hrvatske.

KP: U čemu nalaziš impulse i poticaje za svoje stvaralaštvo?

J. Ž.: Što se tiče pisanja priča, za mene bi to bio prostor romantične nesputanosti kakvom većina ljudi vidi umjetničko stvaralaštvo - radim iz gušta i za prijatelj(ic)e. I jedino u takvim stanjima mogu pisati priče. Ovisno o približavanju ili odmicanju od tog prostora pišem – ili ne. Iako mi nije direktan poticaj za pisanje, indie glazba mi je neki mindset, estetika koja mi je intimno bitna i koju pokušavam dobiti u svojim tekstovima.

A kritički tekstovi, koje također vidim kao kreativne, uglavnom nastaju ili po narudžbi ili često jednostavno iz neke intimne potrebe da se osvrnem na nešto što vidim bitnim. Zanimaju me uvijek neke šire implikacije viđenog, šire kazališne i društvene perspektive; frustrira me samodostatnost kazališta, kao i njegova nevidljivost.

Tu mi je i teorija jako bitna, logično. Ona mi je često ishodište, kao neka treća stavka u dijalogu između predstave i mene, kao dodatni prostor artikulacije, kao nova mogućnost percepcije ili naprosto kao izazov.

Kazalište i scenaristika, kao i organizacijski rad, su za mene uvijek područja suradnje, direktne komunikacije, brainstormanja, razmjene, iz čega onda nastaje scenarij, predstava ili festival. I taj element grupnog rada je ono što čini taj proces rada nezamjenjivim, unoseći u njega pozitivne, a ponekad nažalost neminovno i manje pozitivne elemente.

KP: Iako kreativni tip rada osjećaš bližim, organizacijski poslovi su i dalje u tvojoj perspektivi. Kako tretiraš/shvaćaš organizacijske poslove?

J. Ž.: Odnos prema organizacijskom radu mi se jako promijenio od 2005. kad sam s njim krenula, dijelom i zato što se tip takvih poslova promijenio i postao više taktički, manje operativni, da se poslužim ekonomskim terminima. I zapravo sam dugo vremena gledala na to iz vizure iz koje mi se organizacijski rad činio manje vrijednim, manje kreativnim, nedovoljno izazovnim u odnosu na umjetnički rad. Sada mislim da je on jednako vrijedan i da može biti jednako kreativan, osobito u našem kontekstu.

Pogled na te pozicije mi se promijenio otkad sam shvatila gdje živim i počela nekako trezvenije razmišljati o tome što kultura znači ovdje i sada. Smatram da je sudjelovanje u kreiranju kulturnog okružja važno jer podrazumijeva i proizvodnju određenog tipa diskursa koji omogućuje da se umjetnost uopće može proizvoditi i percipirati. S obzirom da su projekti koje sam radila uglavnom bili limitiranog trajanja, a bez fiksnog radnog vremena i prostora, intimno mi je bilo najteže postaviti granice u tom smislu i pristati na to da taj tip rada znači zakidanje nekih drugih aspekata koji me zanimaju i koje želim istraživati. Ali sada ne vidim te dvije pozicije nužno tako i toliko suprotstavljenima - organizaciju ne izjednačavam s birokracijom, umjetnički rad s kreativnošću. Tim kategorijama treba pristupati manje striktno i mehanizme koji stoje iza i oko umjetničkog rada ne vidim samo kao njegovu kontekstualnu podršku nego kao njegove krucijalne, formativne elemente. To je ona ista priča kao i s kustoskim i kritičarskim praksama. I zapravo u tom prostoru između vidim i prostor za pravu dramaturgiju.

KP: Kakvu poziciju i značaj za tebe imaju izvedbene umjetnosti?

J. Ž.: Kao što sam upala na Akademiju, tako sam upala i u kazalište... nesvjesna zapravo u što upadam. I dalje često imam taj osjećaj, ne bih ga nazvala osjećajem nesnalaženja, više nekog permanentnog čuđenja, onako brechtijanskog, zbog kojeg valjda i dalje ostajem u tome. Privlače me obje pozicije, i ona aktivno stvaralačka, u svim mogućim smislovima, i ona post, ona isčitavateljska. Ali ne bih izdvajala kazalište u odnosu na druge umjetnosti, iako me ono definitivno više okupira... voljela bih zadržati poziciju u kojoj lako mogu upasti i drugdje.

    

KP: Što misliš o suvremenoj izvedbenoj umjetnosti kod nas, mladim autorima i piscima? Poznaješ trenutno stanje stvari, kao i novu generaciju koja se drugačije koristi medijem. Je li atmosfera poticajna?

J. Ž.: O tome kako je bilo prije te generacije koja se naziva novom znam samo posredno i teško mi je zato staviti ovo što se događa sada u neku perspektivu. Ali moram priznati da sam prilično skeptična prema tim pokušajima obuhvaćanja, ne vidim (nam) baš poveznica. Neka imena su mi nezanimljiva, neka vidim kao definitivno potrebna, neka daleka, neka turbo interesantna. Istaknula bih plesnu scenu kao najintrigantniju u tom smislu. Na njoj kao da se događa najviše pomaka. Možda baš zato što je ples institucionalno manje pokriven, što se stalno bori za sebe. Ali mislim da mi poticaji više stižu iz drugih smjerova, onoga što se zbiva drugdje, i u drugim umjetnostima, drugim medijima, ili čisto geografski drugdje, i onoga što se zbivalo prije, onoga što se zbiva u teoriji.

KP: Kazalište, kao i npr. likovne umjetnosti, sve više pokušava komunicirati s drugim disciplinama i izričajima. Kada se pak koristi drugim disciplinama ili formama, čini mi se da ipak nerijetko ostaje samo kazalište, a da te druge podređuje sebi.

J. Ž.: Mislim da je dobrim dijelom stvar u terminologiji – jer jednom kad se termin kazališnog zamijeni s izvedbenim, pojmom koji je puno širi, perspektiva se potpuno mijenja i kroz tu paradigmu i izvedbene umjetnosti postaju otvorenije, izazovnije, ali i ranjivije. Tako da, ako me pitaš samo za kazalište, odgovor je – definitivno da, ono je prilično zatvoreno, ali ono šire izvedbeno u njemu mu možda daje prostor za coming out.

A ako se tu ponovo vratimo na priču oko mlađih generacija, ono što mi se definitivno čini je da nedostaje komunikacije između tih dviju scena, kao i to da su likovnjaci prije nas nazovi-kazalištaraca shvatili što znače ta inter- i trans-medijalnost.

KP: Kako vidiš kulturno-umjetničku scenu u Hrvatskoj?

J. Ž.: Prva stvar koja mi pada na pamet je socijalni faktor, ta socijalna arija male sredine u kojoj se svi znaju, male sredine koja je vrlo incestuozna i zatvorena. Kad pogledam npr. starije generacije u kazalištu, njihove odnose, od toga se ježim, i kad onda pogledam svoju generaciju, nadam se da se to neće i nama dogoditi. Ali, bojim se da nam se to već događa. Tu ima toliko ogorčenosti i neprijateljstva i ja se u tome teško snalazim. Jedan moj prijatelj uvijek kaže da je ono što tu nedostaje neko bazično poštovanje – nema kritike u kojoj će se suprotstavljene strane poštovati, a ne pljuvati, nema konstruktivne kritike niti dobre volje da ju se, kad bi se i pojavila, uopće prihvati.

Druga stvar je također negativna. Naime, ponekad mi se čini da svi skupa prečesto radimo bez da znamo zašto zapravo radimo, da nam startne pozicije nisu jasne. I tu sam suglasna s Indošem koji kaže da je svaka odluka u i o umjetnosti jednaka odluci o bacanju atomske bombe. Jasno mi je da je to nešto što je užasno teško postići jer se tu neminovno upliće pragmatični faktor egzistencije, i jasno mi je da pomirenje tih aspekata podrazumijeva kompromise. Ali nisam sigurna da ima smisla održavati kulturu kao hladni pogon koji je zapravo prazan od smislenih sadržaja. Ne kažem da je to apsolutno stanje i znam da su implikacije tog problema puno šire i sežu puno dalje od same kulture, ali trebalo bi malo dići letvicu odgovornosti.

Oba problema koja sam istaknula su zapravo postavljena iz neke dosta intimne pozicije i mogu se zato učiniti manje bitnima. Ali mislim da je baš ljudski faktor na tim razinama ono na što se premalo obraća pažnja, o čemu se premalo misli. Pitanja institucionalizacije, centralizacije, financiranja, edukacije, medija... su konstantno u fokusu, a ova dva aspekta se vjerujem reflektiraju i na sve te probleme.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 13.01.2010