Protiv policijskog nasilja | kulturpunkt

Video

Protiv policijskog nasilja

Poticaj nastanku ovog videozapisa zajednička je potreba autora/ica da reagiraju na policijsku brutalnost s kojom se na našim granicama susreću migranti.

Novinarka, pjesnikinja i glumac udružili su se u reakciji na nasilje hrvatske policije koja tlači i ponižava migrante na granicama "tvrđave Europe". Rezultat je video u kojem Dado Ćosić interpretira Ocu, poemu Monike Herceg. Prenosimo snimku, a u nastavku se nalazi tekst Barbare Matejčić, autorice koja niz godina sustavno prati kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj.


Početkom ožujka pisala sam tekst za nizozemski magazin De Groene Amsterdammer i još jednom, po tko zna koji put, iščitavala svjedočanstva o brutalnosti hrvatske policije prema migrantima. 

Osamnaestogodišnjaka je hrvatski policijski službenik davio majicom. 

Grupu od pet mladića, među kojima su bili i maloljetnici, hrvatski policajci su prisilili da se skinu te su goli stajali dva sata na ranojutarnjoj hladnoći. 

Također petoricu mladića hrvatski su policajci ugurali u maricu, ubacili unutra dva suzavca, zatvorili vrata i šest sati ih vozili mijenjajući brzo smjerove i naglo stajući. Kada su ih konačno pustili van, pretukli su ih, naredili im da se skinu i uđu u rijeku kako bi prešli u Bosnu i Hercegovinu. 

Šestorici Sirijaca hrvatska policija je naredila da legnu na tlo, iako je padao snijeg, te su nahuškali policijskog psa na njih. Pas ih je sve izgrizao, jednom je razderao potkoljenicu, dok su se policajci smijali i bodrili psa. Usput su ih mlatili čizmama po glavi i leđima.   

Grupu u kojoj su bili majka, otac, petogodišnji blizanci i trogodišnja curica hrvatski policajci su pucnjevima u zrak požurivali da prijeđu nazad iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu. Muškarac koji je u naručju nosio dvoje djece bio je sporiji. Policajac mu je stavio pištolj na sljepoočnicu praveći se da će pucati i onda ga je udario drškom pištolja. Čovjek je pao, zajedno s djecom. 

Nisam više mogla čitati. Preplavila me istovremeno i ljutnja i nemoć. Ljutnja što se to događa ponovo i ponovo i nemoć jer se čini da to nasije ništa ne može zaustaviti. Prvi put sam uživo slušala o nasilničkom ponašanju hrvatske policije prije dvije i pol godine od izbjeglica koji su zaglavili u Šidu. Tada mi je mlada Iranka pokazivala na licu tragove šake hrvatskog policajca. Prošlo ljeto sam ponavljala Žao mi je, žao mi je mladićima u Velikoj Kladuši i Bihaću dok su mi pokazivali ozljede. Mobitel mi je pun fotografija modrica, ožiljaka, zavijenih rana na nogama, tragova pendreka na leđima. Koliko god čitala, slušala, gledala, ne mogu se naviknuti na to da se hrvatski policajci iživljavaju na ljudima. 

Tri i pol godine međunarodne i domaće organizacije, mediji, pravobraniteljica,  EU parlamentarci, UN prozivaju hrvatsku Vladu i policiju zbog nezakonitog protjerivanja migranata iz Hrvatske, zbog nasilja, zbog krađe njihove imovine. Stotine prikupljenih svjedočanstava, stotine fotografija ozljeda. Liječnici potvrđuju da su to ozljede od pendreka, šaka, šipki, čizama, šokera, a ne od provlačenja kroz šumu, kako je to tvrdila bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. I svaki put iznova ministar unutarnjih poslova Davor Božinović kaže: Ne, to se ne događa. Migranti lažu. Mediji lažu. Liječnici bez granica lažu. Amnesty International laže. Svi lažu, osim hrvatske policije. 

Hrvatski građani o tome ne postavljaju pitanja jer se nasilje događa na granici, meta nismo mi koji imamo dokumente i svijetlu boju kože. Meta su najslabiji, oni koji nemaju nikakav glas, praktički ne postoje. I to nasilje služi da ih se zadrži u takvom položaju, da ih nema.  

No policajci koji krše zakon, zlostavljaju i pljačkaju te čelni čovjek policije koji negira da se to događa, ne predstavljaju red i sigurnost nikome, ne samo migrantima na hrvatskoj granici. Koga može zaštiti policajac koji je u stanju repetirati pištolj u glavu bezopasnog čovjeka koji u naručju drži djecu? 

Da, migranti nezakonito pokušavaju prijeći granicu i zatražiti azil jer drugog načina nemaju, često nemaju ni dokumente, ali za to postoji propisana procedura. Ne smije ih se protjerati s hrvatskog teritorija u drugu zemlju kao da tu nikada nisu bili, i još k tome zlostavljati. Policajci se ponašaju kao vladari njihovih života. Kao da ne postoje zakoni, pravila, procedure.     

Policijska brutalnost se ne događa nasumično. Nije riječ o opakim pojedincima koji rade na svoju ruku. Da je tako, nakon prvih slučajeva za koje smo saznali, nasilje se ne bi više ponavljalo. A događa se već tri i pol godine jer je dozvoljeno da se događa. Nasilje su dozvolili nadređeni graničnim policajcima, nasilje je dozvolio ministar koji odbija provesti istragu o nasilju. Nasilje je dozvolio premijer koji ne dovodi u pitanje policijsku nedužnost. Policijska brutalnost se dozvoljava jer onima na vlasti odgovara. 

Nasilne politike rađaju nasilje i računaju na našu šutnju kako bi se nasilje provodilo. 

Nakon par dana nazvala sam Moniku Herceg. Zato što je sjajna pjesnikinja, zato što sam je iz njezinih javnih nastupa doživjela kao pravičnu ženu, i zato što sam iz vlastitog novinarskog i ljudskog osjećaja nemoći htjela da se umnažaju raznovrsni glasovi kojima nije prihvatljivo da hrvatska policija zlostavlja ljude. Monika je odmah pristala napisati poeziju na temelju svjedočanstava o policijskoj brutalnosti. Dogovorile smo se da ćemo pitati jednog od najboljih mlađih glumaca Dadu Ćosića bi li je izveo. Dado, kao ni Monika, nije sklon šutnji, a i sam ima izbjegličko iskustvo za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini.         

Udružili smo se samovoljno, bez ičije potpore, kao građani koji ne pristaju na policijsku represiju ni prema kome i o tome žele glasno govoriti. Od tog bezakonja i svireposti nismo zaštićeni zato što smo hrvatski građani. To zlo ne prestaje na granici, ono ostaje u svakom koji ga je naredio, u svakome policajcu koji je udario, koji je ukrao, koji je ponižavao, koji je to vidio i prešutio. 

Kada ugledam policajca, danas vidim moguću nekontroliranu silu. Znam da nije svaki policajac nasilnik niti da radi protuzakonito, takva nije većina, ali dok se ne provede nezavisna istraga i ne kazne oni koji jesu, možemo se za svakog policajca pitati je li on taj koji je vezao za stabla, tukao i utrljavao majonezu u raskrvavljene glave migranata, kao što je to zabilježio Amnesty International krajem svibnja nedaleko od Plitvičkih jezera. To se ne događa u Americi, događa se u Hrvatskoj.