Provokacija kao katalizator promjene | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Provokacija kao katalizator promjene

U performansu Srbin, Cigan, Peder i Musliman Mirjana Đan se izlaže publici i postavlja u ulogu prokazivačice, dok njezin istup propituje razinu tolerancije u društvu.

Piše: Milena Žarković

FOTO: Silvija Dogan

  • A
  • +
  • -

Negdje u okrugu jednog dvadesetčetverosatnog zagrljaja, na križanju dvaju prometnih pješačkih ulica na već vrlo prometnom Cvjetnom trgu u Zagrebu, Mirjana Đan smjestila je svoje stvari i zvučnike. Za one upućene jasno je da je riječ o izvedbama koje čine dio programa festivala Perforacije, dok za ostale to spada u kategoriju samo još jednog od brojnih istupa nekog umjetnika koji na raspolaganju ima nekoliko sekundi da zaokupi pažnju prolaznika ili se neprimjetno stopi s popodnevnim žamorom. Neupadljiva prisutnost mlade djevojke u svijetloj haljini nestala je, međutim, onog trenutka kada je iz zvučnika zaorao glas legendarnog romskog pjevača Šabana Bajramovića čija muzika je bila predviđena kao svojevrsni soundtrack ovoj izvedbi, ali je u konačnici odigrala predvidljivu ulogu – provokacije. 

Autorica je tako uspješno zaigrala na duboko ukorijenjenu osjetljivost, ali i netrpeljivost, prema zvuku ili spomenu neke od diskriminiranih manjina i već na samom početku izvedbe izazvala agresivnu reakciju kod jednog od muških prolaznika zbog čega je bila prisiljena odustati od zvučne kulise. Ovaj čin protesta se tako upisuje u sam performans i već u začetku naznačava snagu i aktualnost ovog umjetničkog izleta u društvenu zbilju. 

Mirjana Đan mlada je novosadska umjetnica s posebnim afinitetom za nastup na ulici i poeziju s transformativnim učinkom. Izvedba pod kontroverznim nazivom Srbin, Cigan, Peder i Musliman, koja se u sklopu festivala odvija na Noći performansa u nekolicini hrvatskih gradova, koncipirana je tako da umjetnica recitira četiri pjesme regionalnih autora, Miroslava Antića, Kujtima Paćakua, Bojana Krivokapića i Adnana Lugonića uz muzičku pratnju, dok se slobodno kreće prostorom ostvarajući interakciju s publikom i prolaznicima. Odabir pjesama koje progovaraju o ratnoj tragediji romskog naroda ili indiferentnosti mlađih generacija u kombinaciji s doista dirljivom recitacijom, već je dovoljan razlog za uvidjeti vrijednost ovog istupa. Elementi provokacije su, međutim, sentimentalnost ove izvedbe doveli do razine revolta.

Jer kakvom to društvu Mirjana Đan želi uzburkati savjest? Umjetnica se postavlja sama naspram bezlične mase jednog vremenski i prostorno specifičnog odsječka hrvatskog društva, u bijeloj lepršavoj haljini, bosa, indicirajući tako poziciju neiskvarenosti i nesputanosti. Njezinu publiku sačinjavaju pripadnici jednog društva u čije temelje su se upisali te se dalje aktivno propagiraju stigmatizirani termini poput onih koji čine naslov njezine izvedbe, čime se dio njegovih članova gura i zadržava na margini. Upravo se taj fenomen kristalizira kao ultimativni protivnik u ovom umjetničkom sučeljavanju, a umjetnica je za svoje oružje odabrala ekspresivnu i transformativnu moć poezije. Autorica posredstvom riječi te svojom opuštenom interakcijom s prolaznicima u žurbi i statičnom publikom uspijeva u gledatelju izazvati paletu emocija, a tragovi trenutne promjene kod nekolicine gledatelja diskretno su se manifestirali u obliku suza.

Iznoseći pjesme koje su, kako je to sama naglasila, napisali Srbin, Cigan, peder i musliman, umjetnica daje prostor životnim perspektivama predstavnika manjinskih zajednica koje su slabije zastupljene u društvenoj svijesti i savjesti. Međutim, derogativni termini iz naslova, koji se gledatelju decentno otkrivaju po završetku izvedbe, na banalizirajuć način ukazuju na zasićenost negativnim konotacijama koje se uz njih vežu. Sami termini u sebi nose potencijal za odbacivanje i dehumanizaciju određenih članova društva, a njihova svakodnevna uporaba (p)održava atmosferu isključivosti. Odabravši da autore tako ganutljivih pjesama radikalno reducira na jednu etiketu, umjetnica prokazuje stigmu i ukazuje na ljudskost koja se iza nje krije.

Sadržajno najdominantniji, ali i najkontroverzniji dio ove izvedbe sačinjava pak dirljivo recitiranje pjesme Kad sam bio garav Miroslava Antića čiji melankoličan ton prekidaju bljeskoviti povici riječi "Ciganin" kad god se u nekom obliku pojavi u tekstu. Umjetnica u tim trenucima žustro podiže ruku s mikrofonom u zrak te iz petnih žila povikuje "Ciganin" prekidajući tako fluidnost izvedbe. Na taj način efektno reflektira mržnju koja se krije iza stigmatizacije jedne cijele društvene skupine i zajedničkog im nazivnika koji je u svojoj emotivnoj nabijenosti dobio status psovke. Ovaj performativni čin tako trza nesluteće prolaznike iz njihovih zamišljenih ruta, a kod onih koji su se zadržali u ulozi promatrača izaziva veću emocionalnu angažiranost, ali im i pruža priliku za proučavanje reakcije prolaznika te tako dodatno potiče na introspekciju. 

Cilj ove izvedbe bio je doprijeti do gledatelja te ga nagnati da kroz vrtlog emocija i uz vodstvo umjetnice dostigne točku katarze i spoznaje u nadi da će ona dovesti do proaktivnosti i promjene. Sama izvedba ima funkciju ogledala u kojemu se preslikava trenutna situacija u društvu, a umjetnica ima ulogu medija koji progovara o aktualnim problemima te ih svojim posrednim djelovanjem nastoji umanjiti. Služeći se postupcima kojima izravno adresira srž problema, umjetnica se voljno i direktno stavlja u ulogu prokazivačice te izlaže bijesu gomile, a njezin istup tako propituje razinu tolerancije u društvu. Incident s početka samo je dokaz da su provokativni elementi u izvedbi ostvarili svrhu razotkrivanja latentne netrpeljivosti koja, ako se ne propita i ne suzbije, ima izuzetno destruktivan potencijal. 

 

Tekst je nastao u sklopu Radionice perforacijske kritike, edukacije i mentoriranja mladih kritičara/ki koja se održala u suradnji Kurziva i udruge Domino. Program je nastao u sklopu projekta Svijet oko nas – Očuvanje prostora kritike uz potporu Zaklade Kultura nova.

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 22.07.2021

VEZANE VIJESTI

Zaobilaženje zamke egzotiziranja

Piše: Milena Žarković

Izložba Jednog dana život će biti lijep doprinosi otvaranju prostora za diskusiju o surovoj realnosti, uvjetima i barijerama s kojima se suočavaju mladi Romi.

Gdje je trauma, tu je umjetnost

Piše: Nora Čulić Matošić

Predstava Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo precizno prodire u korijene huškačke ratne ideologije, stvarajući na sceni prostor za suočavanje s traumom.

Življena kultura rasizma

Piše: Josip Brković
Policijska brutalnost samo je jedan aspekt nasilja koje se provodi nad romskim zajednicama, a koji svjedoči o pogubnim učincima diskriminacije i rasizma na manjine i na društvo u cjelini.