Prozor u tuđu jednovečernju romansu | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Prozor u tuđu jednovečernju romansu

Walk On The Wild Side zaista je šetnja divljom stranom, gdje nas od razotkrivanja spašava zamračeno gledalište i svjesnost o fiktivnosti svijeta u predstavi.

Piše: Nora Čulić Matošić

FOTO: Nina Đurđević

  • A
  • +
  • -

Plesna predstava Walk On The Wild Side Saše Božića duet je za plesačicu (Viktoria Bubalo) i glumca (Boris Barukčić). Premijerno je izvedena sredinom siječnja ove godine u Crnoj dvorani Zagrebačkog plesnog centra. Kako piše u programskoj knjižici (koju je, kao i plakat, dizajnirao/oblikovao Mislav Lešić), Božić ovim novim komadom nastavlja istraživanje koje je započeo projektom Kabinet čud(ovišt)a u prosincu 2020. godine. Kao i njena prethodnica, Walk On The Wild Side istražuje mogućnost postavljanja pornografskog; ovog puta s naglaskom na uspostavljanje i održavanje tjelesne bliskosti na sceni u odnosu na publiku, koja sjedi neposredno blizu izvođačima. Gledateljska su mjesta polukružno smještena na samu scenu pred izvođačkim "podijem" složenim od kvadratnih crnih spužvi koje se  polukružno povezuju poput puzzlli u čijem se središtu izvodi predstava. Izgled scene i kostime izvođača oblikovala je Ana Mikulić, svjetlo Marino Frankola i glazbu Nikola Krgovič.

Predstava nosi naslov prema istoimenoj pjesmi Loua Reeda, kojom izvedba započinje i koja se nudi kao prikladan okvir, mizanscena razvoja koreografije i odnosa među izvođačima, pozivnica na večernju romantičnu avanturu gdje postoje samo oni. Stoje jedno nasuprot drugom u mraku, obasjani crvenim neonskim svijetlom, oboje izbijeljene, zalizane kose. S prvim taktovima uvodne pjesme, počinju se lagano njihati u ritmu i približavati, označavajući početak romantičnog odnosa između dvaju "bezimenih tijela", koja će publiku u manje od sat vremena uvući u svoj mikrokozmos erotske i intimne razmjene energetskih pulsiranja. Neimenovanom paru ne smeta bliska prisutnost publike, dapače, uživaju u tuđim voajerskim pogledima i bez zadrške izvode svoj koreografiran cjelovečernji romantični susret. Svojim će promatračima posvetiti tek trenutak pažnje na pola komada, kada se stojeći jedno do drugog obaziru i gledaju pred sebe prije nego što zamjene gornje dijelove svojih kostima. Taj naizgled banalan trenutak zamjene otkriva da oboje izvođača nose crne bindere koji skrivaju njihove bradavice. Tako se odjećom na neki način zamućuje binarna opreka među tijelima izvođača, ne pribjegava se golotinji kako bi se istraživala mogućnost pornografskog na sceni – erotika proizlazi iz pokreta i kemije između izvođača.

Kontinuirano održavanje dodira i pogleda među njima odražava se na plesni jezik koji je vrlo dinamičan i energetski nabijen – svaki pokret i podrška izvedeni su do kraja, nema polovičnosti i dugotrajnog praznog hoda, tijela su im aktivna čak i u naizgled banalnim kretnjama ležanja i disanja. Neki od elemenata koreografije, kao što su impresivne podrške prebacivanja težine, kotrljanje i valjanje po podu, trljanje tijelima jedno o drugo, treskanje, čupanje i povlačenje, stvaraju dojam nespretnosti i opijenosti, ali su promišljeno i precizno koreografirani. Izvođači su fizičkom snagom izjednačeni u izvedbi podrški i oslonac su jedno drugom, što dodatno lomi ranije spomenutu rodno-binarnu opreku između među njima. Kako je istaknuto u knjižici, posebnost je projekta i u susretu plesačkog i glumačkog tjelesnog principa istraživanja i izvođenja, što je u ovom slučaju homogenizirano do neprimjetnosti dva različita tipa scenske izvedbe, plesačkog i glumačkog izričaja. 

Neprestano održavanje dodira izvođača i plesanja u duetu može se tumačiti ontološki; oni postoje i međuovisni su u svojoj opscenoj simbiozi življenja u romantičnom svijetu seksa za jednu noć. Predstava završava naglim gašenjem svijetla kada Barukčić skače u zid na koji se Bubalo oslanja – njihovoj kratkotrajnoj romansi došao je kraj. Taj je svijet vizualno i auditivno oblikovan tako da podsjeća na scene gradskog noćnog života ograničavanjem intenziteta svjetla na polumrak, a sve je popraćeno zvukovima prometa, stenjanjem izvođača i pulsiranjima koja zvuče kao unutrašnji tjelesni organi, poput kucanja srca. 

Spomenuti pornografski aspekt postavljen je na sceni na drugačiji, više konceptualan i implicitan način. Kako je već navedeno, pornografija ne proizlazi iz eksplicitne golotinje izvođača ili scenskog uprizorenja seksa kao takvog. Ona se kao idejni cilj postavljanja na sceni uvodi kroz pojam fantazmatskog, privida i maštarije koje nastaju za vrijeme gledanja tjelesnih interakcija izvođača. Kako stoji u knjižici, uz fantazmatsko Božić i autorski tim vezuju "otvorenost za neobično, zadivljujuće i uznemirujuće u svakodnevnici", što možemo povezati s pornografskim. Upravo u tom promatranju pornografskog, ekshibicionizma izvođača i njihove intime najinteresantniji je voajerski položaj u koji je stavljen gledatelj. Iako pornografski aspekt nije izveden/prikazan eksplicitnim plesnim jezikom, on je svejedno publici razumljiv i jasan čak i da nije prethodno informirana programskom knjižicom. Publika se nalazi u izazovnoj situaciji, kolektivno sudjeluje u promatranju erotike dvoje stranaca u javnoj kulturnoj ustanovi zbog čega postoji opasnost da osobni užitak gledanja pornografskog bude eksponiran pred (ne)poznatim članovima publike koji sjede u našoj blizini. Samozadovoljavanje se odvija u privatnoj, intimnoj sferi – takvo joj je društveno mjesto zadano. Ako je pak riječ o javnim mjestima koja nude neki oblik konzumacije pornografskog sadržaja, ona su uglavnom obavijena tajnom, o njima se govori ispod glasa – što dodatno uvećava njihovu čar. 
 
 
U trenutku zamjene kostima, Bubalo i Barukčić trljaju svoje dijelove tijela o tuđu odjeću i simuliraju neki oblik čišćenja jedno o drugo nakon zajednički provedene večeri. To čišćenje i pokušaj pranja od tuđe tjelesne prisutnosti i dodira djelomice evocira i (post)pandemijski svijet u kojem se trenutno nalazimo. Bliskost i sudjelovanje u tuđoj intimi suočavaju publiku s opscenim, divljim, razularenim pa gotovo i dekadentnim ponašanjem koje, osim što je postalo nemoguće radi održavanja socijalne distance, nosi i potencijalnu opasnost širenja zaraze virusom. U vrlo kratkom vremenu živa se socijalna interakcija u potpunosti izmijenila i preselila iz stvarnosti u virtualni prostor gdje tuđa tjelesna prisutnost izostaje. Druženja su postala ograničena na uzak krug obitelji i prijatelja, održavanje poznanstva neodrživo, a upoznavanje stranca nedostižno.
 
Walk On The Wild Side zaista je šetnja divljom stranom, onom onkraj prihvaćenog – bilo to u (post)pandemijskoj svakodnevnici gdje nije bilo mjesta niti banalnom rukovanju, a kamoli nekim intimnijim tjelesnim kontaktima ili kolektivnom uživanju u tuđoj seksualnoj razmjeni u javnom prostoru – gdje nas od razotkrivanja spašava jedino zamračeno gledalište i svjesnost o fiktivnosti svijeta u predstavi, odcijepljenog od naše stvarnosti. Istovremeni izazov i privlačnost eksperimentiranja s postavljanjem pornografskog u javnosti nije u pomicanju granica dozvoljenog na sceni, jer nam golo ljudsko tijelo nije strano. Odluka je na publici: koje će afekte proizvesti erotični plesni duet i kako će ona prihvatiti sadržaj koji gleda i u kojem pasivno sudjeluje. Gledatelji postaju mali pervertiti, očarani erotskom interakcijom dvoje izvođača koji publiku uspješno premještaju na svoju scenu razmjene seksualne energije. Poput svoje istoimene uvodne pjesme, ova je plesna izvedba hommage raskalašenim i divljim trenutcima kada se većina najviše osjeća/la slobodnima i živima, dok istovremeno funkcionira i kao anticipacija povratka tjelesne prisnosti u skorije vrijeme za kojom toliko čeznemo.
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 11.04.2022

VEZANE VIJESTI

Ples s onu stranu zrcala

Piše: Ana Fazekaš

Strahovi malih razlika naintrigantniji su upravo ondje gdje ostavljaju prostor za suptilnije pomake u percepciji, postavljajući tek za nijansu iščašena pitanja.

Humor kao sredstvo senzibilizacije

Piše: Marija Krstanović

Prva hrvatska romska monodrama Igora Bakse preispituje kritički potencijal humora, koristeći ga kao ogledalo koje, upereno u publiku, dovodi do njezina triježnjenja.

Gdje je trauma, tu je umjetnost

Piše: Nora Čulić Matošić

Predstava Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo precizno prodire u korijene huškačke ratne ideologije, stvarajući na sceni prostor za suočavanje s traumom.