Prvi slojevi glumačkog iskustva | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Prvi slojevi glumačkog iskustva

Mlada glumica Petra Cicvarić u Zagrebu je sasvim nova pojava, sa snovima i koferom u ruci.

Razgovarao: Srđan Sandić

Karijerni put Petre Cicvarić (1986.), sa usponima i padovima, počeo je onog dana kad je upisala Akademiju dramskih umjetnosti u Osijeku, Odsjek glume i lutkarstva. Nakon Akademije je dobila ulogu u Vinkovačkom kazalištu. Bila je to lijepa uloga u predstavi Vjenčani list u režiji Roberta Raponje, za koju Petra ističe da je bilo "vatreno krštenje jer je rad bio kratak, ali intenzivan, a uloga velika". Dan danas igra tu predstavu. Sljedeća destinacija je bila nova audicija i nova uloga u predstavi Woyzeck koju je radila u Virovitici, a koja je svoju premijeru u Zagrebu imala 2009. u sklopu Gavellinih dana. Početkom 2009. potpisala je ugovor s Vinkovačkim kazalištem i tamo ostvarila još dvije uloge, jednu u dječjoj predstavi Tri praščića, a drugu u predstavi Sex i glad koju je režirao Damir Mađarić. U međuvremenu je dobila ulogu u seriji Najbolje godine. U Zagrebu je ova mlada glumica sasvim nova pojava, sa snovima i koferom u ruci.

petra_predstava



KP: Studirala si u Osijeku, a djeluješ u Zagrebu. Postoji li u Osijeku uopće art glumačka scena? Bilo je puno prijepora oko "vrijednosti" vaše Akademije? Tvoj stav o tome?

P. C.: Akademija u Osijeku nije ništa manje vrijedna od zagrebačke ili splitske, čak eto imamo i studij lutkarstva, nešto što nema na ostale dvije akademije. I u Osijeku djeluju profesori koji su cijenjeni glumci, redatelji, povjesničari umjetnosti, profesori književnosti i tako dalje. I sad su naše dvije bivše studentice dobile Nagradu hrvatskog glumišta, tako da mislim da nema smisla raspravljati o vrijednosti naše Akademije. Jedino što je možda problem jest baš to što je u Zagrebu naravno više posla. I većina nas je po završetku Akademije otišla u Zagreb. Osijek nema toliko razvijenu umjetničku glumačku scenu. Ali to ne znači da neće biti. Moramo još malo isklesati zanat ovdje gdje ima više posla pa se vratiti u Osijek i nešto pokrenuti. To je moja velika želja. Iako moram pohvalit Akademiju i reći da se oni sad već trude Osijeku pružiti to što fali. Mlade snage na Akademiji su pune volje da građanima pokažu različite stvari vrijedne hvale i rade to jako dobro organizirajući javne izvedbe svojih ispita i projekata.



KP: Može li se naučiti glumiti?

P. C.: Haha! Pa, sve se da naučiti, i mi glumci učimo glumu cijeli život -  to je moje mišljenje. Zato i upišemo akademiju da se školujemo i razvijamo. Da naučimo govoriti, kretati se na sceni, opustiti se, otvoriti se... Ali isto tako, ako nema talenta, ako nema volje, teško ćete nešto postići u glumačkom svijetu. No zar nije tako i na svim poljima? Mogu naučiti pjevati, svirati gitaru, naučiti pravila dramaturgije, ali na kraju presudi "ono nešto" što dira ljude u srce, a to se ne može naučiti. Učimo razvijati talente s kojima smo rođeni. A svatko ima svoj talent, važno ga je prepoznati i nikad ne prestati radit na njemu.

KP: Zašto gluma i što ti predstavlja u životu? Koliko je taština faktor kod mladih glumaca i u čemu je dobra a u čemu loša?

P. C.: Zašto gluma, zašto...ah, pitam se i ja. Što je to u nama glumcima da imamo želju otvoreno se pokazivati? Nije li to taština? Pa jedna doza taštine sigurno jest, i postoji u svim glumcima. Svjesno izađeš pred ljude i "ogoliš" se. I važno je imati pametnu taštinu (smijeh) odnosno znati da će te neki voljeti, a da će te neki malo manje voljeti, da će te ogovarati i procjenjivati, i da ti, usprkos svemu tome, možeš zadržati hladnu glavu. Ne dopustiti da te loša kritika ubije psihički, već da te natjera da još više radiš na sebi. Na kraju krajeva, gluma nije pokazivanje sebe, već sredstvo putem kojeg publika doživljava katarzu, olakšanje, smijeh, plač. Mi smo tu da se ljudi prepoznaju u nekom od likova, u situacijama, i da znaju da nisu sami. Zato gluma. Dati sebe da bi u drugima nešto promijenio, potaknuo, otvorio.

KP: O kakvom angažmanu sanja mlada glumica Petra? Postoji li "idealna" uloga koju želiš igrati?

P. C.: Kad sanjarim o svojoj budućnosti, prvo mi se pojavi želja za snimanjem filma, pošto se u tome još nisam okušala. Bila bi to uloga mlade djevojke koja prolazi kroz promjene u svom životu i na tom putu saznaje puno o sebi, o ljudima, odnosima, o životu općenito. Uloga koja glumcu pruža da pokaže svoje vještine i da može dati puno, puno sebe. Nešto što će i mene samu zaintrigirati. Naravno da te se svaka uloga tiče, ali dosad sam više-manje igrala djevojke s promjenama u ljubavnom životu, voljela bih sada igrati i nešto na drugom planu, nešto čime ću samu sebe moći iznenaditi. Tražimo različitost i promjene, zar ne? Zato i ja tražim da mi svaka uloga bude što više različita od prijašnjih.

petra_predstava_2

 

KP: Kazalište ili film? Zašto?

P. C.: Ne znam, o filmu ne mogu govoriti, kad ne znam kakav je rad točno, ali kao što sam već rekla, jako bih voljela probati! Ali kazalište je divno, jer svaka izvedba je uvijek nešto novo, nekad bolje, nekad slabije. Na svakoj izvedbi se dogodi nešto novo, novo na sceni, novo u tebi, novo u publici koja je svaki put drukčija i zato obožavam kazalište. Volim i probe do dugo u noć, ali i uz čašicu vina (hahaha), volim kad tražimo novo i kad u tekstu, kojeg smo pročitali već sto puta, nađemo nešto što dosad nismo vidjeli! Volim čuti reakciju publike, kad sudjeluju s nama. Volim interakciju s njima.



KP: Glumce se voli ili mrzi, je li te strah toga nakon poprilične vidljivosti koju si stekla nakon sapunice u kojoj i dalje radiš? Je li te strah stigme koju možeš steći?

P. C.: Nisam o tome baš razmišljala. Vidljivosti me bilo strah u početku rada na seriji jer većina Hrvatske me po prvi put upoznala kroz ulogu Korane, kroz moju prvu televizijsku ulogu, i da, to me plašilo jer nisam znala kako ću se snaći. Ali, koliko sam shvatila, ljudi reagiraju sasvim okej, neki me znaju nazvati i reći da se vidi moj razvoj kao glumice kroz seriju, i to mi je prekrasna pohvala. A ako se i dogodi ta stigma o kojoj govoriš, nadam se da ću joj se uspjet oduprijeti svojim daljnjim radom i drugim ulogama.

KP: Koje je tvoje mišljenje o kulturnim politikama Grada Zagreba prema mladim umjetnicima?

P. C.: U Zagrebu nisam dovoljno dugo da bih mogla to točno komentirati. Znam da je teško, da ima puno nas koji imamo ideje o umjetnosti, imamo svoje želje i snove i da ne uspijevaju svi u realizaciji. Ne možemo kriviti Grad Zagreb što nekome daje priliku a nekome ne, jer kad bi baš svi dobili priliku, možda ne bi bilo toliko zanimljivo u toj težnji za ostvarivanjem cilja (smijeh). Ali definitivno imam planove, s nekolicinom svojih prijatelja-kolega, imamo neke ideje za naše predstave i projekte, pa kad se upustimo u to, onda ću ti javit kako nas je Grad Zagreb tretirao i koliko nam je pomogao!

KP: Tvoja ocjena kazališne scene u Zagrebu? Kakve predstave voliš i gdje ih gledaš?

P. C.: Ma divno je doći u Zagreb i imati priliku birati u koje ću kazalište večeras ići! U Osijeku biraš između HNK i Dječjeg kazališta. Ne da se žalim na osječki repertoar, ali ovdje imaš puno kulturnih centara koji su se jako razvili, i koji me oduševljavaju svojim radom. Tako sam neki dan posjetila KNAP i jednostavno uživala u predstavi Niko i Ništ u režiji Saše Anočića. Volim Exit, ZKM, &TD, eto sad i KNAP....ma sva kazališta ovdje volim! I nema predstave koju ću a priori odbiti. Sve volim pogledati. Iz svake predstave se nešto može naučiti, i u svakoj postoji barem jedna stvar koja me dotakne, bila to jedna rečenica, nečija izvedba, pametno osmišljena režija, ili sve zajedno.



KP: Film je u Hrvatskoj obilježen lošim predznakom, što misliš o tom "fenomenu", tko je kriv, da tako kažemo?

P. C.: Da, zanimljivo je to. Nije da nemamo dobrih glumaca, dobrih redatelja, dobrih i kvalitetnih pisaca, naprotiv, sveg toga ima, samo nam treba malo hrabrosti, upustiti se i opustiti se. Koliko ima odličnih srpskih filmova, zašto nema i naših? Nismo mi toliko različiti od naših susjeda, ipak je to sve isto "podneblje", zar ne? Samo malo smionosti, naći tekstove koji su spoj pametnog humora i dobre priče, možda se napokon ostaviti težnje da naši filmovi moraju biti duboki i potresni. Zašto se bojimo biti jednostavni?



KP: Smatraš li se umjetnicom?

P. C.: Ne razmišljam o sebi na taj način. Ali ako je umjetnost stvoriti život na sceni ili tv-u i da ljudi koji to gledaju vjeruju u to i proživljavaju s nama, onda mislim da je to umjetnost. Kad uspiješ nekoga nasmijati, rasplakati, kad čovjek iz kazališta izađe malo promijenjen, a pod tim mislim da izađe razmišljajući o životu, o svijetu, o tome kakav je on i što želi pa makar razmišljao o tome samo dvije minute - onda mislim da smo radili umjetnost.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 20.01.2010