PSi konferencija - više od letimičnog pogleda | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

PSi konferencija - više od letimičnog pogleda

Una Bauer, jedna od organizatorica 15. PSi konferencije, prikupila je dojmove sudionika ove konferencije te im nadodala svoje i zakuhala tekst koji je pred vama.

Piše: Una Bauer

"Naravno da je nemoguće imati više od površnog uvida u događaj veličine 15. Performance Studies international konferencije u Zagrebu, baciti više od letimičnog pogleda na pojedinačnom putu kroz petodnevne aktivnosti. Tri od posljednje četiri PSi konferencije održane su u Europi, a u Zagrebu smo vjerojatno sudjelovali u onoj s najraznolikijim i najzanimljivijim izborom europske izvedbe i znanosti o istoj. Moj mi vlastiti letimični pogled sugerira da je to rezultiralo konferencijom koja je bila intenzivnije posvećena filozofskim idejama, ali i duboko uronjena u povijesne probleme, osobito one koji bubre ispod promašaja post-socijalizma. Čini mi se, također, da sam napipao tragove rastućeg interesa za sposobnost kazališta da otkrije, promišlja i istraži dominantan model reprezentacije 20. stoljeća: u radovima BADco. i Every House Has a Door, na primjer, formalne karakteristike kazališta stavljene su u pogon promišljanjem filma, i kroz film – kao što čini Godard u svojim Povijest(ima) – pričama koje pričamo o politici i povijesti 20. stoljeća."

Nicholas Ridout, pročelnik Odsjeka za dramu i kazalište na sveučilištu Queen Mary u Londonu, bio je jedan od sudionika nedavno završene Performance Studies international konferencije i dugogodišnji je član te strukovne udruge. Njega sam, zajedno uz još nekoliko kolega, zamolila da napišu par rečenica "odgovora" na ovogodišnju konferenciju, u čijem sam Organizacijskom odboru sudjelovala. Ridoutov odgovor treperi pod teretom nekoliko tema koje mi se čine vrijednima daljnje elaboracije.

PSi_stol_finalNaglašavanje činjenice da se Performance Studies international nekoliko zadnjih godina odvija u Europi odraz je pokušaja PSi-ja kao organizacije da razlomi dominaciju sjevernoameričkog akademskog diskursa u izvedbenim studijima. Prvi sastanak PSi-ja održao se u Americi, duh osnivač jest Richard Schechner, pa su i temelji PSi-ja kao i temelji discipline vezani uz kulturno-antropološku paradigmu izvedbenosti koja se bori sa svojom, prvenstveno sjevernoameričkom kolonijalnom prošlošću. Današnji board PSi-ja, kako je Ed Scheer, sadašnji predsjednik te udruge, ponosno ali i s olakšanjem istaknuo na završnom skupu, od 22 članova broji samo tri predstavnika sjevernoameričkih sveučilišta, od kojih je jedan Branislav Jakovljević. Ta politički korektna brojalica nije, nažalost, u potpunosti umanjila nelagodu pred politikom reprezentacije u PSi-ju, osobito u odnosu na osobe različitih rasa. Ono što se meni čini zanimljivim jest da se Balkan, konkretnije Hrvatska, ovdje nalazi u posebno čudnoj poziciji. Posvemašnja bijelost Balkana (odnosno cijele istočne Europe), pa onda shodno tome i određeno sljepilo za probleme drugih rasa posljedica je upravo toga što Balkan nije bio kolonijalna sila, pa i nema direktan odnos asimilacije, segregacije ili već neki drugi model odnosa prema drugim rasama, već samo onaj posredovan dominantnim diskursom većih i moćnijih naroda. Balkan je uglavnom opterećen svojim odnosom sa Zapadom, i svojom marginaliziranošću u odnosu na Zapad, pri čemu se Zapad čita kao zapadna Europa. Kada u takvom kontekstu osoba druge rase postavi pitanje o reprezentaciji rasa na PSi-ju u Zagrebu, dolazi do greške u sustavu, on podbacuje i izbacuje novo pitanje umjesto odgovora: Nije li dovoljno što smo na Balkanu, u Hrvatskoj? Nije li to dovoljna legitimacija marginalizacije? Pri tom je refleksu, možda, propuštena prilika za tematizacijom odnosa marginaliziranih prema marginaliziranima za što je konferencija PSi-ja u Hrvatskoj mogla biti prikladno mjesto.

U Ridoutovom odgovoru je lako previdjeti upotrebu riječi europski, u europski teatar. Dok iz hrvatske perspektive riječ europski teatar ne znači puno, odnosno, odmah se dalje rasipa na podjelu po nacionalnim teatrima (koja uključuje i Veliku Britaniju), britanska perspektiva (koja je, dakako, dominantno engleska) teži tome da sintagmom "europski teatar" označi ono što nije britansko kazalište, ponekad je čak koristeći i kao sinonim za eksperimentalno kazalište, a u svakom slučaju kao sinonim za onakvo kazalište koje promišlja svoje vlastite postavke. Pritom su, iz britanske perspektive, moguća dva modela odnosa prema tom "europskom kazalištu". Jedan, empirističko-pragmatički (pa i anti-intelektualni) koji ga tretira inferiornim u odnosu na britanski model virtuozne glume i onaj, njemu suprotstavljen, koji ga vidi kao model kojim će se reformirati konzervativniji i tradicionalniji britanski teatar. Ono što je zanimljivo u Ridoutovom odgovoru je i izostanak podjele na zapadnoeuropski i istočnoeuropski teatar, jer su oni, iz britanske perspektive, srodniji nego što se to nama u Hrvatskoj možda čini, upravo po svojoj navici da kazalište koriste interogativno. Iz te ideje prirodno slijedi ono što Ridout ističe kao fokus ove konferencije: veća usredotočenost na filozofske probleme i pitanja u mediju kazališta. Čini mi se da je to, koliko god to paradoksalno, pa možda i ironično zvučalo, i marketinški potencijal, odnosno "selling point" istočnoeuropskog kazališta, već prepoznat izvana, na kojemu bi se moglo samo profitirati bude li ga se strateški razvijalo. Druga "selling point" lokalnog kazališta jest svakako specifična povijesno-politička situacija post-socijalizma koja je svakako zanimljiva, da ne kažem egzotična, vanjskom gledištu. U toj kompleksnosti i partikularnosti lokalne scene leži i njena atraktivnost. Čini mi se važnim istaknuti da je marginalizacija često djelomično i posljedica samomarginalizacije, to jest, da je hrvatsko kazalište oduvijek bilo dijelom europskog kazališta, a ne da bi takvim tek trebalo postati. Freudova teza o narcizmu malih razlika kojom se ponekad iščitava odnos Hrvata i Srba može se, pod određenim uvjetima, i uz određen pogled, donekle proširiti i na odnos zapadnoevropskog i istočnoevropskog kazališta.

Međutim, čini se da se ona diferencijacija koja se uspostavila u začecima discipline izvedbenih studija, između onih koji proučavaju (sjevernoameričke akademske zajednice) i objekata njihovog proučavanja (svih ostalih) ponovo uspostavlja po novim, uže teorijskim linijama. Jedan od najzanimljivijih panela ove godine učinio mi se onaj koji je tematizirao odnos organskog i anorganskog u kontekstu izvedbe, dakle onu izvedbu koja, iako joj je u korijenu ljudsko djelovanje, nije ljudska upravo u svojoj izvedbenoj dimenziji. Jedno od izlaganja s tog panela primjenilo je pojam membrane iz biologije (onako kako su ga obradili Maturana i Varela), na arhitekturu zgrade. Drugo je pak izlaganje povezalo dnevne mikro-gesturalne prakse u odnošenju prema plastici sa strujama u oceanu i performativnim aspektima EGB-a (Eastern Garbage Patch, nakupine plastike veličine Teksasa koja se nalazi u oceanu sjeveroistočno od Hawaija) te problematiziralo kako upotreba i zloupotreba plastike utječe ne samo na okoliš, već i na društvene odnose i subjektivitet. Dojma sam ipak, ako je suditi po ovoj konferenciji, da se studijima izvedbe u McKenzijevom smislu (dakle u smislu performansi materijala, organskih ili anorganskih, odnosno operacione učinkovitosti) bavi ipak jedan manji broj uglavnom sjeverno-američkih znanstvenika, dok taj pojam performativnosti teže prodire na stari kontinent. Britanska teatrologija i izvedbeni studiji, u dobroj tradiciji svoje empirijske misli, čak štoviše, izrazito je skeptična prema McKenzijevoj definiciji izvedbe, pa čak i tvrde da je na djelu logička pogreška, u kojoj se namjerno previđa da riječ "performance" ima dva različita i posve nepovezana značenja: s jedne strane ona označava kazališnu predstavu, koncert ili umjetnički performans, a s druge se strane odnosi na izvođenje određene zadaće ili obavljanje određene funkcije. Kao, na primjer, kada bi činjenicu da riječ "banana" na engleskom istovremeno označava južno voće, ali se njome (kolokvijalno) opisuje i nekog tko je potpuno skrenuo, iskoristili kao način da uspostavimo novu disciplinu između biologije i psihologije, koja se bavi malo bananama, a malo psihom.

PSi_zkm2_finalTemeljna frustracija veličinom konferencije koju je spomenuo Ridout čita se i iz komentara Rachel Clements, studentice doktorskog studija na sveučilištu Royal Holloway:

"Tjedan dana nakon što je PSi 15 završio, zatekla sam se kako listam program konferencije i pronalazim panele i smjene (šifte) za koje se ne sjećam da sam ih prije uočila; voljela bih da sam im mogla prisustvovati. Takva količina simultanih događaja onemogućava da se vidi više od djelića materijala koji me zanimao. To je, dakako, neizbježna karakteristika konferencije te veličine. Iako je PSi u cjelini djelovao ogromno, mnoge od najproduktivnijih rasprava u kojima sam sudjelovala događale su se na panelima s manje od 30 ljudi u prostoriji. I možda je taj osjećaj – da sam vidjela i doživjela puno, ali da sam propustila daleko više – zdrav osjećaj, osjećaj koji je u skladu s temom zagrebačke konferencije."

Nekoliko dana prije PSi konferencije, u Multimedijalnom institutu u Zagrebu održala se konferencija/radionica pod nazivom Materijalizam 21. stoljeća, posvećena i trenutno najzanimljivijem novom valu koncentracije filozofske misli: spekulativnom realizmu. Na konferenciji je prisustvovalo 10-tak filozofa koji su, međusobno slušajući predavanja jedno drugog, svi sudjelovali u raspravama. Dok mala konferencija kakva je bila Materijalizam 21. stoljeća omogućuje daleko višu i sofisticiraniju razinu diskursa i fokusiranosti oko pojedinih tema, ona istovremeno i nameće veću diskurzivnu disciplinu i kontrolu. Zna se o čemu se tu zapravo razgovara. Mastodontska konferencija kakav je PSi (između 400 i 600 sudionika) ne može garantirati istu, pa ni približnu, razinu kvalitete svih izlagača. U takvoj profesionalnoj organizaciji, nešto će uvijek zvučati lagano amaterski, strčati kao govno u punču ili pasti s drugog planeta. S druge strane, punč i nije ujednačene boje, a i nije sasvim sigurno da smo "mi" s istog planeta. Količina protraćenog vremena na slušanje besmislenih panela, mogućnost "pogrešnog" izbora i frustracije izabranim mogućnost je visokog rizika. Ono što PSi nudi i proizvodi jest definitivno određeno perpetuiranje modela neoliberalne individualizacije i organizacije "vlastitog" puta kroz labirint aktivnosti. Ali opet, ni ta se situacija ne može čitati u jednostranom ključu: tolika segmentacija materijala poticaj je upravo za nova grupiranja i dijalog, privremene organizacije materijala: "A na koju ćete vi sada šiftu?" Ili "Ja ću s njima, rekli su mi da je ovo dobro." Ili "Idemo na kavu? Ne mogu više, previše mi je ovo za danas." Istovremeno, takva velika konferencija je i svojevrstan odraz postdramskog iz Lehmanovog postdramskog kazališta: ne postoji jedna narativna linija, tekstovi se isprepliću, glasovi dolaze s različitih strana i ne preklapaju se s "likovima", nemoguće je dobiti dojam cjeline.

Odgovor Nicholasa Middletona, predavača slikarstva i fotografije na umjetničkoj akademiji City & Guilds of London Art School, zanimljiv je između ostalog i zato jer Middletonovo područje nisu izvedbeni studiji, već vizualne umjetnosti.

"Razmišljao sam dugo o tvojoj molbi, pokušavajući složiti kakvu koherentnu misao koja ne bi bila banalna, ali ono što mi je najčešće padalo na pamet često je bilo upravo profano i svakodnevno, ideje o Europi, modernitetu, povijesti, prvenstveno o razlikama i neobičnostima onoga što je gotovo poznato: boravak u hotelu od skoro tjedan dana, nemogućnost da dođem do čaja koji bi imao pravi okus, ali prije svega priroda jezika, fine jezične razlike između izvornih govornika engleskog (jezik koji, čini se, svi u Zagrebu razumiju: osjetio sam poniznost i poštovanje kao izvorni govornik engleskog jer ne govorim niti jedan drugi jezik) iz različitih zemalja, pa zatim razlike među onima koji govore engleski kao drugi jezik, i poteškoće u preciznom razumijevanju riječi, što zbog njihove upotrebe u različitim jezicima, a što zbog upotrebe u pojedinim profesionalnim ('performans') krugovima. Bilo mi je smiješno kada su mi rekli da nemam 'britanski' naglasak nakon što sam rekao da sam Englez. Pretpostavio sam da su mislili na takozvani BBC-jev engleski, ali niti jedan izvorni govornik izvan Velike Britanije ne bi upotrijebio taj pridjev, koji tako nelagodno strši u nekom sivom prostoru između identiteta i politike. Čini se da su razlike i sličnosti u svakodnevici bile sastavni dio razgovora s delegatima iz drugih zemalja.

PSi_ulice_finalOstale svakodnevne misli ticale su se prometa i arhitekture Zagreba, a osobito opetovane mogućnosti da me netko zgazi na cesti, jednostavno zato jer sam instinktivno gledao u krivom smjeru (osobitu sam nelagodu osjećao zbog toga što je zavoj često vrlo blizu pješačkog prijelaza) a ponekad i zato jer mi je pažnju odvlačila arhitektura, i površinska priroda kapitala: čini se da je sve napravljeno od stucco materijala, pa se zato i lako raspada. To me navodilo na razmišljanje o prividnoj toleranciji prema grafitima na ulicama: pitao sam se postoji li na toj razini nesvjesno priznanje 'fasadizma' koji stucco implicira.

Konferencija mi se učinila demokratskom i egalitarnom: pristupajući joj izvana, budući da izvedba (performance) nije uopće moje područje, brinuo sam se oko toga koliko će moje nepoznavanje biti problematično, ali činilo se da konferencijska propusnica funkcionira kao putovnica: prepoznatljiva u trenu, omogućila mi je da se obratim (gotovo) bilo kome tko je bio uključen u zajednički projekt, jer činilo se da svi jesmo, izvan predavaonica, na ulici, u barovima (pri čemu je relativna kompaktnost Zagreba bila od velike pomoći, jer su sve konferencijske lokacije bile blizu jedna drugoj, i postojala je velika mogućnost susretanja s drugim delegatima, tako da se čak nisam ni osjećao glupo noseći propusnicu oko vrata)."

Nicholasov komentar podsjetio me pak na reakciju određenog dijela lokalne scene, o konferenciji kao elitističkoj i zatvorenoj. Takav je dojam, čini se, najviše bio posljedica toga što je za bilo koji od događaja konferencije, osim za uvodni panel, bilo potrebno platiti ulaz odnosno posjedovati propusnicu, a to je neuobičajena praksa za javna predavanja na Balkanu. Dio problema proizlazio je iz hibridne forme konferencije, koja je s jedne strane ipak usko znanstvena, a s druge strane pokušava uključiti širu javnost. Sustav znanstvenih konferencija uvijek funkcionira tako da se one velikim dijelom financiraju iz džepova samih izlagača, odnosno uz potporu njihovih odsjeka. Profesionalno gledano, to je određen tip investicije. Međutim, kada takva, po užoj strukturi znanstvena i strukovna konferencija pokušava komunicirati s javnošću, dolazi, s obje strane, do određenih problema u prevođenju pravila ponašanja.

Ono što je također sadržano u Middletonovu odgovoru važnost je svakodnevice, banalnosti i slučajnosti za percepciju svake konferencije. Takve se primjedbe često pokušavaju eliminirati iz ozbiljnih i odgovornih procjena određenih događaja, ali oni čine neodvojivi dio cijelog procesa, onaj dio koji često prosuđuje o konačnom dojmu konferencije. Kao što kaže Iulia Popovici, kazališna kritičarka iz Bukurešta, "konferencija je zaista profitirala od svoje lokacije. Zagreb je malen grad, sa svim ključnim mjestima: kazalištima, fakultetima, galerijama koncentriranim u jednako tako malenom prostoru." Takve zadanosti prostora također utječu na konstrukciju konferencijskog prostora, ili kao raspršenog, kakav je bio u New Yorku, ili koncentriranog, kakav je zagrebački zbog specifičnosti svoje arhitekturne organizacije. Theron Schmidt, američki pisac i performer s boravištem u Londonu, sažeo je to ovako:

"Bio sam na nekim konferencijama koje su se mogle dogoditi bilo gdje; ova konferencija nije bila takva. Moje je iskustvo konferencije uvelike iskustvo Zagreba – istovremeno i percepcije Zagreba kroz leće konferencije, ali i iskustvo konferencije kroz leće Zagreba. Ta specifičnost mjesta imala je puno veze s konceptom šifti odnosno smjena. To je djelomično zato jer su šifte omogućile veću eksponiranost balkanskim umjetnicima i grupama, ali i zato što su one posegnule izvan konteksta izvedbe i omogućile povezivanje s gradom Zagrebom. Lutanja, nuspojave, posljedice, nabori i rastvaranja, sve je to dovelo grad u konferenciju i konferenciju u grad kao predmet promatranja ali i kao način gledanja."

 

Fotografije: Lovro Rumiha

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 21.07.2009