Pukotine na križanjima suprotnosti | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Pukotine na križanjima suprotnosti

Retrospektiva po dogovoru nekonvencionalni je pregled dosadašnjeg stvaralaštva umjetnika Davida Maljkovića.

Piše: Bojan Krištofić

FOTO: Galerija Nova

Ne biva često da zakučasta izložba suvremene umjetnosti izazove velik interes tzv. općih ("mainstream") medija, uglavnom imunih na zahtjevnije forme vizualnog izražavanja. Međutim, upravo to se dogodilo s Retrospektivom po dogovoru, nekonvencionalnim pregledom dosadašnjeg stvaralaštva Davida Maljkovića, renomiranog zagrebačkog umjetnika riječkog porijekla. Zapravo, u njegovom slučaju epitet "renomiran" zvuči preskromno, budući da je relativno mladi Maljković (r. 1973.) jedan od onih rijetkih umjetnika koji su u inozemstvu mnogo poznatiji nego kod kuće, a proces njegove međunarodne afirmacije kontinuirano traje gotovo od kasnih devedesetih godina, kada je i započeo svoju umjetničku karijeru. U tom kontekstu, Retrospektiva po dogovoru može poslužiti kao zgodan jezičac na vagi razlika u pristupu suvremenoj umjetnosti između općih i specijaliziranih medija, i to ne samo na lokalnoj sceni. Vrijedi se malo zadržati na ovoj tezi i potkrijepiti ju s par primjera, jer je zanimljivost izložbe, kao i uvijek, obrnuto proporcionalna trudu kojeg su pojedini mediji uložili kako bi potencijalnu publiku informirali o tome što se na izložbi može vidjeti, te o čemu umjetnikov rad uopće govori.

Očekivano, ali i komično, kvantitavni uvid u Maljkovićev opus pokazao se najvažnijim, pa je tako za likovnu kritičarku Jutarnjeg lista Patriciju Kiš presudan podatak bio taj da je Maljković u inozemstvu izlagao čak 253 puta, tik do Mladena Stilinovića i Sanje Iveković. Prema tom kriteriju, Maljković glatko ulazi u trijumvirat hrvatskih umjetnika najprisutnijih na međunarodnoj sceni. Dakako, propušteno je istaknuti, i još važnije, objasniti transgeneracijsku povezanost njihovog rada na tragu propitivanja tradicija visokog modernizma i ranog postmodernizma, kao i komunikacije s pop-kulturom. Time bi se reklo ponešto o razlozima njihove popularnosti u globalnim stručnim krugovima, ali i među nešto širom publikom. Situacija nije bila mnogo drugačija ni na inozemnom internetu. Čak se i Kate Sutton, reporterka uglednog magazina Artforum u tekstu All Tomorrow's Parties, posvećenom otvaranju Maljkovićeve retrospektive, bavila više prepoznavanjem poznatih lica među posjetiteljima nego samim eksponatima. U regionalnom medijskom prostoru, najpotpuniji intervju s umjetnikom za nezavisni portal Vizkultura, specijaliziran za vizualne umjetnosti, uradio je Srđan Sandić. Tek je tamo zainteresirani čitatelj mogao doznati neke konkretne podatke o Maljkovićevom radu, informirati se o njegovom razvojnom putu i osvijestiti mu kontekst. Sve je to iznimno važno, imajući na umu da zbog umjetnikove izlagačke odsutnosti s lokalne scene nije bilo zgorega publiku temeljitije upoznati s opusom koji definitivno ne pretendira na masovnu prijemčivost. Međutim, standardna boljka medija srednje struje, bilo tiskanih, bilo digitalnih, jest da djelomično zbog prioriteta kvanitativnosti i frekventnosti objavljivanja ne ulaze dovoljno duboko u teme koje zahtijevaju značajniji istraživački angažman, niti za to imaju potrebnih kapaciteta (što je apsurdno s obzirom na njihovu bolju financijsku konstelaciju u odnosu na specijalizirane, najčešće neprofitne medije). Strukturno gledano, ovo je itekako problematično jer sama informacija nije dovoljna, pa kontinuirano izostaje segment odgajanja publike potencijalno senzibilne za ovakav tip umjetničkog sadržaja. Ne treba ni spominjati da se problem uvećava kada u slučaju poput Maljkovićevog ekstenzivnim promišljanjem teme možemo doći do određenih spoznaja o aktualnoj društvenoj stvarnosti, odnosno okviru koji ju određuje, a čije smo korijene u međuvremenu potisnuli ili zaboravili.

Pravilna kontekstualizacija Maljkovićevog stvaralaštva je tim potrebnija što Retrospektiva po dogovoru, njegova prva zagrebačka izložba takvog karaktera, kako silom prilika, tako i ciljano, nije uopće realizirana prema standardnim obrascima kuriranja retrospektivnih izložbi. U nedostatku sveobuhvatnog izlagačkog prostora, postav je pod kustoskom palicom agilnog kolektiva WHW podijeljen na čak četiri lokacije, što se na koncu pokazalo itekako sretnim rješenjem, jer je apsolutno izbjegnuta suhoparna, linearna prezentacija Maljkovićevog rada, a posjetiteljima je ponuđen izazov gotovo istraživačkog uranjanja u građu. Pritom u konceptualnom smislu ni jedna lokacija izložbe ne preteže nad drugima, makar zbog samih gabarita prostora od točke do točke varira broj eksponata. No, četiri postaje izložbe međusobno su izrazito usklađene maltene koreografskim promišljanjem postava, inače karakterističnim za Maljkovića. U Galeriji Nova izložen je manji skup umjetnikovih radova u različitim medijima, od slika, predmeta i fotografija do video-projekcija, a prostorom dominira ogroman, predimenzionirani postament koji znatno ograničava kretanje galerijom. K tome, postament prisiljava posjetitelje da se suoče s radovima odmah po ulasku u galeriju i maksimalno ih lišava mogućnosti komfornog razgledavanja izložbe uz neobavezno "minglanje" s prijateljima. Također, zgodan detalj je prisustvo ispražnjene galerijske police za knjige, što pojačava dojam kognitivnog poigravanja s percepcijom prostora u posjetitelja, pretvarajući sveukupno cijelu Galeriju Nova (izuzev podruma) u svojevrsnu multimedijsku instalaciju.

Nastavkom razgledavanja u ateljeu Davida Maljkovića na Ribnjaku, postav postaje znatno izdašniji, iako se u tipološkom smislu ne mijenja mnogo toga. Prisutni su radovi iz svih faza njegovog stvaralaštva, još od najranijih studentskih dana na Pedagoškom fakultetu u rodnoj Rijeci, preko studija slikarstva na Likovnoj akademiji u Zagrebu, do prvih dužih boravaka u inozemstvu – na postdiplomskom studiju u Parizu i rezidenciji na Rijksakademie u Amsterdamu  a izloženi su i djelići raznih recentnih projekata. Svi ciklusi kojima se umjetnik bavio u posljednjih petnaestak godina prikazani su fragmentarno, pa ih posjetitelj nužno doživljava u asocijativnom ključu, stvarajući po vlastitom nahođenju sliku o Maljkovićevom radu. Dijelom je to uzbudljivo, jer predstavlja promišljenu interpretacijsku igru, zahtjevnu čak i za upućenu publiku, no dijelom je i problematično, jer izostanak kontekstualnog okvira laicima uvelike odriče mogućnost dubljeg poniranja u teme kojima se Maljković bavi. Osobno, prisustvo umjetnika u ateljeu i njegovo interesantno vodstvo kroz taj segment izložbe znatno mi je olakšalo situaciju i pomoglo da uočim veze između radova kompleksnije od uzastopnog pojavljivanja određenih lajtmotiva. Uzevši u obzir da je i u ateljeu hod kroz postav organiziran s najvećom pažnjom, neposredna komunikacija s umjetnikom pretvorila je posjet u performativni čin, razbivši na taj način imanentnu monotoniju "bijele kocke" kao što ju je poništio nadrealni postament u Galeriji Nova.

Govoreći o temama Maljkovićevih radova, rekao bih da se kroz cikluse poput Scenes for a New Heritage (2004. – 2006.), Out of Projection (2009. – 2014.), Recalling Frames (2010.), Afterform (2013.), New Reproductions (2014.) i druge provlače dva osnovna smjera refleksije. U prvom, umjetnik se bavi gorućom temom opstanka modernističkog nasljeđa i današnjim pozicijama ostataka modernog projekta, kako na lokalnom, tako i na globalnom nivou. Međutim, on to ne čini objavljujući pamflete, nego gradeći suptilne veze između različitih varijanti bilježenja memorije, spajajući dokumente sjećanja u multimedijske kolaže koji su uvijek više od zbira svojih dijelova. Stoga za sagledavanje opsega pojedinih ciklusa nije dovoljno doći u doticaj sa svega par primjera ili detalja, no s druge strane, baš je razmrvljenost postava Maljkovićeve retrospektive ono što dobro prikazuje specifičnost njegove umjetničke metodologije. Najčešće polazeći od crteža i skica kao istraživačkih alata, Maljković uistinu orkestrira situacije koje sublimiraju određene likovne (implicitno i društvene) odnose, ali u nadasve intimnoj vizuri. To je u vezi s drugim važnim pravcem njegovog rada, koji se tiče prvenstveno pitanja forme razloženih podjednako u dvodimenzionalnim i trodimenzionalnim medijima, te hibridnima poput video-instalacija i sličnog. Dakako, oba pravca se neprekidno isprepliću, pa se može reći da je Maljkovićevo istraživanje elemenata modernističke baštine u svojstvenim mu medijima njegov pristup intimizaciji ove teme i način da ju učini vlastitom i neizbježnom.

U ciklusu Afterform, jednom od novijih, umjetnik je kolažirao elemente svojih starijih radova u cjeline koje se naprežu od semantičkih sklopova. Primjerice, jedna od pamtljivih fotografija prikazuje veliki bijeli pravokutni predmet umetnut u detalj vedute novozagrebačkog naselja (u pitanju je Trnsko ili Savski Gaj), tj. u arhetipsku urbanističku sliku visokog modernizma na domaći način, koja sama po sebi predstavlja čitavu ropotarnicu sjećanja na razdoblje u kojem je nastalo. Svojom site-specific intervencijom, izvedenom uživo i fotografiranom, Maljković je utisnuo vlastiti pečat u navedeno polje, obgrlivši ga i učinivši referentnim područjem svog umjetničkog univerzuma. Pak u drugom, bliskom ciklusu Scenes for a New Heritage, središnji motiv je epohalni, danas retrofuturistički partizanski spomenik na Petrovoj gori, autora Vojina Bakića, koji je s vremenom također postao jedan od arhetipova socijalističkog modernizma (među spomenicima u Hrvatskoj mu po mjestu u kolektivnoj svijesti "naroda i narodnosti" konkuriraju samo mramorni Tito u Kumrovcu, manifestna socrealistička skulptura Antuna Augustinčića, te poetični Kameni cvijet u Jasenovcu, autora Bogdana Bogdanovića). David Maljković kombinacijom crteža, kolaža, fotografija i videa stvara raznorodni fiktivni scenarij koji produljuje simbolički značaj Bakićevog spomenika, koristeći njegovu arhitektoniku i estetiku kao polazište za nove utopijske projekcije. Pa ipak, u ovom ciklusu odnosi između heterogenih likovnih elemenata, raspoređenih u različitim medijima, pretežu nad društvenim konotacijama teme, pretvarajući spomenik i njegov okoliš u mizanscenu Maljkovićeve vizualne igre. Drugim riječima, Maljković ideološki kontekst socijalističkog modernizma prevodi u naizgled neutralno galerijsko okruženje, koristeći njegove karakteristične elemente kao dio sofisticiranog likovnog vokabulara, koji utjelovljuje njegovu sposobnost meandriranja između različitih polova umjetničke tradicije s prepoznatljivim autorskim pečatom.

Ciklus u kojem je dijalektički odnos između globalne popularne kulture i lokalne modernističke tradicije najeksplicitniji, pa i značenjski najizrazitiji, jest New Reproductions, izložen u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva. Prokušana forma mape radova još jednom okuplja niz fotografskih kolaža, nastalih spajanjem frameova iz filma Proces Orsona Wellesa (1962.), prema istoimenom nedovršenom romanu Franza Kafke, s Anthonyem Perkisnom u glavnoj ulozi "neporočnog građanina" Jozefa K. Film inspiriran jednim od najosebujnijih i najzagonetnijih proznih ostvarenja modernizma dijelom je snimljen u Zagrebu, što je Maljkoviću omogućilo da suvremene fotografije eksterijera na kojima je sniman film suoči s fragmentima scena koje neposredno prethode neobjašnjivom pogubljenju protagonista. Za razliku od ostalih ciklusa u kojima prevladava ludičko, razigrano, u osnovi optimistično raspoloženje, u New Reproductions atmosfera je mračna, maltene uznemirujuća. Na jednoj razini, potpuni apsurd sudskog procesa protiv Jozefa K. doveden je u vezu sa sustavom funkcioniranja mjesta i vremene u kojem je film snimljen, a prijeteće siluete ogoljene geometrijske arhitekture podcrtavaju dobro znani efekt otuđenja. Na drugoj razini, uvjerljiva koncepcija ovog ciklusa naglašava tanke granice između fikcije i zbilje, kao i nepredvidive mehanizme kojima se one međusobno predviđaju i požuruju, postajući jedno u neprekidnom svijetu medijskog spektakla. Općenito uzevši, ciklusi Maljkovićevih radova uklapaju se u društveno-politički kontekst u kojem su modernistički narativi odavno postali predmetom fikcije, a promišljanje utopije ograničeno je na sigurne zone industrijski regulirane umjetničke prezentacije. U svojim najzanimljivijim radovima, umjetnik sugestivnošću neobičnih asocijativnih sklopova uspijeva transcendirati tu poziciju. 
Osim ciklusa New Reproductions, postav u HDD galeriji fokusiran je upravo na visoku razinu prezentacije Maljkovićevog rada, što podrazumijeva njegovu usku suradnju s nekolicinom hrvatskih i inozemnih dizajnera vizualnih komunikacija, poimence (i najčešće) s Tonijem Urodom (nekadašnjim članom kolektiva Numen/ForUse), Damirom Gamulinom, kolektivom Åbäke (UK) i studijem Mevis & Van Deursen (Nizozemska). Eksponati uključuju plakate za Maljkovićeve inozemne izložbe, kao i publikacije koje su mnogo više od popratnih materijala manifestacija, te su u biti hibrid između knjige umjetnika, monografija i kataloga. Njihova visoka produkcijska razina svjedoči o mogućnostima koje su Maljkoviću na raspolaganju, ali još više o dosljednoj namjeri da se ništa u njegovom radu ne prepušta slučaju, jer koliko god dizajn publikacija varira ovisno o autorima s kojima umjetnik surađuje, u specifičnom višeslojnom odnosu između slike i teksta, kao i slike i slike, nedvojbeno se prepoznaje Maljkovićev "rukopis". U krajnjoj liniji, to znači i da su dizajneri uspješno obavili svoj zadatak, jer u dijalogu između dizajna i umjetnosti, čije karaktere još uvijek razdvajaju neke razlike, prvi uvjerljivo izvršava ulogu komuniciranja drugog bez da kompromitira vlastiti identitet. Naposljetku, nevelikim prostorom HDD galerije dominira pomalo ekstravagantni stol iz serije Negatives (2015.), koju je Maljković realizirao u suradnji s industrijskim dizajnerom Konstantinom Grčićem. U suštini, Grčić je projektirao minimalistički radni stol i prepustio ga Maljkoviću kao ready-made predmet za plastično interveniranje narušavanjem kontinuiteta njegove površine ("rezanje, označavanje i bilješke" uz aplikaciju papira i crvene tinte). Mada je rezultat estetski interesantan, teško je oteti se dojmu da je ovim procesom samo još više naglašena imanentna fetišistička komponenta industrijskog proizvoda, za razliku od povijesnih primjera ready-made predmeta čiji je smisao bila subverzija, a svrha satira umjetničkog svijeta. 

Zaključno, nakon obilaženja gotovo cijelog kruga izložbe Davida Maljkovića (s izuzetkom izbora iz njegovih filmova koji su prikazani samo u utorak, 10. studenoga u Kinu Tuškanac), vidljivo je da umjetnikov rad slobodno meandrira između dvije očite krajnosti. Jedna je kontinuirano prožimanje sa sustavom funkcioniranja globalne umjetničke scene koja se odavno uklopila u profitabilne mehanizme tzv. kreativnih industrija; dočim druga, dakako, klizi po margini tog svijeta, propuštajući u Maljkovićeve radove opskurne motive i hermetične zagonetke koje njegovoj umjetnosti pružaju efekt privlačnog i zavodljivog misterija. U pukotinama na križanjima ovih suprotnosti događaju se najuzbudljiviji trenuci, oni koji u posjetu galeriji ili muzeju zadržavaju neophodnu dozu transcendentalnog, bez koje umjetnost ionako ne bi imala smisla.

Izložba Retrospektiva po dogovoru u Galeriji Nova i studiju Davida Maljkovića otvorena je do 28. studenog 2015.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 17.11.2015

VEZANE VIJESTI

Brk ovamo, brk tamo

Piše: Igor Ružić

Kompleks Ristić Olivera Frljića kompleksna je predstava, rekvijem koji ostavlja nešto manje razumljiv i time možda teži ili barem dugotrajniji gledateljski refleks.

Napredno čitanje i mišljenje prostora

Piše: Una Bauer

U HKD-u na Sušaku u Rijeci izveden je četverodijelni kazališni događaj Bez subjekta, završna produkcija prve generacije studenata modula ‘Scenografski prostori’ APU-a.

Posveta živoj umjetnosti

Piše: Tihana Bertek

Kronotop hrvatskoga performansa Suzane Marjanić prvi je obuhvatni pregled hrvatskog performansa u razdoblju od 1920-ih pa sve do smrti Tomislava Gotovca 2010. godine.