Pusti vodu da trofazni odu | kulturpunkt

Pusti vodu da trofazni odu

Dok je u Amera "rasizam" prejaka i prenabijena riječ, "nacionalizam" je u nas nedovoljno jaka riječ.

Piše: Tonći Kožul
  • A
  • +
  • -

Kao što ste već vjerojatno čitali, prije desetak dana Michael Richards - Kramer iz "Seinfelda", jel - popizdio je na svom stand-up nastupu zbog provokacija grupice crnaca u publici (provokacija kakve su, inače, sasvim uobičajena pojava u svijetu američkog stand-upa), te ih počeo vrijeđati po rasnoj osnovi. Snimka nemilog događaja je osvanula na Internetu i uskovitlala neviđenu prašinu. Richards se nedugo potom ispričao u Lettermanovom talk-showu, s objašnjenjem koje bi otprilike glasilo: znam da je to što sam učinio bilo rasistički... ali, vjerujte mi, ja nisam rasist!

Pravo govoreći, vjerojatno ne bi uopće ni došlo do cijele strke da je Richardsov ispad bio, ono, smiješan. Mračne strane ljudske psihe oduvijek su bile i bit će nepresušno vrelo humora, i čini mi se da je Richards tu ciljao na komičan efekt upravo time što je na tako spektakularan način prešao granicu koju nije smio prijeći. Pa je onda još dublje i dublje bezglavo srljao u zabranjeni teritorij - sve dok u jednom trenutku nije shvatio kako publici to nije smiješno, te je stoga poprimilo neke skroz druge, vraški zajebane konotacije.

Unatoč tome, ja mislim da on JEST rasist. Stvar je u tome da je "rasist" jednostavno prejaka, prenabijena riječ: da je Richards rekao "u redu, priznajem, ja sam rasist", većina ljudi bi ga odmah zamislila kako u slobodno vrijeme patrolira s Ku Klux Klanom. Zato i mislim da je u ovom slučaju histerija nažalost zasjenila jednu jako važnu istinu - to da je rasizam širok pojam koji uključuje mnoštvo nijansi.

Rasizam ne uključuje samo white power ekstreme mržnje, nego i u različitim oblicima različitog intenziteta čuči u podsvijestima inače mahom mirnih i razumnih ljudi... a Richardsov ispad je zoran primjer. Par likova u publici mu se rugalo kako je propalitet koji nije napravio ništa vrijedno spomena nakon "Seinfelda". On je to brzinski procesuirao kako bi smislio na kojoj bi bazi uzvratio provokatorima, i... za što se odmah, od svih mogućih baza, zakačio? Za njihovu BOJU KOŽE.

A što je drugo rasizam negoli - uzimanje boje kože kao nečije ultimativno određujuće karakteristike?

Kramergate je ovih dana dobio i hrvatski pandan. Na Stojedinici, u emisiji "Zagrebački odrezak", napadnuto je Srpsko društvo Prosvjeta zato što se "usudilo" organizirati Dane srpske kulture "samo tri dana" nakon obilježavanja petnaeste godišnjice zločina na Ovčari. Nije čak ni riječ o tome da se uzjogunila neka dragovoljačka udruga pa je Stojedinica išla saslušati obje strane: ne, Stojedinica je inicirala priču, konstrastirajući zdravorazumsku zbunjenost i povrijeđenost tajnika Prosvjete Rade Dragojevića s izjavama srpskih krvnika pomračenog uma... kao da su na istoj strani.

Mislio sam da sam, nakon petnaest godina u kojima je nacionalistički diskurs ustoličen kao žalosna konstanta hrvatskog javnog života, otvrdnuo na takve stvari. Kamo "sreće"! Dok sam slušao prilog Stojedinice, želudac mi se prevrnuo i krv proključala.

Ako bih preuzeo ulogu đavoljeg advokata, u obranu Stojedinice bi se dalo možda, ali samo možda konstatirati kako je Prosvjeta mogla odabrati sretniji tajming. Međutim, kao što netko ovdje reče, da nije Ovčara - lako bi se našao neki drugi povod. Evo, odmah priznajem: ja, Hrvat, nemam tokom godine pojma kojeg je datuma godišnjica Ovčare. Zašto bi tajnik srpskog kulturnog društva morao to znati prilikom planiranja programa? Zato što bi se trebao osjećati odgovornim??? Boris Buden je jednom davno u Arkzinu lijepo komentirao takve pozive srpske manjine na odgovornost: šta sad, oćemo li tražiti i od talijanske manjine u SAD da se ispričava zbog Cosa nostre?!?

Kao što je u Amera "rasizam" prejaka i prenabijena riječ, "nacionalizam" je u nas nedovoljno jaka riječ: uglavnom zaziva predodžbe nacionalnih netrepeljivosti uzrokovanih ratnim stradanjima, a zapravo krije kompletno DEHUMANIZIRANJE pripadnika druge nacionalnosti. Osoba srpske nacionalnosti može biti političar, sportaš, pjevač, zidar, tajnik kulturnog društva, štogod, ali u očima nacionalista će i dalje biti naprosto SRBIN. Neodvojiva ćelija homogenog borgovskog kolektiva, a ne individua. Nešto a ne netko.

Možda je i najporaznije i od svega to što ovo nije kap koja će preliti čašu - nego samo još jedna kap u nepreglednom moru dehumanizirajuće mržnje. Ispad Stojedinice nije izolirani incident (i dan-danas se puno gore stvari mogu naći u sijasetu kriptoustaških tiskovina što neometano cirkuliraju novinskim kioscima, a svi smo davno oguglali na to), i nije šokantan sam po sebi - nego samo stoga što potječe od jednog medija kojem - kako bi netko naivno mogao pomisliti - ne priliči takva gadost. Medija kojeg je predsjednik Mesić nazvao "temeljem demokracije u RH".

Zapravo, Mesić nije ni bio daleko od istine. Kakav temelj, takva i demokracija!

O ovoj temi pročitajte još:
* Bivšim kolegama Radija 101

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 07.12.2006