Putevi (do) uspjeha | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Putevi (do) uspjeha

Dvije izložbe - retrospektiva Mirka Ilića u Gliptoteci i "Najbolje slike" Lovre Artukovića u Klovićevim dvorima bile su povod za kratku analizu umjetničkog uspjeha.

Željko Blaće

Potaknut nedavno otvorenim izložbama Lovre Artukovića i Mirka Ilića te silnim entuzijazmom kojim su ih mediji popratili, zapitao sam se Što je to uspjeh u Hrvatskoj, a što uspjeh u inozemstvu? Prisjetih se i da nas je profesor na ALU jednom davno upitao želimo li uspjeh kroz slavu u "narodu" ili u "struci"? Tada mi se takvo sagledavanje stvari činilo pregrubim i dihtomičnim.

U kontekstu zagrebačkog salonskog umjetničkog diskursa potpuno razumijem potrebu medija da imaju svog omiljenog i poznatog SLIKARA. Iako sadržajima svojih slika van tih istih krugova Artuković gotovo nikada nije pobudio pažnju, a niti provocirao kontekstom produkcije/prezentacije, metodom rada ili nečim sličnim, on je ipak bio dovoljno dobar slikar da zainteresiranima pruži vizualni materijal za gledanje. Oni koji bi tražili više od formalnih slikarskih kvaliteta, to uglavnom ne bi dobili. Ljubitelji ironičnih dosjetki kojima je Artuković sklon, ipak bili bi zadovoljni.

Zadihan i raspoložen pokojom ljutom penjao bi se tako on i dalje na Jabukovac u svoj profesorski status i dnevnu dužnost i sve bi bilo po poznatom predlošku generacije prije i poslije da se nije dogodio splet nesretnih okolnosti.

Naime Artukoviću su 2002. pokradene slike, a ovaj dobroćudni srednjovječni čovjek, kako je sebe nazvao u izjavi za Pola ure kulture, dospio je u novine i čak na neke naslovnice, te je njegov status katapultiran iz slikarske gilde u pop kulturu - bar na neko vrijeme. Uz podršku kolega u medijskoj osudi organizatora izložbe Ministarstva Vanjskih Poslova u medijima, Artuković je dobio i priliku za životni restart. Zanimljivu situaciju prepoznao je i naš jedini ozbiljniji kolekcionar suvremenih umjetnina Kličko, te je u svom mecenarskom dobročiniteljskom duhu financijski podržao (sad već velikog) prijatelja Artukovića i omogućio mu da nastavak svog života provede spokojnije i bezbrižnije u Berlinu gdje je u to vrijeme bio na stipendiji. Ne, nije tamo Artuković postao velikim međunarodnim umjetnikom, ali je bar počeo drugi život s novom obitelji i aurom našeg u tuđini. U sredini koja pati od osjećaja manje vrijednosti i provincijalnih vrijednosti, svaki odlazak u inozemstvo se interpretira kao uspjeh i priznanje. Naravno time je i svaki naknadni povratak u domovinu, iz te pozicije zanimljiviji te ga se gleda pod drugim povećalom (kao da umjetnici kapitaliziraju svoju novu lokaciju kao kulturno-umjetnički kapital).

Kad Artuković radi ogromnu sliku Potpisivanje deklaracije o pridruživanju zapadne Hercegovine i Popovog polja Republici Hrvatskoj Wer hat das Bier bestellt? (njem. Tko je naručio pivo?), ova benigna provokacija našim površnim medijima istovremeno pod/nameće svoj rad i biva temom najširih interpretacija. Artuković nije ni neinformiran niti neinteligentan strateg u predstavljanju svog rada (kao ni naša kustosica u dijaspori Blaženka Perica). On očito zna za bolje i duhovitije od sebe kad se već slika uz grafit BAD BLUE BEUYS. Međutim, to ga ne opterećuje u produciranoj ulozi umjetnika u dijaspori. Stoga nikad i nije ironičan prema toj sebi u sustavu ili medijsko-kulturnom prostoru koji zauzima u Hrvatskoj.

Na potpuno drugom spektru kulturne produkcije, ali i obilježena drugom vrstom recepcije je pozicija, ali i rad Mirka Ilića koji je prikazan kroz napokon dočekanu (dva puta odgađana) retrospektivnu izložbu.
Za razliku od Lovre kojem se uspjeh događa, Mirko je svoj zaradio ranim, snažnim, proaktivnim angažmanom. Čim se počeo baviti stripom, gotovo manifestno je artikulirao i organizirao Novi Kvadrat i radio ilustracije za Polet. Tako je već s 19 godina bio prepoznat kao izniman, talentiran, produktivan i provokativan autor. Svojim odlaskom i doslovno trenutnim uspjehom u Americi (nakon što je već bio etabliran u SFRJ) godinama je bio inspirativna i svijetla točka za ilustraciju i dizajn u SFRJ. 90-ih njegov status i ime nisu lako nailazili na odobravanje u konteksu pregledavanja nacionalnog porijekla i političkih stavova, no njegova je vidljivost u stručnim krugovima ipak ostala trajna.

Stoga ne treba čuditi da je tek nakon 2002. dobio prve veće narudžbe u nas, kada sudjeluje u redizajnu hrvatskih dnevnih novina. Tada se njegova pozicija revidira iz urbane legende 80-ih u uglednog kolegu u dijaspori. Dejan Kršić je izvrsnom monografijom (objavljena i predstavljena uz izložbu) zacementirao, nadamo se jednom zauvijek, taj status, te će sada i mlađe generacije moći dokučiti izvorište, kontekst i temperament Ilićevog rada, od urbanog bunta do klasika svjetske ilustracije i grafičkog dizajna.

Iako bitno slavniji, etabliraniji i artikuliraniji rad Mirka Ilića, koji je definitivno postigao globalni uspjeh, mediji i šira javnost puno su ga manje imali prilike upoznati od kolege Artukovića. Ilić jednostavno nema svoju pitku verziju, on ne koketira s medijima, nego je težak i kompleksan u svakom svom radu, te vječno kritičan... Doduše, on ni ne treba mecene i sponzorstva, nego adekvatno profesionalno priznanje u državi u kojoj često nema uvjeta i ambicija za visoke međunarodne profesionalne standarde. Njegov primarni stav nije građansko-salonska ironija već urbani, analitički i buntovni revolt, koji koristi čak i kada ga narudžbe prisiljavaju na to da razmišlja samo unutar likovnih rješenja.

U video intervjuima predstavljenim na izložbi Ilić je izrekao nekoliko zanimljivih stvari, među kojima kako je njegov uspjeh rezultat predanog i kreativnog rada te lucidne odvažnosti (predstavljao se bez portofolia), a ne taktiziranja i strategije, te kako je lokalni uspjeh dobra pretpostavka za međunarodni, a ne neka sasvim druga prilika. U tekstu Mirka Petrića Kuća se vraća Mirku, koji je publiciran uz Ilićevu izložbu, ova je pozicija lokalnog - globalnoga uspjeha i velikog povratka zanimljivo postavljena. Naime, dok se Ilić nikada nije stidio ili odrekao svog kulturno-socijalnog backgrounda i političkog iskustva socijalizma (čak štoviše, kapitalizirao je to iskustvo i specifičan uvid), njegova sredina, u ovom slučaju Zagreb, je ta koja ga je prvotno slavila, zatim zaboravila i ignorirala tijekom 90-ih, i tek odnedavno počela ponovno prepoznavati kao autora pa onda i upoznavati njegov novi, američki opus.

Jesu li Zagreb i Hrvatska dovoljno sazreli da osim ovog prepoznavanja započnu i kapitalizirati na međunarodnom iskustvu Mirka Ilića, ili će diskurs naručivanja piva i površnih političkih sintagmi i dalje ostati dominantni? Pomirljivi Lovro bi vjerojatno malodušno rekao da neće, a Mirko vjerojatno da mora... a Vi?

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 27.05.2008