Putovanje kao intimno i spoznajno iskustvo | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Putovanje kao intimno i spoznajno iskustvo

Izložba Arhiva sjećanja u novootvorenoj osječkoj Galeriji Knifer sažima utiske i doživljaje, ali i promjene izazvane putovanjima, izbjegavajući konzumerističke interpretacije.

Piše: Ivana Đerđ - Dunđerović

U vremenu u kojemu se umjetnost preselila na društvene mreže postavši tako dostupna širokoj publici, mnogi su umjetnici dovršavali svoje projekte i brusili ih za neke s(p)retnije prilike. I dok su se osječke kulturne institucije nadglasavale u tome čiji je odgovor na koronsko tromjesečje bio kvalitetniji, dosjetljiviji i brži, likovna scena Osijeka promptno je reagirala na ukidanje restriktivnih mjera realizirajući pripremljene sadržaje i dinamizirajući uspavani slavonski kulturni prostor. S izuzetkom programa koji su izvedeni u sklopu ovogodišnjeg Osječkog ljeta kulture, jedino su likovnjaci predstavili zanimljive nove projekte (pri tome govorimo o osmišljenim projektima, a ne ad hoc rješenjima), a posebno veseli činjenica kako pripremaju i umjetničke sadržaje za nadolazeću sezonu.

Jedan od svježijih događaja otvorenje je novog izložbenog prostora u Osijeku; Galerije Knifer koja je ustupljena na korištenje Akademiji za umjetnost i kulturu, a koja je svoja vrata posjetiteljima otvorila 3. lipnja. U nešto više od mjesec dana u njoj su predstavljene čak tri izložbe; inicijalna Prostor i vrijeme na kojoj su se predstavili nastavnici Odsjeka za vizualne i medijske umjetnosti (a koji će Galerijom i programski upravljati), izložba nagrađenih radova s trećeg Međunarodnog studentskog bijenala (koja je otvorena koncem prošle godine u zagrebačkoj Laubi) te diplomska izložba Maje Gjajić naslovljena Arhiva sjećanja. Upravo ova posljednja; jedina samostalna izložba u pobrojanom nizu, višestruko je značajna. Njome započinje, nadajmo se, vrijedna izlagačka dinamika radova osječkih studenata koja bi potencijalno mogla pozicionirati njihove umjetničke rukopise kao i rad osječke Akademije na kulturnu mapu hrvatske i šire međunarodne scene. S druge strane, spomenuta bi izložba u svakom svom segmentu trebala biti ključnom postajom u razvojnoj amplitudi karijere mlade Maje Gjajić jer je riječ o umjetnici koja je zaslužila pozornost znatno šireg umjetničkog auditorija od onog lokalnog.

Maja Gjajić (rođena u Požegi 1996.) početkom je srpnja diplomirala na Akademiji za umjetnost i kulturu, točnije Odsjeku za vizualne i medijske umjetnosti, a bibliografska joj bilješka već znatno premašuje leksikonskih deset redaka jer su u nju upisane brojne skupne i tri samostalne izložbe, baš kao i podatci o nagradi za najbolje studentske radove 2017. i 2018. (izložba Plati i nosi u Galeriji Bačva). Osim toga, Maja je i zaposlenica Studija 33 u čijem sastavu usavršava svoje dizajnerske ideje i projekte. Njezin akademski habitus inicijalno jest temeljen na grafici, ali umjetnički joj profil široko uključuje i fotografske radove, dizajnerske vizuale, crtež kao i slobodno poigravanje kombinacijama različitih tehnika, a upravo je to osnovna odrednica njezine prve "domaće" samostalne izložbe.

U svome diplomskome radu Maja Gjajić teorijski i praktično problematizira temu putovanja; sagledava je interdisciplinarno (analizirajući njezine sociološke, filozofske, antropološke i povijesne elemente) te u dijakronijskom pregledu sažima umjetnička iskustva spomenutog tematskog korpusa. U praktičnom, pak, dijelu osmišljava umjetnički projekt koji sažima iskustvo njezinih privatnih putovanja (posjetila je petnaestak država i pedesetak gradova), radove koji zrcale sjećanja, utiske, doživljaje, priče, ali i promjene izazvane njima. Ono što nakon iščitavanja uvezanog, papirnatog rada te posjeta izložbi uistinu fascinira jest studioznost i ozbiljnost kojom autorica "obrađuje", točnije produbljuje temu koja se tako lako hvata o granje turističke, konzumerističke i trivijalne interpretacije.

Postav izložbe Arhiva sjećanja sastoji se od uokvirenih grafika razvrstanih u dvije skupine, a koje su izdvojene iz pripadajućih knjiga umjetnika (artist books), prostorne instalacije sabranih putnih memorabilija (kamenja, komada drveta i bočica sa zemljom) te iscrtanog zemljovida Europe i sjeverne Afrike s metalnim matricama raspoređenim po točnim geografskim lokacijama, odnosno posjećenim gradovima. Trodijelna struktura postava dobro ocrtava heterogenost putničkih iskustava jer, bez obzira kojim pravcem krenuli u razgledavanje izložbe, posjetitelji prolaze kroz različite vizualne i taktilne senzacije čime ih autorica podsjeća kako su dojmovi koje nosimo s putovanja i emotivno i osjetilno isprepleteni, pomiješani u osjećaj koji je teško verbalizirati, a još teže materijalizirati ukoliko ne želimo pribjeći jeftinom "suveniriziranju" iskustava. Istovremeno, struktura postava sugerira i onu poznatu maksimu, istaknutu i na otvorenju same izložbe, o putovanju kao procesu čiji konačni cilj nije dolazak do određene točke, već se cilj nalazi u kretanju, putu samom.

Prolazak kroz Arhivu sjećanja upravo je takvo iskustvo; listajući knjigu umjetnika posjetitelju se čini kako ulazi u vrlo intimno autorsko područje u kojemu se smjenjuju isječci autoričina života u koje posjetitelj radoznalo viri (kao kroz ključanicu ili špijunku), put se nastavlja pregledom materijalnih elemenata prikupljenih iz posjećenih krajeva s čijom se "kolekcionarskom" intencijom može tako lako poistovjetiti, a okončava pogledom na veliki zemljovid u koji su vrlo konkretno, geografski ucrtane doživljene i umjetnički obrađene uspomene. Zemljovid je na određeni način spoznaja o širini prijeđenog puta, mapa promjena i posljedica nastalih njega. Drugim riječima, intimni kadrovi iz autoričina "albuma" šire se i materijaliziraju da bi okončali spoznajom, širokim planom ili širom slikom onoga što se nakon putovanja promijenilo (možda i širinom koju je autorica osobno stekla). 

U tehničkoj izvedbi radova najdojmljivije su knjige umjetnika koje predstavljaju svojevrsni dnevnik, a autorica ističe kako svaku grafiku prati određena anegdota s puta koju uskoro planira i zapisati, dokumentirajući na taj način vizualno iskustvo. No, i bez tekstualnog dopisivanja, kronološki poredani grafički otisci i fotografije vrlo su „pričljivi“, narativni, a u isto vrijeme vizualno dojmljivi i autentični (neki su crteži nastali in situ, urezivanjem pomoću grančice, kamenja, iglica kaktusa) jer su izvedeni u specifičnim i starim fotografskim tehnikama cijanotipije i Van Dyke Browna koji im daju određenu "patinu". U dijelu grafika i fotografija prisutna je crtačka intervencija koju možemo smatrati autorskim komentarom zabilježenog kadra ili autorskom asocijacijom, a koja je ponekad duhovita, ponekad hermetična, no uvijek vizualno uspjela i impresivna. Zanimljivost leži i u izboru korica spomenutih knjiga; prva od njih zemljane je boje i sugestivno upućuje na tradiciju uporabe kože u kulturi Maroka gdje je nastao najveći broj fotografija i radova dok su korice druge knjige izrađene od brušene kože crvenkaste boje naglašavajući ton prisutan u bugarskoj i makedonskoj keramici kao i ljetnim bojama ovih krajolika kojima je autorica putovala. 

Treći razlog zbog kojega izložbu Maje Gjajić možemo smatrati široko signifikantnom leži u vremenskom kontekstu u kojemu je realizirana. Naime, ističući važnost slobode kretanja, učenja, proširivanja svjetonazora i prelaženja fizičkih i duhovnih granica Arhiva sjećanja aktualno implicira situaciju nametnute "samoizolacije" koja nas je neočekivano i nemušto ograničila u zatečenom prostoru i zaustavila u razvoju svih mogućih predznaka. U isto vrijeme, izložba konotira i migracijsku situaciju šireći ideju o svijetu kao zajedničkom platnu u koje svi upisuju svoja iskustva, sjećanja i spoznaje, platnu koje je dovoljno veliko za svačiji otisak. Zrelost u koncepcijskom smislu kao i preciznost i dojmljivost u tehničkoj izvedbi daleko premašuju oznaku diplomske izložbe i suvereno najavljuju Maju Gjajić kao umjetničko ime koje obećava. Autorica najavljuje nastavak ovoga projekta u obliku tekstualizacije grafičkih otisaka kao i oblikovanje novih stranica u putničkim dnevnicima, a time, vjerujemo, i novih postaja u svome umjetničkom putovanju. 

Dok naziv Majine izložbe stoji u određenoj kontradikciji s njezinom mladošću, naziv nove osječke galerije u kojoj je postavljena, odabran je kao kvalitativni profil budućeg umjetničkog djelovanja. Naime, prema riječima voditelja Galerije Knifer, Vladimira Freliha, osim što u sebi sadrži hommage rođenom Osječaninu i svjetski priznatome umjetniku, naziv galerije postavlja i umjetničku ljestvicu, točnije razinu koju želi dosegnuti budućim djelovanjem. Galerijske aktivnosti u prvome će redu biti usmjerene na frekventnu razmjenu studentskih i akademskih radova (osim diplomskih izložbi, planira se gostovanje studenata s različitih hrvatskih i međunarodnih akademija kao i njihovih profesora), gostujuće postave suvremenih umjetničkih praksi koji provociraju i propitkuju te platformu kojom se osigurava izvedbeni prostor za buduće likovne pedagoge. Potkrjepa ovih ambicioznih planova vidljiva je u dosadašnjem izložbenom nizu Galerije, a nakon Arhive sjećanja prostor će ugostiti dio programa Barutane da bi novu sezonu, u rujnu, otvorili izložbom nagrađenih radova studenata Akademije kao i gostujućom studentskom izložbom Akademije umetnosti iz Novoga Sada.

Osječka likovna scena, godinama najkvalitetnija i najvibrantnija, ambicioznim planovima na najbolji mogući način uzvraća udarac pandemiji, kulturnoj anemiji i regionalnoj malodušnosti koja u aktualnoj situaciji ne vidi motive, ideje i razloge aktivnog umjetničkog djelovanja.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 22.07.2020

VEZANE VIJESTI

Aktiviranje uspavanih potencijala

Piše: Ivana Đerđ - Dunđerović

Izložbom OLT times Osječka tvornica ideja ukazala je na značaj napuštene industrijske baštine, a u lokalnu kulturnu scenu unijela novu dinamiku koja odlučno grabi naprijed.

Vjera u moć umjetničke poruke

Piše: Ivana Đerđ Dunđerović

Rastvaranje problema grada u recentnim osječkim umjetničkim intervencijama izravno je, bolno i britko, ali i usmjereno poboljšanju ili barem osvješćivanju zatečenog stanja.

Protiv inertnosti i indiferentnosti

Piše: Ivana Đerđ - Dunđerović
Tišina izvedbe Marije Diaz zapravo je glasna poruka Performance Art Festivala, koja rješenje društvenih problema i političkog nasilja vidi u solidarnosti, humanosti, djelovanju i protestu.