Rad Dicka Hebdidgea i u čemu je pogriješio | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Rad Dicka Hebdidgea i u čemu je pogriješio

Iz razgovora sa sociologom Benjaminom Perasovićem na temu supkultura. Cijeli tekst i linkovi na ostale dijelove razgovora dostupni su

Razgovarao: Stjepan Jureković
  • A
  • +
  • -

KP: Neki autori Birmingemske škole otišli su i dalje od klasne perspektive. Koje još koncepcije možemo naći u njihovim radovima? B.P.: Phil Cohen je primjerice razlučio konstitutivne elemente supkultura na sljedeći način: s jedne strane tu su odjeća i glazba, a s druge strane sleng i ritual pri čemu je on smatrao da odjeća i glazba dolaze više izvana i sugerirani su putem tržišta dok su rituali i sleng nešto što je više unutar same ekipe ili same supkulture. Tu je pojam brikolaža naslijeđen od Claude Lévi-Straussa, sa značenjem rekontekstualizacija različitih predmeta. Na primjer, rokabiličari su u jednom trenutku pionirsku maramu vezali oko vrata. S vremenom je ona u potpunosti prestala predstavljati pionirsku maramu, kao takvu više je nitko nije niti prepoznavao, ona je postala Marlon Brando-James Dean-motoristička-marama. Koncepcija brikolaža kao i koncepcija klasnog determinizma samo je još jedan od koncepata Birmingemaca koje po meni treba pomno preispitati.

Naime, ako je netko moju ljutnju shvatio kao potrebu za odbacivanjem, moram naglasiti da ja nikako nisam za odbacivanje Birmingemske škole u potpunosti, ja sam za propitivanje njihovih osnovnih postulata.

Spomenimo, recimo, rad Dicka Hebdidgea. Iako svjestan da se pankeri ispijajući bambus na klupici u parku neće moći poistovjetiti s njegovim razmišljanjem, on se ipak odlučio o punku pisati kao o subverzivnoj značenjskoj praksi. On je na punk gledao isključivo na osnovi stvaratelja stila i povezivao je punk s dadaizmom i nadrealizmom, uspoređivao je Bretonove kolaže s punk-fanzinima, uspoređivao autore punka sa situacionizmom i tezama o svijetu spektakla. Ipak, mene kao sociologa ne zanima punk samo u odnosu na one koji su ga stvarali, nego me, pogotovo s obzirom na protok godina, zanima što, primjerice, punker iz Zapruđa ima zajedničko s Vivienne Westwood ili s Malcolmom McLarenom. Meni se čini da nema puno, najčešće, a da je i dalje punker.

Zanimljivo je ustanoviti kako netko može biti panker i na koji je način taj netko bio panker u Zapruđu prije deset godina ili danas. Takva analiza zahtijeva i dugačije pojmove i svojevrsno udaljavanje od Hebdidgeove priče o stvarateljima stila jer, osim stvaratelja ili jezgre stvaratelja, postoje i sljedbenici. To se dobro vidi u onom filmu o grupi The Clash u kojem postoji frend benda koji je zajedno s njima iz istog kvarta, koji ih zna od djetinjstva i koji ih voli, ali on je sljedbenik, njega uopće na zanima politika. Tako u jednoj sceni u filmu "Rude boy" on pita (Joe) Strummera za prišivak na jakni. Pita ga što mu to znači "Brigade Rosse". On, koji je njihov najveći fan, koji nabrijava publiku na koncertima, koji se pojavljuje na stejdžu i viče "Do you want more!?", taj isti lik igra biljar sa skinjarama u kvartu i kuži se s njima. Kad mu Strummer objasni što znače crvene brigade, ovaj veli "Ah, politics" i odmahne rukom jer njemu je politika bullshit, njemu je do piva i dobre zabave, a ako je netko tako nešto isfurao na grupi kao što su The Clash koja je bila toliko eksplicitno politička, kako tek onda ne bi na nekima koji uopće nisu politički eksplicitni. Mene kao sociologa, dakle, zanimaju sljedbenici, a ne samo stvaratelji kao što je to bilo kod Hebdidgea.

KP: Slično kao i Hall, ni Hebdidge nije, dakle, u potpunosti teoretski zadovoljio vaše poimanje supkultura?
B.P.: Nažalost, Dick Hebdidge je pao u mojim očima i kada je povodom smrti Sida Viciousa napisao jedan tekst u kojem je rekao da je ideja otpora kroz rituale zapravo nastala s punkom i skupa s njim i umrla. Ako govorimo o smrti supkultura, onda možemo govoriti i o smrti punka onako kako ju je Hebdidge doživio. No, smatram da je njegovo svođenje cijele priče samo na punk prepovršno; mislim da je ideja otpora puno šira od eksplicitnog otpora, ili ako tako hoćete, od pankerskog tipa otpora. Žao mi je zbog toga jer su i Hebdidge i njegovi suvremenici, ljudi od kojih sam i sam učio, ljudi čije neke koncepte i sam zagovaram i pokušavam ih spojiti u svoja istraživanja, ali Hebdidge je ipak pretjerao kad je napisao kako je ideja otpora rođena, živjela i umrla skupa s idejom punka i punk-supkulturom. Pogotovo uzimajući u obzir činjenicu da punk-supkultura uopće nije umrla.

Za mene je to spadanje na jedan novinarski diskurs koji je proglasio smrt punka onog momenta kada su The Clash potpisali za CBS. To je isti taj diskurs koji je tvrdio da je Woodstock nacija odnosno hipi-pleme rođeno na Woodstocku da bi šest mjeseci kasnije umrlo u Alatamontu kada su Hells Angelsi izazvali nerede kao redari na koncertu The Rolling Stonesa, Jefferson Airplanea i Grateful Deada. To je zgodna dosjetka, sličica, ali ona ne pokriva niti pojam istraživačkog novinarstva, a kamoli pojam Hebdidgeove visoko akademske sociologije. Zato mi je žao da si je Hebdidge, baš kao i Stuart Hall, dopustio averziju koja izbija iz njegova teksta o hipi-pokretu, dopustio si tekst kao što je "Zbogom supkulturnim studijama" i formule poput mod + speed + radnička klasa = akcija, a hipi + marihuana + srednja klasa = pasivnost. Mislim da je to stvarno preveliko pojednostavljivanje. Takve formule mogu biti efektne, možda su u tom jednom trenutku nešto i značile, ali mislim da mogu izazvati puno više šuma u nekom komunikacijskom, sociologijskom, akademskom, supkulturalnom kanalu, nego što mogu postati tlo plodno za razmišljanje.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 20.06.2007