Rad i čemer | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Rad i čemer

U drugoj sezoni Corporate otkriva nove dimenzije glavnih likova i ocrtava bolje one sporedne te istovremeno biva i mračniji i relaksiraniji i originalniji sa svojim cinizmom.

Piše: Tonći Kožul

FOTO: IMDb

Pisao sam već o novodobnom žanru "komedije u teoriji", to jest humorističnih serija koje često uopće nisu humoristične. Stojim i dalje pri tome da taj žanr jest iznjedrio neke od najboljih serija ovog desetljeća – ali i da istovremeno ne živimo u baš nekom zlatnom dobu humorističnih serija i da bih volio kada bi u opticaju bilo više dobrih, čisto humorističnih serija koje bi se primarno i konstantno trudile nasmijati gledatelje. Ili bar ovog gledatelja. 

Što će reći da, kao gledatelj, imam agendu koja se kosi s mojim kritičarskim dužnostima – jer držim da svrha kritike ne bi trebala biti da govorimo što bismo željeli od nekog djela, nego da se razmotri koji je specifični cilj tog djela te koliko je ono uspješno u ostvarivanju tog cilja.

I naravno da nije uvijek jednostavno razdvojiti naše gledateljske čežnje od autorskih težnji, ali vjerujem da bismo se svi trebali moći složiti da, naprimjer, nema nikakvog smisla zamjerati Riverdaleu što nije poput My So-Called Life, iako su obje dramske serije o srednjoškolskom životu. Isto kao što ne bi imalo smisla ni žaliti se što Corporate nije više nalik 30 Rocku, unatoč tome što se u oba slučaja radi o humorističnim workplace serijama o korporativnim radnicima i njihovim profitom opsjednutim šefovima.

Jer Corporate nije klasični sitcom... A nije, bogami, ni tzv. komedija u teoriji. Jest da nije uvijek smiješan, ali to nije zato što si njegovi autori uzimaju slobodu da odlutaju u druge žanrove kad ih god pukne: Corporate je crnohumorna serija koja cijelo vrijeme barata otprilike istim omjerom humora i crnila. I može meni kao gledatelju biti malo žao što klackalica možda ne ide češće na stranu ha-ha humora (iako ide zadovoljavajuće često, da ne bude zabune!), ali to su samo moje preferencije, osobne gledateljske preferencije koje nemaju veze s onim čemu serija teži. I što sve bolje ostvaruje.

Glavni likovi Corporatea su Matt i Jake (glume ih komičari Matt Ingebretson i Jake Weisman), nižerangirani uredski kolege u korporaciji Hampton DeVille. Matt je vedri entuzijast koji ne želi tek tako dopustiti da mu korporativna kolotečina ubije volju za životom, Jake je cinični namćor koji mu sa svakim svojim podsmijehom iznova poručuje da se uzalud trudi jer su svi tamo ionako već mrtvi iznutra. Iako uglavnom jest u pravu da Matt zna biti i licemjeran i živjeti u iluzijama – ni Jakeova pozicija, ona cinika koji je samo razočarani romantik, nije ništa privlačnija.

Oni su ying-yang tandem koji nas vodi kroz svijet korporativnog sivila i beznađa, besmislenih sastanaka i ponižavajućih zadataka. Corporate se upinje da pokaže koliko je to sve dehumanizirajuće i u tome jest uspješan, to se mora priznati, samo što se ponekad kao gledatelj znam zapitati – koliko je to uopće potrebno dokazivati?

Uzmimo, evo, osmu epizodu iz nedavno prikazane druge sezone, Tragedy, koja se vrti oko velike nacionalne tragedija o kojoj ne saznajemo ništa osim da je odnijela najmanje pedeset života. Pritom svi kao da se takmiče tko će skupiti više lajkova sa svojim izrazima žaljenja na društvenim mrežama, na što im Jake uzvrati: "A je li, zašto nitko od vas ne spominje potres u Pakistanu u kojem je jučer poginulo 500 ljudi?". I teško je ne osmjehnuti se na to, jer svatko od nas zna barem nekoliko Jakeova koji će tako reagirati.

Ali nije neka osobita mudrost primijetiti kako se na društvenim mrežama velike tragedije znaju svesti na cirkus taština – to svi znamo. Kao što znamo i da će korporacije učiniti manje-više sve za profit, pa će i Hampton DeVille na raznorazne načine eksploatirati tragediju samo kako bi podigao gledanost svom TV-kanalu. Corporateov cinizam svakako jest primjeren, ali to ne znači da je i uvijek nužno zanimljiv.

No Corporate se, nasreću, ne zadržava samo na općim mjestima korporativne satire: ima, recimo, jedna odlična epizoda u drugoj sezoni koja se bavi problematikom rodne neravnopravnosti na radnom mjestu. I posebno dobro podcrtava koliko se to zna uzimati zdravo za gotovo tako što stavlja u kontrast jutarnju rutinu simpatičnog glavnog muškog lika (ustaje pola sata prije radnog vremena, nabrzinu se obuče i ode na posao, gdje mu kolega kaže kako danas izgleda baš zgodno) te onu njegove inače antipatične šefice (koja ustaje četiri sata prije radnog vremena, vježba, tušira se i fenira, brije noge, šminka se i uređuje i tek onda ide na posao – samo da bi joj tamo kolega komentirao kako izgleda "umorno").

A i cinizam je efektniji kad ode u neočekivanom smjeru. Kao u epizodi Vacation, u kojoj u Hampton DeVilleu zavlada pomama za novim popularnim odredištem u Italiji i svatko tko ode... bude potpuno razočaran tim iskustvom, ali se kasnije pravi da mu/joj je bilo najbolje ikad pa preporuči idućem kolegi, koji uzbuđeno prihvati preporuku i ode tamo i također se razočara, ali se po povratku isto pravi da je bilo najbolje ikad jer se tako pravio i onaj prije njega... I tako dođe red na Matta da nastavi lanac, pa i on doživljava niz razočaranja na odmoru u famoznom Trivallu, e da bi onda u jednom trenutku upoznao jednu djevojku zbog koje će mu na kraju ipak biti drago što je otišao tamo! Naravno, Corporate k'o Corporate, odmah je jasno da slijedi nešto što će ga opet bolno prizemljiti – ali onako otkačeno brutalnom raspletu se stvarno nisam nadao.

A ako vam treba probni zalogaj da provjerite je li serija za vas, neka to bude druga epizoda druge sezone, The Concert – pravo malo remek-djelo o srazu FOMO-a i umrtvljujućeg poslovnog života, nešto u čemu se svatko može prepoznati, neovisno o tome da li vam život protječe kroz prste na nekom korporativnom ili na bilo kojem drugom radnom mjestu.

Pošto je riječ o igranoj seriji na Comedy Centralu, upitno je hoćemo li uopće dobiti još koju sezonu. Takve serije tamo rijetko dožive više od dvije-tri sezone i mada Corporateu ide u korist što očito nije skup za snimiti i što ima dosta pohvalne kritike, istodobno ima i jako slabu gledanost. A od slabo gledanih, no jako hvaljenih CC serija, na životu se iole dulje održao jedino... Nathan for You? Tako da i nisu baš neki izgledi za treću sezonu Corporatea, bojim se.

Ali bi me jako razveselilo da je dobije, jer je u svojoj drugoj sezoni Corporate postao samo još bolji, otkrivajući nam nove dimenzije glavnih likova i ocrtavajući bolje one sporedne, te bivajući istovremeno i mračniji i relaksiraniji i originalniji sa svojim cinizmom. Pa se i dalje nadam čudu, iako znam da je Comedy Central samo jedan kotačić u mašini korporacije Viacom – a što drugo možeš očekivati od jedne korporacije osim da te ubije u pojam.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 22.03.2019

VEZANE VIJESTI

Crno im se piše

Piše: Tonći Kožul

Zbog inteligentnog prikaza utjecaja rasizma i klasizma na živote njezinih protagonista, serija Atlanta jedna je od najboljih predstavnica žanra takozvane komedije u teoriji.

Kada stvarno zaglaviš na tulumu

Piše: Tonći Kožul

Serija vremenske petlje Russian Doll, istovremeno je i SF misterija i emotivna priča o suočavanju s osobnim traumama i ljubavno pismo New Yorku i još puno, puno toga.

Obiteljski život nakon društvene smrti

Piše: Tonći Kožul

Unatoč priličnoj oscilaciji u kvaliteti i nemuštoj reakcionarnosti humora Family Guy i u svojoj najnovijoj sezoni iz scenarista uspijeva izvući sadržaj vrijedan gledanja.