Radikalna jednakost | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Radikalna jednakost

Francuski filozof Jacques Rancière ne prihvaća podjelu na one koji znaju i one koji ne znaju, već se zalaže za jednakost na temelju koje bi se zasnovali društveni odnosi.

Napisao i pripremio: Jerko Bakotin
Jedan od najpoznatijih suvremenih francuskih filozofa Jacques Rancière 31. ožujka održao je u Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade, velikoj dvorani Jedinstva predavanje pod naslovom Metoda jednakosti - politika i poetika. Naime, Rancière je bio na svojevrsnoj "jugoslavenskoj turneji" - osim Zagreba posjetio je Beograd (snimka beogradskog predavanja, identično zagrebačkom, dostupna je ovdje), Rijeku i Ljubljanu. U sklopu predavanja održana je i promocija njegove knjige Učitelj neznalica - pet lekcija iz intelektualne emancipacije, koju je ovih dana objavio Multimedijalni institut, a preveo Leonardo Kovačević, koji je s "mamašima" te partnerima iz Slovenije i Srbije organizirao filozofovu turneju. 

O Rancièru dovoljno govori činjenica da je zajedno s Louisom Althusserom bio koautor utjecajnog spisa Čitati Kapital. Potom su se razišli zbog Althussserovog stava prema studentskoj pobuni iz svibnja 1968., a zatim je radio zajedno s Michelom Foucaultom. Danas slovi kao izuzetno važan post-marksistički mislitelj politike i estetike, a njegova provokativna misao često je u prvom redu kritika dosadašnje i sadašnje intelektualne ljevice. Rancière je posljednjih godina ponajprije radikalni filozof jednakosti, a to je pojam kojim se bavi kako u djelu Mržnja demokracije (Naklada Ljevak, 2008.), tako i u upravo prevedenom djelu, u kojem raspravlja o Josephu Jacototu, ekstravagantnom francuskom učitelju iz 19. stoljeća, koji se u procesu učenja odricao bilo kakve intelektualne nadmoći učitelja nad učenikom.

Jacototove postavke bile su i središnji dio zagrebačkog predavanja, a Rancière će tako, slijedeći svog dvije stotine godina starog prethodnika reći da jednakost nije cilj koji se postiže, to je aksiom od kojeg treba započeti, za razliku od metode nejednakosti koja obećava oslobođenje tako što nas želi upoznati sa moćima kojima smo uvjetovani i s iluzijama koje vlast koristi da nas obmane i zauvijek odredi sve naše djelovanje. Ta metoda zapravo radi na utvrđivanju našeg osjećaja neukosti i nemoći, kako bi osigurala nejednakost. Svaka osoba posjeduje intelektualne sposobnosti nužne za faktičko ostvarivanje jednakosti, a emancipacija nije prijelaz od nejednakosti ka jednakosti, naime, logika kojom se odvija taj prijelaz upravo potvrđuje, perpetuira nejednakosti. Naime, podjela na one koji znaju i one koji ne znaju, i koji bi navodno trebali emancipirati one koji ne znaju, sama proizvodi stanje ne-slobode. Učitelj uvijek zauzima poziciju "onog koji zna", te konstantno mora održavati nadmoć nad učenikom. Važnije od toga što poznaje gramatiku ili matematiku, učitelj zna kako njegov učenik ne zna ono što učitelj zna i nema iste sposobnosti. Jacotot je taj - i danas prevladavajući - pristup nazvao zaglupljivanjem, te je u radikalnoj provedbi svojih ideja došao do toga da sam može poučavati učenike ono što sam uopće ne poznaje. Za njega, kao i za Rancièrea, ne postoji put od neznanja ili ignorancije do znanja, nego samo početna pozicija jednakosti ili nejednakosti. To ne znači da se učenikova volja ne podvrgava dragovoljno učiteljevoj, no ne radi se o nikakvom usmjeravanju, kontroli ili vježbi od strane učitelja. Štoviše, Rancière će se i založiti za nedisciplinirano razmišljanje, za pokušavanje, traganje, gledanje i kombiniranje kakvo provode i mala djeca. Svi ljudi imaju pristup intelektualnim sposobnostima, te je za emancipaciju potreban prvenstveno čin volje, potrebno je odbiti biti vođen i potvrditi kako ne postoje dvije vrsta inteligencija ili duša. To je za Rancièrea pukotina u logici nejednakosti, što ne znači da svi ljudi postižu istu razinu, no ista inteligencija prisutna je u svim ljudskim aktivnostima. Metoda pretpostavlja raskid s percepcijom svijeta koji se dijeli na mase neukih i malobrojne učene. 

U predavanju se dotaknuo i Kantove definicije estetskog suda kao nezainteresiranog sviđanja, te je - prilično na tragu Schillera i njegove teze o važnosti estetskog za moralni odgoj čovjeka - zaključio o nužnoj povezanosti estetike i politike - ili se barem tako činilo. Naime, uz to što Rancièreove ideje nisu uvijek jednostavne, zaista na specifičan i ponešto nejasan način izgovara engleski, te je pitanje koliko se predavanje koherentno moglo pratiti. Velika je šteta što se organizatori nisu odlučili na simultano prevođenje, jer bi u tom slučaju publici vjerojatno bilo mnogo jasnije o čemu filozof govori. S druge strane, ponekad se čini da upada u banalnosti, da tek dijagnosticira opće poznate stvari, dok ne daje nikakvih rješenja, ili ona sliče tek na utopistička razmišljanja dokonih salonskih intelektualaca koja s realnošću nemaju odviše veze. Zlobnici bi rekli, pravi filozof da se njegovim rečenicama pomodno javno razmeće nesuđena socijalistička predsjednica Francuske Ségolène Royal, s čim, naravno, Rancière nema ama baš ništa. No, njegovu radikalnu pretpostavku jednakosti ne treba podcijeniti, a kao što će biti jasno iz diskusije i intervjua, Rancièreova interpretacija Jacotota nipošto ne govori tek o odnosu učitelj - učenik, nego razrađuje društvenu važnost postavke o jednakosti, s naročitim naglascima na klasičan problem ljevičarskih i komunističkih partija, u kojima "prosvijećena" manjina vodi radništvo. Radikalna Rancièreova jednakost pogubna je za svako društveno uređenje koje počiva na hijerarhijama, pa tako i za "avangardu" radništva, te će tako izraziti sumnje i u suvremene ideje komunizma, iznesene na konferenciji  On the Idea of Communism, održanoj od 13. do 15. ožujka 2009. godine na londonskom Birkbeck Institute for the Humanities (intervju vođen s njim tom prilikom dostupan je ovdje). 

Dan nakon predavanja, odnosno 1. travnja, u prostorijama kluba Mama u Preradovićevoj organiziran je Rancièreov grupni razgovor s novinarima, koji prenosimo (uglavnom) u cijelosti i u kojem je iznio nekoliko zaista provokativnih tvrdnji. Sudionici diskusije bili su, osim autora ovog teksta, Srećko Pulig iz tjednika Novosti, Tomislav Medak iz Mulitmedijalnog instituta te dvije nepoznate djevojke.
 
 
Osnovna ideja vašeg izlaganja je da ne postoji nikakva čvrsta veza između nečijeg položaja u društvenoj strukturi te znanja koje ta osoba ima na raspolaganju - odnosno, treba poći od toga da svi jednako dobro imaju uvid u situaciju?
 
U mom shvaćanju jednakost nije nikakav cilj koji treba postići, nego polazni aksiom, nešto što vodi naše akcije. Čak i osoba kojoj se naređuje mora biti u stanju razumjeti naređenje kako bi ga mogla poslušati. Dakle, jednakost je uvijek prisutna, makar i u vrlo malenom prostoru. Tvrdim da je možda - proces emancipacije svakako je neizvjestan - moguće proširiti to područje kako bi se na jednakosti zasnovali društveni odnosi. 
 
Naime, postoji pretpostavka da su ljudi pod dominacijom zato jer ne razumiju, ne shvaćaju uvjete te dominacije. Stvar nije u tome da dominacija funkcionira zato jer ljudi nešto ne razumiju, ona funkcionira do mjere do koje ljudi smatraju da nisu u stanju izaći van tog položaja. To je pitanje samopouzdanja i međusobnog povjerenja. Druga stvar je da znanje uvijek znači dvije stvari: posjedovanje određenog znanstvenog ili umjetničkog znanja, i u isto vrijeme posjedovanje određene pozicije. Ideja da određeni ljudi razumiju društvenu strukturu, a neki ne, te da se trebamo emancipirati zahvaljujući znanju i vodstvu onih koji "znaju" predstavlja prvorazrednu proizvodnju nejednakosti.
 

Veza između znanja i moći o kojoj govorite otprilike je na tragu Foucaultovih ideja?

Nije baš riječ o istoj stvari, premda se, naravno, može povući veza. Foucault je bio zainteresiran za specifične načine na koje se prakticiraju forme moći preko stvaranja specifičnih formi znanja. Mene mnogo više zanima generalna ideja kako znanje omogućava pozicioniranje, njega je zanimalo znanje kao tehnologija moći. 
 

Ako nije znanje to što emancipira, možemo li reći da govorite o određenoj antiprosvjetiteljskoj ideji? Naime, tradicionalno prosvjetiteljstvo razmišlja - ako ljudi postanu obrazovani, steći će i slobodu?

Postoje dvije ideje prosvjetiteljstva. Prva uključuje to da bi, na primjer, seljaci morali dobiti neko obrazovanje i agrikulturno znanje, morali bi popraviti svoju situaciju i pronaći određeno mjesto u društvu. Ta ideja prosvjetiteljstva u isto je vrijeme i ideja kreiranja novog društvenog poretka i hijerarhije utemeljene na znanju, i različitim razinama pristupa tom znanju.
 
Drugu ideju prosvjetiteljstva formulirao je Kant u svom eseju o prosvjetiteljstvu, ideju da to znači da se ljudi moraju usuditi razmišljati sami za sebe. Dakle, imamo određenu pedagošku ideju na jednoj strani, te ideju prosvjetiteljstva kao samoemancipacije. Ideja nije da morate učiti kako bi dobili bolju poziciju i postali mudriji ili bogatiji, nego da odlučite da ste sposobni znati zato jer ste u stanju misliti za sebe.
 

Kako biste komentirali problem reprezentacije radnika u današnjim uvjetima, nakon sloma socijalizma?

Naviknuti smo na ideju da postoje ljudi koji nekog reprezentiraju, određena "avangarda", koja bi morala voditi one koji ne razumiju situaciju, no to je razmišljanje - čak i kada razmišljamo o borbi protiv dominacije - njen dio i vječno proizvodi iste posljedice. 
 

U jednom tekstu napisali ste kako je "hipoteza komunizma zapravo hipoteza povjerenja". U istom tekstu napisali ste da što imamo manje radnika, imamo više komunizma?

Komunizam u osnovi nema ništa s materijalnim radom. Naime, tu je riječ o početnom paradoksu komunizma, kojeg su prvi izmislili filozofi kao što je Platon. Postavljena je vrlo detaljna razlika - komunizam je samo za vođe, za elite, samo oni koji imaju zlatne duše sposobni su živjeti u komunizmu kao jednaki. S druge strane, sav taj prljavi narod može živjeti samo u kapitalizmu, pa i ako nema previše kapitala. Mislim da je još uvijek prisutna ideja avangardne uloge koju bi trebali igrati komunisti, sumnjao sam u to na konferenciji koju su organizirali Žižek i Badiou. U tom smislu komunizam podrazumijeva kulturu nepovjerenja - jedino mi smo komunisti, moramo voditi sav narod, dok jednog dana i oni neće biti sposobni postati komunisti. Ako će komunizam imati išta s emancipacijom, mora biti zasnovan na potpuno suprotnoj pretpostavci - ako želimo izgraditi svijet u kojem su svi jednaki, prva ideja je da su svi ljudi u stanju misliti i raspravljati o svijetu, dakle to je ideja povjerenja. Mislim da sam sposoban, zato jer smatram da su jednako tako svi drugi sposobni, a ne zato što razumijem bolje od drugih.
 
Nema dokaza za tako nešto, to je vrsta uvjerenja, ako hoćete i aksioma. Za mene je to osnovna pretpostavka. Postoji jako mnogo diskursa koji govore kako su svi uhvaćeni u ropstvo kapitalizma kao potrošačkog društva, ili recimo ropstvo interneta, diskursa ponekad toliko radikalnih da govore o kraju čovječanstva, koji tvrde kako mora doći do prekida. Prekida s čim, za koga? Hipoteza o povjerenju teško je provjerljiva, no jedina je koja može opravdati akciju. U romanu Srce je lovac samotan autorice Carson MacCullers postoji jedan lik koji je komunist, živi u jednom malom gradiću u SAD-u, i kaže "svijet moraju spasiti oni koji znaju, a ja znam". Slučajno, jedina druga osoba u romanu koja "razumije" situaciju isto kao i on je gluha. Naravno, ovo je karikatura, ali recimo, u Francuskoj sad imamo "Nevidljivi komitet" koji vrišti o kraju svijeta. Sjajno, pa hajdemo naprijed, no tko ide naprijed, s kim, i zašto?
 

Govoreći o tome tko zna, a tko ne zna, na ovim prostorima također smo 60-ih i 70-ih imali dijalog između Althussera i praksisovaca, odnosno humanističkog socijalizma - možete li reći nešto o  humanizmu? Također, danas se često govori o komunizmu bez uzimanja u obzir povijesti socijalizma?

U osnovi to je vrlo komplicirana priča. Ako razmišljamo o althusserijanskom prekidu, sa sigurnošću možemo reći da je bio u krivu, ne smatram da postoji ikakav prekid između mladog i starog Marxa. U osnovi, stvar tada nije bila u postojanju prekida, nego u pitanju - što želimo od Marxa? Althusserova ideja bila je da, ako bi na određeni način uklopili Kapital u tekstove mladog Marxa, mogli smo dobiti komunizam druge vrste no što je bio državni komunizam i komunizam partija koje su bile odane SSSR-u. Kasnije se desilo nešto prilično čudno. Naime, početkom šezdesetih Althusser je pokušavao stvoriti novi marksizam, no u isto vrijeme polemizirao je protiv studentskih i općenito svih pobunjeničkih tendencija. Moglo bi se reći da su njegove teorije bile u službi francuske komunističke partije. Ne postoji "istina" marksističke teorije, postoje samo različiti oblici aproprijacije i vrlo različite uloge koju ona igra u različitim kontekstima. 
 
Što se komunizma tiče, danas su popularne propagandne prakse u stilu "želimo ponovno podignuti zastavu komunizma". Ne mislim da se to može bez promišljanja povijesti socijalističkih i komunističkih partija. Na spomenutoj londonskoj konferenciji bilo mi je bitno da kažem neke tvrdnje o emancipaciji. Nisam siguran ni u to da nam je uopće potrebna ta riječ -  "komunizam". Neki je žele, no za mene osnovna stvar je emancipacija, sposobnost bilo koga da bude jednak. To nema nikakve veze sa starim idejama avangarde. Sumnjičav sam prema ideji bivanja komunistom danas, a bez uzimanja u obzir prošlosti komunističkih zemalja.
 

Pokušavate preformulirati relaciju pozicije i znanja, koje znamo i pod konceptima klasna pozicija i klasna svijest. Što se u vašoj preformulaciji događa s ideologijom?

U ideološkoj, marksističkoj kritici ljudi su potlačeni zato jer misle da su slobodni. Što se mene tiče prekinuo sam s ovim konceptom, koncept ideologije reproducira podjelu na one koji znaju i one koji ne znaju. Radije možemo govoriti o konsenzusu i neslaganju. Recimo, malo tko danas ne zna kako funkcionira kapitalizam i svjetsko tržište. Problem je u tome kako se prilagođavamo tom sistemu i koliko smo sposobni stvoriti drugačije forme odnosa. Veliko pitanje nikada nije bilo kako prijeći put od ignorancije, nesvjesnosti, do znanja, nego kako od ideje da ne možemo ništa napraviti do toga da mi - ja, vi, svi - možemo promijeniti stvari.
 

To nas vodi do slijedećeg teškog pitanja. Zašto radnici često glasaju za stranke koje potkopavaju njihova prava ili ih otvoreno ukidaju?

Možda provokativno, no mislim da nema razloga zbog kojeg bi radnici morali glasati za ljevičarske stranke. To pitanje "zašto ne glasaju za nas" uvijek predstavlja problem, kao, pretpostavka je da zato što su radnici moraju glasati za ljevicu. Prvo pitanje je - zašto bi mislili da će ljevica napraviti nešto za njih? Postoje višestruke determinacije, i krivo je misliti da određeno društveno mjesto ili društveni status - na primjer, ako ste potplaćeni - direktno vode do toga da ćete glasati za ljevicu, da direktno određuje vaše ideološke i političke stavove. Mnogi radnici duboko su religiozni i glasat će za takve stranke. Sjećam se, kada sam bio student, u razredu smo imali mladog komunističkog vođu - kasnije je postao psihoanalitičar - i jednog momka iz radničke obitelji, sina militantnog katoličkog aktivista. Jednom je komunist došao s partijskim listom L'Humanité, a "sin naroda" ga je u bijesu potrgao urlajući "prljavi komunisti". U Francuskoj vrlo su snažne tenzije između različitih tradicija i mnogi radnici su fanatični antikomunisti. Osim toga, ista ideologija može voditi tome da na radnom mjestu imate jedan stav, a na razini društva drugi. Recimo, možete biti kršćanski socijalist i boriti se protiv poslodavca zalažući se za dostojanstvo radnika, te u isto vrijeme vjerovati da u društvu mora postojati određeni religiozni poredak. Možemo se zgražati nad time što u zapadnim zemljama mnogi radnici glasaju za ekstremnu desnicu, ali ponekad su to jedine stranke koje se prezentiraju kao da nisu dio službene politike.

 

U smislu - prezentiraju se kao da pripadaju narodu i zastupaju narod?

Ne samo to, nego su van sistema. Recimo, Le Pen u Francuskoj. Pogrešno bi bilo vjerovati da svi njegovi glasači mrze imigrante i da su za obitelj i religiju. Le Pen je igrao na kartu starog republikanskog govornika, naime, jedini je držao dobre govore. Tijekom kampanje, drugi političari iz golističkih i socijalističkih stranaka samo su se međusobno prepirali. Le Pen je jedini stao ispred naroda i direktno se obratio narodu. Naravno, ne volim to niti odobravam, ali bio je jedina osoba koja je igrala parlamentarnog vođu koji se direktno obraća ljudima. Osim toga, kada vidimo kakve su naše lijeve stranke, postoji mnogo razloga da ne glasamo za njih. U današnjem svijetu one su dio državnog aparata i zanima ih isključivo moć i dolazak na vlast.
 

U suvremenom svijetu došlo je do promjene pozicije radnika. Kako danas postaviti problem njihove emancipacije, ne znamo ni što točno znači ta riječ?

Više ili manje svi su se koncentrirali oko određene ideje tvorničkog radnika koji radi u velikim tvornicama, radnika koji tvore armiju proletarijata. No, to je samo trenutak, u današnjim okolnostima sve je više povremenih poslova, različitih statusa, ogroman je pritisak da se individualizira proces rada. Sistem eksploatacije pokušava potisnuti ideju da je rad kolektivan. Važna točka je to što se danas kolektivne akcije ne mogu voditi klasičnim formama borbe, kao što su partije ili sindikati, one vjerojatno moraju prelaziti linije koje razdvajaju posao i život. Naravno, sve ovo vrlo je apstraktno, no želim reći da ne smijemo biti zavedeni idejom tvornice. Još uvijek razmišljamo o radničkim pokretima kao da se oni događaju u tvornicama, mahanjem crvenim zastavama, itd. Mnogo je kompleksnije, radnički pokret bio je kombinacija raznih tradicija, raznih zanimanja. Ne sporim postojanje proletarijata, samo ne smijemo biti opsjednuti određenom idejom radničke klase.

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 05.04.2010