Radikalno svakodnevna brižnost | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Radikalno svakodnevna brižnost

S Theom Prodromidisom razgovaramo o nedavnom udruživanju grčke kulturne zajednice, važnosti solidarnog obrazovanja te sponama umjetnosti i građanstva.

Razgovarala: Hana Sirovica

FOTO: Pinelopi Gerasimou

Theo Prodromidis grčki je vizualni i filmski umjetnik, aktivan i kao edukator u različitim neformalnim obrazovnim programima. Prodromidis će u sklopu programa Brinući jedni za druge, radikalne politike brižnosti koji se odvija na WHW Akademiji održati predavanje Prema kolektivnoj praksi interpersonalne brige (realiziranoj i onoj koja tek predstoji). Tim smo povodom s umjetnikom i pedagogom porazgovarali o različitim modelima međusobne pomoći i brige - od nedavnog udruživanja umjetničke zajednice u Grčkoj, preko njegova iskustva u solidarnom obrazovanju do različitih spona umjetnosti i građanstva.

KP: Nalazimo se u trenutku u kojem formalne mreže potpore umjetnosti i kulturi najblaže rečeno podbacuju, i njihova je budućnost neizvjesna. Solidarnost i brižnost, teme tvog predavanja u WHW-ovu programu, čine se stoga iznimno važnima. Međutim, u grčkom kontekstu kriza ipak traje znatno dulje. Koji su najveći izazovi s kojima se kulturni sektor u Ateni suočavao i suočava, i kako umjetnička zajednica odgovara na njih?

Odgovaram na ovo pitanje u trenutku kada nas samo nekoliko dana dijeli od popuštanja sigurnosnih mjera u smjeru nečega što trenutna vlada uz medijsku potporu zove "nova normalnost", a ona će posebno pogodovati turizmu. Istovremeno se odvija nagli porast online rasprava o pravima umjetnika i kulturnih radnika u Grčkoj, pa su se tijekom proteklih tjedana na društvenim mrežama formirale dvije grupe. Jedna broji osamstotinjak članova i članica i okuplja vizualne umjetnike, kustose i umjetnike performansa, a druga je u svega četiri dana okupila preko 7000 glumaca te kazališnih i filmskih radnika, što mnogo govori o dinamici područja koje producira više od 2000 predstava godišnje. 

Obje su grupe nastale kao odgovor na dugogodišnje nepostojanje kulturnih politika, a potpuni izostanak službene financijske podrške umjetnicima i umjetnicama u trenutnoj krizi dodatno je podcrtao taj problem. Budući da očekujemo kako će se kriza nastaviti idućih sezona, čini se kako se desetljeće financijske oskudice pretočiti u krizu čiji se kraj ne nazire.

Grčki kulturni sektor poprište je kompleksnih pregovora uslijed neprestane financijske krize, a onda i reorganizacije javne sfere koja stremi jačanju i dominaciji novih institucija koje su osnovane u kriznom periodu. Odnedavno se ipak čini kako se sektor ujedinjuje i mobilizira uslijed trenutne situacije, uz snažnu želju i potrebu da se zajedničkim snagama zamisli trenutak u kojem ćemo se moći odmaknuti od online produkcije i napokon vratiti u fizičke prostore u uvjetima koji će biti ravnopravniji. Osobno smatram kako u ovoj snažno digitaliziranoj svakodnevici trebamo ozbiljno razmisliti o jednakosti i pravednosti kako bismo se pripremili na kompleksniji pristup borbama koje nas očekuju.

KP: Niz godina si aktivan u Otvorenoj školi u Pireju, neformalnom obrazovnom programu za migrante i izbjeglice. Možeš li nam opisati svoje edukacijsko iskustvo i upoznati nas s modelom solidarnog obrazovanja u Grčkoj?  

Volontiram u školi samo četiri godine i moje iskustvo tek odnedavno prelazi u nešto dublje poznavanje, iako od samog početka osjećam vrlo neposrednu bliskost s modelom Otvorene škole. Upravo je snaga bliskosti i zajedništva ono je što je inicijative solidarnosti u Grčkoj učinilo toliko važnima, i to se dogodilo znatno prije toliko razglašene krize. Solidarne inicijative posljednja su dva desetljeća organizacijski prisutne u raznim područjima grčkog društva, i njihovi počeci prethode obećanom "čudu" Olimpijade 2004. Pirejska Otvorena škola započela je s radom u malom uredu tijekom 2005., a iduće je godine počela pravno postojati kao udruga čija je svrha obrazovno, društveno i politički osnažiti imigrante i izbjeglice koji žive u Grčkoj. Škola je, dakle, krenula s radom mnogo prije onoga što doživljavamo kao veliki migrantski val. Solidarne inicijative često imaju posebnu sposobnost uvida, u smislu da nas pripremaju za nešto što se tek kasnije pokazuje kao očigledno.
 
U ovoj godini, Otvorenu školu upisalo je 600 polaznica i polaznika, 43 različitih nacionalnosti. Volonteri i volonterke, njih 34, predaje prema kurikulumu koji broji 43 predmeta, a između ostaloga uključuje satove 14 različitih jezika, kao i satove ljudskih prava, kazališta i plesa. Šira zajednica koju oblikujemo posljednjih 15 godina broji više od 12000 osoba, a naše je upravljanje horizontalno i u njemu sudjeluju volonteri i učenici. Na nacionalnoj razini pripadamo Mreži škola solidarnosti koju čini 13 inicijativa. Ona udružuje zajednice koje se, poput naše, samoorganiziraju oko učenja i polaze iz zajedničke potrebe za osiguravanjem najosnovnijih potreba usprkos ogromnim nejednakostima grčkog društva. Mreža se zalaže za demokratičnost, društveno osnaživanje i kolektivnost nasuprot individualizmu i političkoj inerciji. Važno je naglasiti da Mreža teži transformirati javno obrazovanje, umjesto da ga zamijeni, a takav me model fascinira kao umjetnika i građanina. Radi se, dakle, o transformaciji nečega što nam je već poznato, iako je možda duboko problematično u svom trenutnom stanju, koje pak u ovom slučaju proizlazi iz državnog tretmana obrazovanja.
 
 
KP: Kako se isprepliću tvoja pedagoška i umjetnička praksa? Koliko je, iz tvoje perspektive, važna prisutnost umjetnosti (i umjetnika) u neformalnim obrazovnim modelima poput onoga u Otvorenoj školi?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje jer za mene se umjetnost i pedagogija nalaze u neprestanoj petlji, odnosno ne mogu povući granicu između njih. Također mi se čini kako je njihov odnos iznimno teško uopće promatrati. Ipak, mogu reći kako me taj odnos naveo da potpuno promijenim perspektivu iz koje pristupam kolektivnosti te da preispitam kako i zašto uopće surađujem s drugima. Jednostavnije rečeno, upoznao sam se s mnogim ljudima, a želim supostojati i potencijalno zajednički stvarati nešto što bi se zatim moglo pokazati i u umjetničkom kontekstu. Tijekom godina, mnogi umjetnici i umjetnice volontirali su i surađivali s Otvorenom školom, i to je bilo sjajno za sve nas. Iznimno je važno da zajedno rastemo i tražimo nove oblike pripadnosti i dijeljenja. Konačno, smatram kako modeli djelovanja i organizacije kakve razvijamo u neformalnim i autonomnim praksama predstavljaju smisleniji način djelovanja i organizacije, te bismo ih trebali slijediti u svim aspektima svakodnevice. 

KP: S obzirom na vlastito iskustvo kolektivnog organiziranja po pitanju solidarnog obrazovanja, kako doživljavaš ulogu i važnost praksi brižnosti u umjetničkom kontekstu?
 
Mislim da se srž onoga što zoveš praksama brižnosti nalazi u pažnji i razumijevanju koje se pojavljuju onda kada pokušavamo djelovati zajednički i horizontalno. Naravno da govorimo o zahtjevnom procesu i da su svima poznata iskustva sukoba sa bliskim suradnicima i ljudima s kojima pokušavamo dijeliti vizije nekih boljih dana. Kada bih morao izdvojiti jedan ključni moment koji se događa uslijed kolektivnog rada, izdvojio bih povećanu sposobnost opraštanja, a ona proizlazi iz pluraliteta pojedinačnih glasova koji surađuju. Doduše, nisam najsigurniji može li se takva sposobnost opraštanja tek tako prenijeti u područje singularnosti koje obilježavaju umjetnički kontekst. Ipak, vjerujem kako iskustva brižnosti mogu pridonijeti privremenoj katarzi, mogućem pročišćenju sažaljenja i straha kroz umjetnost, iz umjetnosti. 
 
 
KP: Uz solidarnost i pedagogiju, u tvojoj se praksi pojavljuje i građanstvo kao važna kategorija. Što povezuje brižnost s građanstvom, i u kakvom su odnosu s umjetnošću i kulturom?

Čini mi se kako sam već skrenuo pažnju na moguću sponu u svom prethodnom odgovoru, kada sam spomenuo proces koji vodi ka katarzi, polazeći od određenog shvaćanja brige i skrbi. Jednostavan pristup pojmu građanstva podrazumijeva da se ono pripisuje pojedinoj osobi. Pripisuje ga veća grupa u kojoj taj pojedinac djeluje kako bi on ili ona brinuli za kolektiv, dok kolektiv zauzvrat brine za njih. U tom smislu, brižnost i građanstvo dijele metodu, utoliko što posredstvom obje prakse tražimo djelotvoran način da odustanemo sami od sebe, ali i da se vratimo sebi kako bi se bolje povezali jedni s drugima.
 
U svakom pokušaju da promislim ovu dinamiku s obzirom na umjetnost, posežem za ulomkom iz Brechtove Kupnje mjedi. Riječ je o nedovršenom teorijskom djelu koje je pisao tijekom Drugog svjetskog rata, a predstavljalo je važno polazište za moj umjetnički rad. Na samom kraju onoga što nam je danas preostalo iz tog teksta, Filozof predlaže Dramaturgu umjetnost kao način ovladavanja stvarnošću. Evo kako Dramaturg odgovara: 
 
"Ne postoji ništa iznenađujuće u činjenici da je umjetnost umalo uništila samu sebe kada si je zadala novi poduhvat, taj da uništi čovjekove predrasude o zajedničkom življenju u društvu. Danas vidimo da je do toga došlo jer je umjetnost pristupila svom novom zadatku ne napuštajući predodžbe o samoj sebi. Čitav je njezin aparat bio stvoren sa zadaćom da nagna ljude da pristanu na vlastitu sudbinu. Taj je aparat uništen kada su čovjekovu sudbinu u proizvodnji umjetnosti odjednom ljudi preuzeli sami na sebe. Ukratko, umjetnost je pokušavala raditi novi posao starim sredstvima. Zbog toga je sve obavljala s oklijevanjem, bezvoljno, sebično i nečiste savjesti. Ali to ničemu ne priliči manje nego umjetnosti. 
 
Tek kada je od sebe odustala, uspjela se povratiti."
 
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 04.05.2020

VEZANE VIJESTI

Mjesto gdje su sloboda i solidarnost jedini zakon

Piše: Dora Matić
Atenski aktivisti su ispražnjene prostore četvrti Exarchia pretvorili u skvotove, gdje utočište nalaze anarhističke grupe, migranti te svi obespravljeni i marginalizirani članovi društva.

O kolektivnosti i imaginaciji

Pripremila: Ivana Pejić

Polaznice i polaznici WHW Akademije u svojim radovima nastalim u izvanrednim okolnostima testiraju različite oblike umjetničke proizvodnje u uvjetima krize.

Stvarati vlastite institucije

Razgovarala: Martina Kontošić
S kustosom Adamom Szymczykom razgovarali smo o profesionalnim izazovima, neformalnom obrazovanju i potencijalima suvremenih izložbenih koncepata.