Radio-gerila u shopping-centru | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Radio-gerila u shopping-centru

Trojanski kolektiv grupe LIGNA pametno je odrađen projekt koji je jednaku pozornost pružio kontekstu vlastite intervencije, izvođačkom kolektivu i medijskom kompleksu.

Piše: Mario Kikaš

Umjetnički kolektiv LIGNA koji čini trojac Ole Frahm, Michael Hüners i Torsten Michaelsen, izvedbom održanom u sklopu trinaestog izdanja UrbanFestivala nastavljaju ne samo vlastitom recentnom (ali ranijom) poetičkom linijom nego i produbljuju svojevrstan rez po tkivu zagrebačkog građevinskog mešetarenja započet još izvedbom u Novom Zagrebu uslijed afere s izgradnjom katoličke bogomolje nasred parka, tj. javne zelene površine koje su bile i svojevrstan zaštitni znak ovog dijela grada i otpor onom ustaljenom imenovanju "novih gradova" monotonim spavaonicama radnika. Povratak LIGNA-e na (novo) mjesto zločina iz dijapazona domaćih urbanističko-poduzetničkih aranžmana, može se uvesti u tetralogiju istih izvedbenih pokušaja nazvanih Shopping provedenih u sklopu festivala Ciudad Paralelas gdje se u prodajnim centrima Züricha, Buenos Airesa, Varšave i Berlina realizira radiodrama - koreografska uputa ovog njemačkog trojca. Ovaj koreografsko-gerilski projekt ulaskom u javni prostor i problematizacijom njegove komodifikacije možda se služi prvoloptaškim referencama u suvremenoj nam političkoj kartografiji Zapadnog svijeta i njegove bliže periferije. Međutim na formalnom planu, izvedba LIGNA-e tj. njihova koreografija i bistro baratanje "starijim medijima" uz izvedbu gerilskog kolektiva "osviještenih građana", nudi dovoljno slojeva i pitanja, da pravi odmak od standardiziranih performerskih pokušaja u javnom prostoru ili onomu što je prije bio javni prostor.  

Izvedba nazvana Trojanski kolektiv, održana u Cvjetnom centru postavlja ne samo politički relevantna pitanja (koja strše iz ovog simbolički preoznačenog prostora) kroz vlastite forme estetičke artikulacije nego su kroz odabir upravo tih formalnih sredstava progovorili i o njihovim mogućnostima i kombinatorikama. Riječ je o izvedbi koja je jedna velika koreografska ili topografska uputa kroz medij radiodrame i posljedičnu interakciju, tj. izvedbu, pedeseteročlanog kolektiva koji je  istovremeno strogo izvođački, ali i kolektiv s političkom ambicijom tj. s političkim potencijalom i otvorenim tekstualnim referencama na gerilske metode borbe. Pristajući na (u)stupanje u izvedbu preuzimanjem radio prijamnika prije samog početka izvedbe koja se odvijala u privatnom prostoru Cvjetnog centra pristali smo i na vlastitu podvojenu ulogu ili stalno oprezno levitiranje u sivoj zoni između javnih mogućnosti i privatnog prostora, između legalnosti i ilegalnosti vlastitih postupaka, slobode tijela i organičenosti prostora i njegove regulacije – skrivenosti i otvorene vidljivosti koja se postiže koordiniranjem i sinkroniziranjem našeg gestičkog aparata.

Pedeseteročlani izvedbeni kolektiv, a zapravo instruirana publika koncepta kolektiva LIGNA, sa slušalicama i radioprijemnicima uputila se u samo srce Cvjetnog centra – neki aktivni sudionici otpora izgradnji centra priznat će kasnije – i po prvi put nakon izgubljene bitke. Po ulasku na pozornicu konzumerističkog božićnog sajmišta u pseudopostmodernim pasažima započinje radiodrama s monološkim dokumentarističkim dijelovima konzistentne i relevantne teorijske elaboracije i historizacije konzumerizma i prodajnog prostora koja se vrlo jednostavno može i primijeniti na sam prostor Cvjetnog centra i trga uoće. U tekstualno najzanimljivijem dijelu – objašnjenju fetiškog karaktera robe ta se forma pretvara i u dijalog s artiklom s kojim, po koreografskim uputama, izvođač ulazi u gotovo intiman odnos koji je usiljeno apostrofiran nepotrebnom govornom psihologizacijom kroz izvedbu same radiodrame. Međutim osim te kritike ornamentalnog karaktera, žanrovski hibrid radio drame s dokumentarističkim intermezzima i koreografskim pasažima izvrsno funkcionira i samostalno, a kamo li kao tekst izvedbene teksture koja se simultano odvija doživljavajući svoj dramaturški vrhunac u ritmičkom i koordiniranom okupljanju kolektiva koji u centru Cvjetnog centra izvodi improviziranu plesnu točku, koja, ako ćemo se voditi terminima tradicionalne kazališne kritike upućuje na uspjeh cijele predstave. Međutim, uspjehe, tj. crvene točke ove izvedbe treba potražitii na drugim mjestima pogotovo u samom odabiru središnjeg medija cijele izvedbe: radija, koreografiju kroz naraciju, ali i konačni efekt cijele upute koja opet ovisi o samom gerilskom izvedbenom kolektivu – tj. nama i našem snalaženju u koliziji između izvedbenog čina i političkog djelovanja koje proizlazi i iz one suštinske kolizije ovog projekta: izvođača i gledatelja.

Koreografija je zamišljena kao ritimičko pokazivanje i neutraliziranje vlastitog individualnog i kolektivnog tijela u gunguli božićnog sajmišta koje u konačnici završava u razotkrivanju trojanskog kolektiva kao ilegalne skupine dobro uštimanog remetilačkog faktora. A upravo na razini uštimavanja samog izvedbenog medija, tj. izvedbenih medija, istaknuo bih dva bitna aspekta koja se svakako mogu uzeti i kao neka opća crta i LIGNA-nih poetičkih zasada i izvedbenih ostvarenja, ali i suvremenog izvedbenog aparata. Vraćanje onome što ću prilično redukcionistički nazvati "modernističkim medijima" ili tehnologiji koju smo progresivističkom vizijom povijesti davno strpali u postave tehničkih muzeja i u ovom slučaju otkriva ne samo svoj izvedbeni i subverzivni nego bome i diverzivni potencijal. Radio, mediji na kojem i u kojem LIGNA-ovci već dugo rade, istražujući njegove potencijale na granicama legalnog, medij je prvobitne transgresije kojom je tehnologija sredstvo prelazaka granica i politika. Ta gotovo romantičarska slika koju je spomenuo i sam član kolektiva Torsten Michaelsen u svom predavanju dan poslije izvedbe, kritika je postojećih organičenja pomoću tehnologije, ali i ograničenja nad slobodarskim i emancipacijskim potencijalima novih tehnologija. Korištnjem radija kao medija u svim svojim projektima i aktivnim radom od devedesetih na hamburškom slobodnom i slobodarskom radiju FSK, ovaj hamburški trojac uključio se i u suvremene teorijske preokupacije potenicijalom umjetničkog aparata s obzirom na tzv. digitalnu paradigmu i nove medije. Odgovor koji nude blizak je ljevičarskim promišljanima na fonu benjaminovskog shvaćanja umjetničke proizvodnje koji je često tumačen kao odveć modernistički pa onda i prevaziđen. Međutim, kontradikcije koje su postojale tada i koje je Benjamin rješavao zahtjevom za "razotuđenjem" sredstava za umjetničku proizvodnju – jednake su i danas. Tehnološki napredak nije riješio historijske kontradikcije teorijski elaborirane početkom stoljeća nego samo postavio potrebu za drugačiju strategiju pred istim zahtjevom. Gotovo fetišističkom zaokupšljenošću medijem radija, LIGNA ne ostaje zatečena u nekom nevinom pogledu prema vajmarskim godinama, nego odgovara i na jedno shvaćanje povijesti koje se olako rješava sebe same i svojih artefakata i politički i umjetnički aktualnih pitanja.

Drugi strukturalni aspekt koji nas vraća na tu doista neolakotnu poziciju u kojoj smo se našli kao pristajući izvođači otvara i one vječne kazališne procijepe i zidove između izvođača i publike, ali izvedbe i aktivizma. Usredotočenost  na koreografske upute i njene eventualne ekscese ili čak, klasičnim teatrološkim rječnikom rečeno, uživljenost u vlastitu ulogu – ne daje vam puno cerebralnog prostora za analizu vlastite prostorne i strukturne pozicije kroz oči drugih, tj. u ovom slučaju kroz pogled publike nesvjesne vlastite uvučenosti u izvedbeni proces. Jedini odnos na kojem inizistira i radiodrama tj. koreografska uputa – onaj je s robom tj. sa samim sobom kao robom i u tom kontekstu o mogućnostima političkog djelovanja u reguliranim granicama privatnog prostora čija je javna uloga strogo ograničena samo na konzumerističku. Svaki pokret i svaki izlazak iz tih okvira osnova je za sankciju kao i ilegalno umetanje u zakonski strogo regulirane radio-frekvencije. I u trenutku izlaska iz tih okvira, tj. izlaska iz potrošačke i robne anonimnosti u improviziranom plesnom ritualu do kojeg je dovela dramaturgija radiodrame-upute postavlja se ono temeljno, gorko pitanje koje često odgađamo: čemu sve ovo? Cvjetni je pao. Popušili smo još davno, tako da nam ples u središtu tog centra predstavlja tek neku osobnu zadovoljštinu i provokaciju. Često ta provokacija nije provokacija vlasnika, kontrolnog mehanizma ili samog sistema – nego one iste hodajuće robe koja kupuje robu – i dok to čini ne shvaća vlastitu poziciju. Ja je shvaćam? Da, i?

Međutim, uza svu skepsu prema formama site-specific izvedbenih intervencija ili do krajnjih granica eksploatiranih flash-mobova koji su u međuvremenu postali još samo jedan iskaz marketinški usmjerene poruke – izvedba LIGNA-e bistro je odrađen projekt koji je jednaku pozornost pružio kontekstu vlastite intervencije, izvođačkom kolektivu i samom medijskom kompleksu izbjegavajući sve formalne i političke stupice gore navedenih primjera. Trojanski kolektiv ne igra na prvoloptašku histeričnu aktivisitičku intervenciju u osvojenom prostoru, nego pomnim sagledavanjem svakog aspekta izvedbu predstavlja i kao duboku analizu, ali ne samo "situacije" nego i vlastitih izvedbenih i medijalnih granica.

Tekst nastaje u sklopu projekta Pogled izvana koji predstavlja osvrte autora iz lokalnog i inozemnog konteksta.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 08.01.2014