Radničko u nastajanju | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Radničko u nastajanju

Projektom Radničko Pučko otvoreno učilište istraživački se vraća socijalističkom dobu, tražeći u tom nasljeđu poticaje za ponovno promišljanje svoje društvene uloge.

Piše: Bojan Krištofić

FOTO: Ive Trojanović, Pučko otvoreno učilište Zagreb / Facebook

Ideja o pamćenju prostora na prvu možda zvuči neodređeno, pa i neosnovano, ali posjeduje privlačnost pri mišljenju cjeline veće od pojedinaca u čijem trajanju, dužem od njih samih, i oni svojim životima (ili smrtima) sudjeluju. Drugim riječima, držeći se antropocentrične slike svijeta, ljudi su skloni personificirati stvari i procese, pa se u govoru i tekstu često može čuti da prostori pamte ili se sjećaju. Složimo li se da bi većina prostora – prvenstveno, no ne i isključivo eksterijera – trebala biti zajednička, odnosno javna, tada je jasno kako je i samo pamćenje nužno takvo – javno, a stoga i političko, ergo: ljudski oblikovano. Ukratko, kolektivno pamćenje je neizbježna politička činjenica i postoji i razvija se onoliko koliko su razvijene različite politike promatranog društva: tzv. politike sjećanja ili preciznije politike kulture – shvaćene u najširem smislu riječi. Dakako, tu se radi o društvu hrvatskom ili zagrebačkom – u svakom slučaju post-jugoslavenskom. I prostorima, vanjskim i unutarnjim, koji ga nastavljaju činiti, a za sebe vežu čvorove mreže kolektivnog pamćenja što pod njima sve više drijema. Ipak, ima primjera kada se, unatoč mnogočemu – ponajprije reakcionarnim politikama državnih i gradskih institucija – pamćenje naglo probudi i raširi oči pred viđenim.

Evo, i ja personificiram, kao pisac ne uspijevam odoljeti metafori! Mada se pravdam time što činim tako da bih ovaj niz slova, riječi i rečenica mogao zvati tekstom, dakle najprvo čitkim. Uglavnom, ne samo zbog vlastitog prijestupa, romantična zamisao o pamćenju prostora kao nejasnoj prirodnoj datosti – energiji (svakako: ljudskoj!) koja ostaje vječno u njemu upisana pa vibrira jače ili slabije, ovisno, valjda, o vremenskim (ne)prilikama – nesumnjivo opstaje. Ali, čak ni tako inkluzivna panteistička shema ne uspijeva nadoknaditi ozbiljnu, no naoko nevidljivu (crnu) rupu u kolektivnom pamćenju, koja je usisala neposlušnu povijest od 1941. do 1991. godine (ma i prije!) i učinila da, recimo, u javnim šumama nema mjesta za sve koji su tamo jednom davno otišli, i to ne zbog piknika. Raniji tekst o radu Virtualnog muzeja Dotrščina nisam slučajno naslovio Dobri duhovi Zagreba, jer predano "čupanje" pamćenja prostora najvećeg masovnog ubojstva u modernoj povijesti grada (među drvećem dotrščinske park-šume) iz takve crne rupe zaista jest nalik prizivanju duhova, sa željom da barem privremeno ostanu s nama. Zanimljivo je da se prošlogodišnje "prizivanje" dogodilo u mediju zvuka – u formi site-specific zvučne i izvedbene instalacije Otkucaji splitskog umjetnika Gilda Bavčevića. Približavam se tako temi teksta kojeg čitate, u kojem će biti  riječi i o zvuku kao mediju transmisije sjećanja.

No, prije toga jedna kratka digresija. Prilikom intervjua koji sam svojedobno za ugaslu emisiju Jutro na Trećem programu Hrvatskog radija uradio s dizajnerom i glazbenikom Androm Giuniom, sugovornik me začudio, sada to znam, posve logičnom tezom da je zvuk, po njegovom mišljenju, najprikladniji medij za bilježenje, opisivanje i čuvanje prostora, odnosno svijesti o njemu. Doista, masovno raširena prevlast oka među osjetilima najpogodnijima za snalaženje u širokom svijetu – pa time i kamere, tj. (elektronske) slike kao njene medijske ekstenzije – vjerojatno je kontraproduktivna više nego što se to na prvi pogled čini. S druge strane, zvučna ekologija u nas je većinom neistraženo polje koje praktički ne postoji niti u akademskom, ni u popularnom kontekstu. Ne može stoga biti ni djelatnog znanja o tome da zvuk (kako god se manifestirao) ima mogućnost utjecaja na mentalnu higijenu pojedinaca i društvenih grupa, ne samo što se tiče, primjerice, izloženosti neprekidnoj buci kao sveprisutnoj negativnoj karakteristici urbanih okruženja, nego i u odnosu na sadržaj koji slušamo. Kao osobi s utvrđenim oštećenjem sluha i njegovim gotovo potpunim izostankom u glazbenom smislu, u posljednje vrijeme sve inspirativnijom nalazim potencijal upotrebe zvuka (ili odsustva istog) tijekom čišćenja prostora od štetnih utjecaja koji se u njima svakodnevno skupljaju, što se može potkrijepiti vrlo konkretnim primjerima.

Jedan od njih su spomenuti Bavčevićevi dotrščinski Otkucaji koji su se sastojali od glasnog emitiranja kucanja njegovog srca uživo, zvučno se zauzimajući za pravo na pamćenje nevinih ljudi kojima je ustaška vlast usred šume živote nasilno prekinula, dok su za tzv. službenu Hrvatsku oni potpuno zaboravljeni, jer park-šuma Dotrščina nije uključena ni u kakve institucionalne rituale komemoriranja. Dakle, svima prepoznatljiv zvuk ovdje izravno služi suprotstavljanju historijskom revizionizmu i povratku subverzivnog sjećanja, a k tome zvučno ignorira reakcionarnu raspravu o (bes)korisnosti suvremeno-umjetničkog rada, pokazujući da dobra umjetnost beziznimno koristi cjelokupnoj zajednici. Slično se može reći i za recentni zvučni rad kulturne radnice i renomirane učiteljice kuhanja prirodne prehrane Ane Janjatović-Zorice Drugarice, ne mogu ja uvredu progutat', realiziran odabirom na javnom natječaju organiziranom u sklopu projekta Radničko Pučkog otvorenog učilišta Zagreb. Razmišljajući o tom projektu, saznat ćemo kako zvuk – u ovom slučaju, ljudski glas veoma intimnog i generalno relevantnog podteksta – čuva i oživljava individualno i kolektivno pamćenje prostora jedne od najvažnijih zgrada i ustanova u gradu te iznova otvara priču dugu već cijelo stoljeće; priču preko koje se, donekle nalik Domu HDLU-a na Trgu žrtava fašizma, prelamaju sve bitne promjene (post)jugoslavenskog kulturnog polja. Tema je goruća u sadašnjem vremenu možda nepovratnog sustavnog razaranja nekadašnje socijalne države.

Prije nego što se pobliže posvetim radu Ane Janjatović-Zorice i aktualnom projektu Radničko uopće, potrebno je reći nekoliko najbitnijih historijskih činjenica o ustanovi koja se nekoć, u doba samoupravnog socijalizma, zvala Radničko i narodno sveučilište Moša Pijade, ali joj prošlost seže puno dublje, skoro do samog početka 20. stoljeća. Karakteristike tri vrste društvenog uređenja – monarhističkog, republičko-socijalističkog i liberalno-kapitalističkog (ne brojeći fašističko-totalitarni endehaški period tijekom četverogodišnje okupacije u Drugom svjetskom ratu) – utisnule su svaka svoje tragove u identitet ustanove i prostora u kojem je obitavala. Ustanova je tako ispunila luk od nominalno inkluzivne, no praktično relativno ekskluzivne obrazovne institucije međuratnog doba, preko izrazitog rasta i razvoja svojih programa u socijalističkom razdoblju, pa do turbulentnih tranzicijskih i tekućih post-tranzicijskih godina. Tada je sačuvala svoju osnovnu prosvjetiteljsku svrhu, ali se istodobno suočila sa svim društvenim deformacijama svojstvenima perifernoj varijanti liberalnog kapitalizma, ponajprije u pogledu sužavanja opsega zaista javnog dosega svoga rada, no i upotrebe cijelog prostora. Ove, 2019. godine, na inicijativu umjetnice Ane Mušćet, voditeljice programa Galerija CEKAO i Bernardo Bernardi u sklopu Pučkog otvorenog učilišta, pokrenut je projekt Radničko kojim se ustanova istraživački vraća socijalističkom dobu pamćenja prostora, tražeći u tome nasljeđu poticaje za ponovno promišljanje svoje društvene uloge te metodologije kojom se ostvaruje. No, krenimo redom

Krajem daleke 1907. godine, vijeća triju najstarijih zagrebačkih fakulteta, Filozofskog, Pravnog i Bogoslovnog, donijela su odluku o priređivanju predavanja otvorenih za javnost, tzv. pučkih, s ciljem permanentnog širenja rada Sveučilišta i jačanja njegove prosvjetiteljske uloge prema ljudima iz nižih društvenih klasa, kojima je visokoškolsko obrazovanje sve do međuratnog doba bilo slabo ili nikako dostupno i omogućeno (o čemu dovoljno svjedoči činjenica da je krajem 19. st. udio nepismenog odraslog stanovništva u Hrvatskoj bio čak 77,9 posto, a  masovno opismenjavanje svog republičkog stanovništva organizirano je tek nakon Drugog svjetskog rata i to, što se tiče građanki i građana Zagreba, dobrim dijelom unutar programa izvorno Pučkog sveučilišta). Takva odluka bila je donekle potaknuta općim europskim, odnosno njemačkim i austrougarskim trendovima, u skladu s kojima je do sredine 19. stoljeća u centralnoj Habsburškoj monarhiji niknuo veći broj tzv. Narodnih škola, što će reći ustanova namijenjenih neophodnom obrazovanju klasno deprivilegiranog stanovništva u kontekstu povećane industrijalizacije ranije većinom agrarnih zemalja.

O otporu društvenih elita prema takvim trendovima zorno govori podatak da je od donošenja rečene odluke do održavanja prvog predavanja otvorenog za javnost (povjesničara dr. Ferda Šišića) prošlo punih pet godina, tako da zapravo do kraja Prvog svjetskog rata i nije moguće zastupati tezu o stvarnoj dostupnosti ovih sadržaja među pukom. Ipak, nakon ponovnog pokretanja rada Pučkog sveučilišta 1921. uslijedilo je relativno propulzivno međuratno razdoblje u kojem su održana 2764 predavanja za 406 717 slušača, a repertoar nastavnih sadržaja je od humanističkih i lingvističkih znanosti proširen do privrednih i medicinskih tema, izuzetno važnih u razvojno zaostaloj, provincijskoj zemlji. Međutim, vrlo je lako argumentirati da je suštinska svrha ustanove dosegnuta u socijalističko doba, izvanrednim rastom inkluzivnosti njenih obrazovnih programa, ali i sadržaja općenito. Uvedene su brojne kulturne aktivnosti ex cathedra, zahvaljujući čemu je Pučko sveučilište postalo jedno od središnjih žarišta kulturnog života u Zagrebu i puno šire. No, ne pod tim imenom!

Na tragu Zakona o narodnim školama iz 1929., koji je prvi u jugoslavenskom kulturnom prostoru pružio jasni pravni okvir za osnivanje ovog tipa ustanova, nakon uspostavljanja socijalističke federativne države došlo je do njihovog sustavnog i vrlo intenzivnog osnivanja. Na dotadašnjem Pučkom sveučilištu, osim preimenovanja (prvo u Centralno narodno sveučilište), ključna promjena bila je širenje sastava predavača i članova upravljačkih tijela od sveučilišnih profesora do, primjerice, predstavnika različitih radničkih sindikata, ali i studenata kvalificiranih za izvođenje pojedinih dijelova programa. Takav potez partijske vlasti nije bio potaknut isključivo ideološkim smjernicama, nego i realnom potrebom za nastavnim kadrom sposobnim raditi sa sve više polaznika obrazovnih programa, među kojima je u neposrednom poratnom razdoblju prednjačilo već istaknuto masovno opismenjavanje. Nakon obnove rada Sveučilišta 1947., presudna sljedeća godina bila je 1954., kad je administrativno prestalo funkcionirati kao dio Sveučilišta u Zagrebu i postalo "samo" Narodno sveučilište, upravno pod paskom Odjela za prosvjetu grada Zagreba. Time mu je značajno ojačan samoupravni karakter i započela je prava proliferacija programa procvatom škola za strane jezike, povećanjem specijaliziranih tečajeva i seminara te sadržaja poput književnih večeri, filmskih, likovnih i glazbenih programa, različitih rasprava iz praktički svih područja rada, itd.

Godine 1978., tijekom republičke Reforme odgoja i obrazovanja, Narodno sveučilište spojeno je s Radničkim sveučilištem Moša Pijade, da bi dobilo ime po kojem će najviše ostati upamćeno u zagrebačkom kolokvijalnom govoru – Radničko i narodno sveučilište (RANS) Moša Pijade ili popularno: Moša. Vrijedi istaknuti i podatak da je već 1948. Sveučilište odlukom vrhovne vlasti prešlo na tzv. samostalno financiranje, što je u praksi značilo da su usprkos dostupnosti većine nastavnih sadržaja i tada postojali pritisci da ustanova sama pokriva dijelove troškova "hladnog pogona". Danas se naplaćuje sudjelovanje u svim obrazovnim programima pri kojima se stječe određeno zvanje, tj. njihovi ih polaznici najčešće upisuju da bi završili srednjoškolsko obrazovanje ili se prekvalificirali. Već to govori o ponekim (samo)upravnim paradoksima koji su se, ipak, iz prošlog političkog sustava prelili u sadašnji, iako će u nastavku najzanimljivije biti promotriti kako su se privredne promjene odrazile na upravljanje samom zgradom Radničkog ili Moše, kao jedan od paradigmatskih primjera rastakanja javnog resursa prihvaćanjem pravila igre liberalnog kapitalizma.

Na samom početku, još prije međuratnog doba, predavanja Pučkog sveučilišta održavana su u zgradi Pravnog fakulteta, odnosno sveučilišnog Rektorata (do 1918.), da bi se 1920. preselila u predavačku dvoranu Kemijskog zavoda na Marulićevom trgu (današnjeg Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije). Nakon Drugog svjetskog rata, preimenovana u Centralno narodno sveučilište, ustanova je dobila na korištenje izdašniji prostor u Kordunskoj ulici, gdje je ostala sve dok se nije upravno spojila s Mošom i uselila u "istoimenu" veliku zgradu, koja je na križanju Vukovarske ulice (tadašnje Ulice proleterskih brigada) i Lučićeve ulice u tom trenutku radila već dvadesetak godina, od 1961. godine. Upravo je ova zgrada, koja od 2003. uživa status zaštićenog kulturnog dobra (dok joj je još od 1985. prema Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara pružena preventivna zaštita spomenika kulture), opravdano postala sinonim za samu ustanovu, pa i u spomenutom radu Ane Janjatović-Zorice igra ulogu središnjeg lajtmotiva, dok zvuk služi kao "ulaz" u zgradu,  u njenu prošlost, sadašnjost i budućnost.

Ako budućnost ostaje relativno neizvjesna, a prošlost nerijetko poprima privlačnu patinu Bolje, sadašnjost je sloj vremena koji najprije moramo kritički raščlaniti, čime, naravno, godimo i prošlosti, dok budućnost činimo malko manje zastrašujućom. A sadašnjost, odnosno noviju prošlost Moše ili Radničkog, kako ću ga do kraja teksta zvati, obilježilo je sve prepoznatljivo za tranziciju u malom: komadanje javnog dobra, nejasni odnosi ustanove s privatnim poduzetnicima koji već godinama unajmljuju značajni dio njegovog prostora, manjkavo generalno održavanje zgrade u usporedbi s ranijim periodom, promjena strukture programa u smjeru apstraktno izražene tržišne isplativosti, itd. Vrlo vrijedan dokument tih promjena, iz kojeg ću ovom prilikom prenijeti samo nekoliko važnih fakata, je tekst Zrinke Paladino i Ivane Haničar Buljan Od Moše do Boogalooa, objavljen u časopisu 15 dana 2011. godine. 

Zgrada Moše građena je od 1956. do 1961. godine, prema javno odabranom projektu arhitekata Radovana Nikšića i Ninoslava Kučana, dok je interijer cjelovito opremio arhitekt i industrijski dizajner Bernardo Bernardi. Iz pismenog obrazloženja Ministarstva kulture priloženog uz potvrdu o registraciji kulturnog dobra, citirat ću prema Paladino i Haničar Buljan sljedeće retke, koji govore o prostornim i funkcionalnim kapacitetima zgrade za vršenje primarnih djelatnosti ustanove, obrazovnih i kulturnih: "Višenamjenska sadržajna struktura s predavaonicama, kabinetima, bibliotekom, učionicama, auditorijem, uredima, ugostiteljskim i klupskim prostorima te kinom, razvedenog i protočnog prostornog rješenja, s atrijima, trijemovima, terasama i hortikulturnim uređenjem. Ova reprezentativna gradnja obrazovne namjene, cjelovitog i preglednog funkcionalističkog prostornog koncepta i dosljedno modernističkog oblikovnog govora, s naglašenom kvalitetom dizajna opreme, izuzetno je ostvarenje uvršteno u antologiju hrvatske arhitekture od 1945. do 1985. Nagrađeno je Nagradom Grada Zagreba 1962. godine". Što se tiče vlasništva nad zgradom, ujedno i ustanovom Pučkog otvorenog učilišta, koje već godinama nije jedina institucija ili tvrtka s programom ili poslovanjem "udomljenim" u Moši, autorice teksta ističu sljedeće: "Temeljem ugovora između osnivača POUZ-u je 2009. pripojen Centar za kulturu i obrazovanje Zagreb, čime je formalno nastao jedan vlasnik, što bi umnogome trebalo pojednostaviti desetljećima dugu zavrzlamu u vezi vlasništva, upravljanja i održavanja, tijekom koje su vođeni i brojni sporovi među korisnicima prostora."

Drugim riječima, proizlazi iz toga zaključak da korisnici prostora devedesetih i dvijetisućitih nisu postupali u skladu sa Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, tj. nisu radili na održanju cjelovitosti arhitektonskog – oblikovnog, funkcionalnog i inog – identiteta Moše, niti su edukacijskim aktivnostima i sadržajima izrazito doprinijeli produbljivanju spomeničkog karaktera zgrade. S druge strane, nelegalnim su i neodobrenim intervencijama i načinima korištenja pojedinih prostora itekako narušili sveopće stanje, pobrinuvši se k tome, izravno ili neizravno, i za to da sveukupnost javne društvene uloge ustanove, stoga i Moše, bude do određene mjere dovedena u pitanje. Paladino i Haničar Buljan u svom tekstu ovakve ocjene detaljno potkrepljuju utvrđenim podacima koje ovdje nije nužno u cijelosti citirati, ali je, primjerice, vrlo ilustrativno izdvojiti slučaj poduzeća ONERO d.o.o. Prema ugovorima koji su istekli još 2005. (u međuvremenu nisu obnovljeni, koliko je autoru teksta poznato), riječ je o tvrtci koja unajmljuje dva prostora (predvorje velike dvorane i restoran na prvom katu) u svrhu rada Boogalooa, glazbenog kluba tržišnog profila, pri čemu su dodatna dva prostora, velika (kino)dvorana i terasa (bivša ljetna pozornica), otpočetka korištena bez ikakvog ugovora o najmu, bilo s Pučkim otvorenim učilištem, bilo s CEKAO Zagreb.

Takav poslovni "model" je dakako doveo do samoinicijativne devastacije dijela zgrade od strane "investitora" tijekom intervencija koje se ni po kakvim kriterijima nisu poklapale sa zaštićenim, spomeničkim statusom Moše, a Paladino i Haničar Buljan su ih potanko opisale. Pored samog Pučkog otvorenog učilišta i ONERO d.o.o., među korisnicima čiji sadržaji zaprimaju veće kvadratne površine zgrade su, prije svih, Institut za povijest umjetnosti, zatim TV Jabuka (nekoć Otvorena televizija d.d., zbog čega je zgrada devedesetih kolokvijalno postala poznata i kao "OTV dom", iako televizijski pogon nipošto nije ispunio sav njen prostor), Poslovno veleučilište Zagreb, Zavod za istraživanje i razvoj sigurnosti (ZIRS d.d.), Zavod za zavarivanje i drugi subjekti. Skupa oni poručuju sljedeće: osnovna obrazovna svrha Moše možda je većinom očuvana, ali u radikalno drugačijem društvenom okruženju koje poznaje mnogo manje inkluzivne načine edukacije i emancipacije građana s lošom startnom pozicijom u borbi za opstanak na tržištu rada (kojih svake godine ima sve više i koji, uostalom, i čine ciljnu skupinu korisnika usluga Pučkog otvorenog učilišta). U takvom kontekstu, vrlo je korisno razmisliti o današnjoj iskoristivosti edukacijskih modela kakvi su nekoć postojali, o njihovom doprinosu klasnoj mobilnosti stanovnika te o utjecaju neospornog spomeničkog karaktera zgrade na rast i razvoj temeljne društvene uloge njene ustanove. Na koji način to projekt Radničko potiče kolektivno, a umjetnički rad Ane Janjatović-Zorice evocira individualno, obnavljajući pamćenje drugačijih svjetonazora, pa i idejnih te kultur-praktičnih pristupa? 

Za razliku od spomeničkih skulptura u javnom prostoru, koje god historijske ličnosti ili događaje komemorirale, zgrade kakve opravdano resi spomenički karakter ili, pravno rečeno, obilježja zaštićenog kulturnog dobra, ne provociraju u tolikoj mjeri interes javnosti, niti kolektivno izražene emocije pojedinaca i društvenih grupa ne evociraju na sličan način. Primjerice, u studenom 2018. pozornost javnosti zaokupila je vijest o starijem muškarcu koji je na Šetalištu Bačvice u Splitu u alkoholiziranom stanju srušio bistu jugoslavenskog narodnog heroja, partizana Rade Končara, ali mu je bista pri padu ozbiljno ozlijedila nogu te je bio promptno hospitaliziran. No, ono što je iznenadilo javnost bio je humoristički efekt tog tragikomičnog događaja, a ne činjenica što je netko, iako vidno pijan, vandalizirao Končarevu statuu.

Uništavanje spomenika Narodnooslobodilačkoj borbi diljem Hrvatske nije, nažalost, nikakva osobita vijest još od devedesetih, kada je historijski revizionizam spram svega što se dešavalo u Jugoslaviji 1945.–1991. postao centralna os posve institucionaliziranog, nacionalističkog društvenog narativa. Pa, premda su arhitektonska i urbanistička postignuća visokog jugoslavenskog modernizma izravna posljedica uspjeha te borbe i partizanskog pokreta, kada su se 2017. uoči svršetka dugogodišnje obnove izvanrednog nebodera projektanta Ivana Vitića u Laginjinoj (popularnog Vitićevog ili Šarenog nebodera, građenog, interesantno, tijekom gotovo istog perioda kao i Moša, od 1958. do 1962!) na opskurnim internetskim portalima pojavila mišljenja da je, karikiram, sve to rezultat rada udbaške duboke države (slučajno urnebesna kovanica generala Željka Glasnovića), tko god ih je pročitao, samo je odmahnuo rukom, a neboder je ubrzo poprimio svoj izvorni izgled.

Međutim, da je Ministarstvo kulture, zaduženo za potvrđivanje prijedloga Zaštićenih kulturnih dobara, odjednom odlučilo započeti obnovu Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori, autora Vojina Bakića, takvi bi stavovi sigurno pali na plodno tlo. U čemu je "kvaka"? Čini se da, premda neminovno čuvaju kolektivno sjećanje na povijesni period i društveno uređenje koji su ih iznjedrili (uostalom, kao i sva izvrsna arhitektura), važne zgrade nastale zalaganjem samoupravnog socijalizma zahvaljujući svojoj sadašnjoj živosti (većinom, ipak) i čvrstoj funkcionalnosti građani ne percipiraju kao spomenike u simboličnom smislu. Ne doživljavaju ih kao primjere izgrađenog okoliša što reprezentiraju politički i privredni kontekst koji ih je omogućio, iako one to nesumnjivo čine. Taj paradoks socijalnog (ne)shvaćanja (spomeničke) arhitekture i urbanizma posvećenog egalitarnim principima organizacije života u (post)modernističkim vremenima svojstven je i stambenim i obrazovnim i drugim kompleksima u Zagrebu i Hrvatskoj, stoga ni Moša/Radničko nisu izuzetak.

Vratimo se sada zvuku i glasu kao medijima razumijevanja različitih prostora, iz čega će proizaći kratka interpretacija rada Ane Janjatović-Zorice u kontekstu projekta Radničko. Čini se kako je posljednjih godina opisani paradoks šireg javnog shvaćanja socijalističke arhitekture u progresivnom smislu postalo moguće adresirati performativnim predavanjima na otvorenom, odnosno edukacijskim turama ili šetnjama s izvedbenim karakteristikama, koliko god bili ograničeni njihovi početni dosezi. Naime, više nevladinih udruga i neformalnih grupa građana, ali i članova akademske zajednice, prionulo je na organizaciju takvih aktivnosti, među kojima za primjer opsega djelovanja mogu poslužiti sve češće šetnje kakve priređuju inicijativa 1postozagrad pokretača aktivista i teoretičara javnog prostora Saše Šimprage i suradnika te platforma Mapiranje Trešnjevke u sklopu koje ture redovito vodi Vanja Radovanović. Tu su i šetnje održane kao dio projekata Kartografija otpora u produkciji kustoskog kolektiva [BLOK] i Rosa Luxemburg Stiftung SEE te Ženski antifašistički Zagreb Centra za ženske studije i drugih.

Najrecentnije, takve edukacijske ture održale su se u sklopu Europskim socijalnim fondom podržavanog projekta Centar za oblikovanje svakodnevice, nositelja Hrvatskog dizajnerskog društva i partnera Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH), Muzeja za umjetnost i obrt, udruge Bacači sjenki te Ured za kulturu grada Zagreba, a zasad su u tri navrata obuhvatile novozagrebačko naselje Zapruđe pod vodstvom arhitekata i teoretičara arhitekture Maroja Mrduljaša i Borisa Vidakovića, kao i autora ovog teksta. Tijekom 2019. i 2020. godine, pored ostalog, u planu je da se šećuća događanja odvijaju i u spomenutom Vitićevom neboderu te u Pučkom otvorenom učilištu iliti Radničkom/Moši, a institucionalna podrška cijelom projektu svakako govori u prilog relevantnosti promatrane metodologije u procesu osvješćivanja građana o raznovrsnim povijesnim i političkim slojevima njihovog izgrađenog okoliša. Lako je razumjeti da opisana vrsta aktivnosti izravno koristi javnom interesu, ali zašto je tome tako, odnosno – kako se to postiže?

Iz moje perspektive suvodiča tura Zapruđem u više navrata (čiji sam sretni stanovnik), bio sam jako ugodno iznenađen i kvantitetom i kvalitetom interesa koje su prema sadržaju tura pokazivali i laički i stručni sudionici, ali i zanimanjem susjeda među kojima smo nailazili na isključivo entuzijastične reakcije i bespogovorno pristajanje na suradnju. U cijeloj priči smatram izrazito važnim neposredni, oralni segment pripovijedanja o i probijanja kroz nataložene slojeve historije, iznova djelotvoran više nego prije u okruženju prevelike zasićenosti građana i verbalnim i vizualnim informacijama, čije je porijeklo u pravilu nejasno i sve teže provjerljivo, a struktura izvora i širenja praktički neuhvatljiva. Potpuno sam uvjeren, primjerice, kako je jedan od razloga ponovnog uspona medija radija u doba širokopojasnog i brzopoteznog interneta taj što radio stavlja prvenstveni naglasak na ljudski glas kao svoje temeljno izražajno sredstvo, koji k tome uvelike koristi mogućnosti spontane improvizacije pri dijalozima uživo – veoma nalik dramaturgiji spomenutih šetnji, kakva je nužno samo skicirana i nikad sasvim unaprijed zadana. Takav pristup egalitarnom pretakanju sadržaja iz vernakularne u formalnu kulturu (i obrnuto!) podrazumijeva povjerenje između svih uključenih u proces, što bi pak trebalo proizvoditi osjećaj odgovornosti, prvo jednih prema drugima, a potom i prema izgrađenom te prirodnom okolišu koji dijele (naravno, pritom mislim na idealnu varijantu šećućih događanja).

Kako bilo da bilo, na tragu ranije rečenog treba biti svjestan toga da arhitektonska i urbanistička znanja te sociološka i psihološka s njima povezana nipošto nisu sastavni dio opće kulture. Dapače, reakcionarno su elitizirana i u velikoj mjeri otuđena od krajnjih korisnika njihovih proizvoda, zbog inherentne mogućnosti dubinskog građanskog razumijevanja prirode javnog prostora i fenomena zajednice koju njegova pravilna izgradnja definitivno potiče. Glas/zvuk se sada pojavljuje kao medij koji u takvom kontekstu, mišljenja sam, još uvijek nije korumpiran te nastavlja posjedovati visok stupanj slobode i nivoa diseminacije od strane pojedinaca. Na kraju krajeva, i rad Janjatović-Zorice može se razumjeti poput određene vrste radiodrame koja (još) nije emitirana u eteru, ali i intimne ture zgradom Moše kakva je nekoć bila te kakva, zapravo, i dalje može biti, znate li za pravi ulaz u prostor. Glas je tu da vas primi za ruku i uvede unutra.

Drugarice, ne mogu ja uvredu progutat' je veoma jednostavna site-specific i zvučna instalacija sačinjena od audio zapisa glasa majke Ane Janjatović-Zorice dugog 8 minuta i 50 sekundi te crno-bijelih fotografija iz obiteljskih albuma, standardnog formata, smještenih u ladičar koji je dizajnirao Bernardo Bernardi. Među njim jedna  je fotografija izdvojena i aplicirana na površinu ladičara u uvećanom formatu, a prikazuje mladu majku ranih šezdesetih godina, na samom početku rada u Moši (autor fotografije je kćerkin otac, a snimljena je u tramvaju kojim se majka svakodnevno vozila do svog radnog mjesta; u kadru je i kondukter). Arhivski ladičar dio je izvornog interijera Moše, te je ovom prilikom bio smješten u biblioteku koja i dalje funkcionira kao jedno od središnjih okupljališta zgrade (čuvajući u svom arhivu i sva godišta 15 dana, časopisa Pučkog otvorenog učilišta što neprekidno izlazi od 1957. i jedna je od najdugovječnijih domaćih kulturnih tiskovina, pa to spominjem poput dodatnog kurioziteta ustanove). U biblioteci je uz ladičar bio postavljen i jedan par slušalica za slušanje majčinog glasa, a ograničenje je također pospješilo vrlo intimni karakter instalacije i osnažilo neposredni dojam koji je ionako bio osiguran takvom upotrebom zvuka.

Fotografije uvjerljivo prikazuju radnu svakodnevicu majke – službenice Radničkog sveučilišta Moša Pijade koja je kao diplomirana pedagoginja i povjesničarka umjetnosti radila i na poslovima obrazovanja odraslih. Primjerice, bilo je to i na edukaciji tramvajskih konduktera, koji su u sklopu svog radnog mjesta trebali steći socijalne vještine kakve šezdesetih godina, u društvenom okruženju što je tek stvarno poprimalo obrise gradskog, dotad naprosto nisu imali prilike upoznati, što pak govori i o korjenitim promjenama socijalnih odnosa uslijed ubrzane urbanizacije, industrijalizacije i uopće modernizacije zemlje. I to je zapravo sve. Rečenica u naslovu usklik je jednog od konduktera, upućen majci, koji se u tom trenutku nije želio prilagoditi pravilima ponašanja kakva je pred njega postavljala. javna služba – okruženje koje je u smislu zapošljavanja prije Drugog svjetskog rata bilo dostupno bitno manjem broju obrazovanijih građana, da bi u mirnodopsko vrijeme počeo rapidno rasti.

Međutim, za rad je presudan izravan kontakt slušatelja s doslovno živom prošlošću, budući da o tome saznaju iz usta njenih živućih suvremenika, osoba koje će, sve dok traju, biti čuvarice i čuvari inače zanemarenog te politički minoriziranog kolektivnog pamćenja. Društveni zaborav brižljivo uzgajan gotovo trideset godina je objektivno izazovno prevladati, no kako kaže stara šezdesetosmaška parola – budimo realni, tražimo nemoguće! Zadatak ovog rada, prvog realiziranog u sklopu projekta Radničko, jest, za početak, materijalizirati pamćenje Moše u smjeru cjelovitog razumijevanja svrhe tog prostora, koja je pak diktirala razloge zbog kojih je njegova arhitektura projektirana kako jest i kako bi i dalje morala biti korištena, prvenstveno sa sviješću o imanentno modernoj koncepciji takvog projektiranja, izvana i iznutra. Tu je svijest ponajprije potrebno razviti među korisnicima čiji su identiteti i društvene uloge, kao što se može čuti slušajući Drugarice, ne mogu ja uvredu progutat', nekoć idealistički mišljeni i radnički i građanski, što je u međuvremenu izgubljeno. Zato bi se projekt možda mogao preimenovati u Radničko u nastajanju, jer to je vrijednost za koju se u, zasad neprekinutom post-tranzicijskom vremenu, tek treba iznova izboriti.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 30.07.2019

VEZANE VIJESTI

Emancipacija rada, obrazovanja i kulture

Piše: Ivana Pejić

Prvi javni poziv za privremenu umjetničku intervenciju Radničko rezultirao je radom koji kroz osobnu povijest reflektira društvenu ulogu i bogatu kulturnu memoriju zgrade POUZ-a.

Dobri duhovi Zagreba

Piše: Bojan Krištofić
Projekt Virtualni muzej Dotrščina i prateće memorijalne intervencije nude prolaz kroz guste povijesne slojeve koji su prekrili dotrščinsku šumu kao mjesto masovnih ustaških zločina.

Zastoj u modernizacijskim procesima

Piše: Leona Širac Jakubek

Iako jedno od vizualno najatraktivnijih TV djela, Betonski spavači nisu samo lijepa serija o lijepim kućama već se iznova pokazuju kao važan politički istup i poziv na aktivizam.