Rashied Ali u &TD-u | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Rashied Ali u &TD-u

Rashied Ali vjerojatno je najveće jazz ime koje se u osam godina održavanja pojavilo u programu N.O. JAZZ festivala.

Stjepan Jureković
  • A
  • +
  • -

Postoji uvijek jedan te isti problem s koncertima glazbenika starije generacije. Naime, kakav god da je utisak njihov nastup ostavio na nas, bez obzira jesmo li zadovoljni doživljajem koji su nam priuštili ili nismo, uvijek u nama ostaje nezadovoljena znatiželja koja se pita kako je to izgledalo kada su oni bili mladi, u naponu svojih kreativnih snaga, na vrhuncima karijera o kojima mi kao mlađa publika možemo samo slušati i čitati priče iz druge ruke. Naročito se to može reći za glazbenike čiji se rad danas više kritički ni ne propitkuje, nego se naprosto uzima kao kvalitativna činjenica. Priče o ljudima čiji duboki utjecaj možemo osjetiti još i dva, tri ili čak četiri desetljeća kasnije, s vremenom poprimaju dimenzije mitova, a njihova glazba materijalizira se, mogli bismo upotrijebiti takvu usporedbu, u predmet obožavanja.

U svijetu jazza ni jedan drugi glazbenik, pa čak ni Charlie Parker, nije postigao status toliko blizak statusu božanstva kao što je to u slučaju Johna Coltranea. Trane je jedinstvena figura u jazzu. Njegova glazba prihvaća se kroz generacije kao poruka s nebesa, audio zapisi njegovih koncerata traže se po svijetu poput suvremene inačice Svetog grala, a glazbenici koji su pod njegovim vodstvom sudjelovali u ostvarenju njegove vizije bezrezervno se poštuju poput proroka. Neka vas ne uvrijede ove religiozne usporedbe jer Coltrane u dušama jazz glazbenika zaista nije daleko od toga. S godinama, naravno, broj je glazbenika koji su svirali s Coltraneom sve manji, a prilike da se vidi i čuje nekoga tko je stajao s njim na istoj pozornici sve su rjeđe. No, nije samo činjenica da je svirao u Coltraneovom bendu jedini kredibilitet koji stoji uz ime Rashieda Alija iako bi već i to mnogima bilo sasvim dovoljno. Rashied Ali nije naprosto bubnjar s kojim je "vječni" saksofonist surađivao u godinama neposredno prije svoje smrti. Priča o Aliju ide dalje jer kao prvo, za bubnjarsku je stolicu sjeo zamijenivši na njoj Elvina Jonesa, višegodišnjeg i u očima tadašnje jazz kritike nezamjenjivog Coltraneovog suradnika, a kao drugo, Ali je i sam ostvario ključan utjecaj na Coltranea, utjecaj koji će ga konačno udaljiti od svih uobičajenih jazz konvencija. Iako već prisutan u radu mnogih velikih majstora, free jazz je dobio punu umjetničku legitimaciju i šire odobravanje tek kada mu je svoju pažnju poklonio veliki John Coltrane.

A nadahnuće k potpunom otklonu od forme našao je baš u sviranju Rashieda Alija. I dan danas Ali glasi za jednog od najinovativnijih bubnjara u povijesti jazza te, iako glazbeno tek epizodno prisutan u posljednjih četvrt stoljeća, njegov se credo zadnjeg Coltraneovog bubnjara još nije istrošio. Svjedoči tome i posjećenost njegova sinoćnjeg koncerta u sklopu N.O. jazz festivala. U krcatom se &TD-u već nakon prvih pola sata nije moglo disati. No, to nije nikoga spriječilo da ne pogleda skoro dvosatni koncert do kraja jer publika je bila zadovoljna. Nažalost to se ne bi moglo reći i za mene. Koliko god se trudio prihvatiti činjenicu da se svačiji umjetnički život nezaustavljivo razvija i da jedno te istog glazbenika nikad nećemo vidjeti dva puta u potpuno istom izdanju, nikako se nisam uspio otkloniti od pitanja s kojim sam započeo ovaj osvrt. Pitanje naime, kako je to zvučalo nekad?

Rashied Ali u Zagreb je došao sa svojim kvintetom kojeg uz njega čine saksofonist Lawrence Clark, trubač Josh Evans, pijanist Greg Murphy te Joris Teepe za kontrabasom. Koncert su započeli četrdesetminutnom izvedbom skladbe Jamesa Blooda Ulmera Tales of Captain Black. Iako su sola Clarka i Evansa zvučala kao maratonski napadi šizofrenije, a Ali je u za sebe tipičnoj maniri šarao oko glavnog ritmičkog kostura, dalo se već na početku osjetiti da ovaj koncert ne može parirati suvremenim stremljanjima na free jazz sceni. S druge strane, vrijednost ovog koncerta možemo naći u uspješnom balansiranju između konvencionalnog i slobodnog. U nijednom se trenutku kvintet nije odlučio više naginjati ni na jednu od te dvije strane, svirka se konstantno pozicioniravala negdje u njihovoj sredini. Nastavili su s skladbom Jorisa Teepa Raw Fish, no vrhunac je ipak bila izvedba Coltraneove Liberije. Pokušavajući dočarati kako je to zvučalo nekad kada su Coltrane i Ali eksperimentirali sa saksofonističko – bubnjarskim duetom, Clarkov je solo na Liberiji pratio samo Ali. Svakom mladom saksofonistu na svijetu to bi vjerojatno bio najteži zadatak u životu, no Clark ga je odradio stoički. Koncert su zavšili Clarkovom autorskom baladom i na taj način ostavili publiku itekako gladnom bisa. Odabir Don Cherryjeve Multi kulti bio je pun pogodak, a njena izvedba zvučala mi je uvjerljivije od ostatka materijala. Ostavili su tako dojam da bi prava svirka zapravo tek uslijedila, no vrijeme je došlo da definitivno napuste pozornicu.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 08.11.2007