Rasplitanje zamršenosti botanike | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Rasplitanje zamršenosti botanike

Recentni primjeri umjetničkih istraživanja koja povezuju ekološku i dekolonijalnu perspektivu otvaraju nova područja promišljanja suvremene umjetnosti.

Piše: Lea Vene

Orchidelirium. An Appetite for Abundance, FOTO: Luke Walker, Courtesy CCA Estonia

  • A
  • +
  • -

Na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu po prvi put smo svjedočili internacionalnoj suradnji koja se ostvarila ustupanjem paviljona. Odabrane estonske predstavnice, umjetnice Kristina Norman i Bita Razavi, baveći se ekološkom eksploatacijom i njezinim sociopolitičkim utjecajima direktno su progovorile o nizozemskoj kolonijalnoj prošlosti. Nizozemska je stoga prepustila svoj paviljon Estoniji, koja inače nema nacionalni paviljon u središnjem izlagačkom prostoru Bijenala, na Giardinima. Sam čin ustupanja paviljona odraz je političke korektnosti i kritičke refleksije vlastite kolonijalističke povijesti koja se danas podrazumijeva na manifestacijama kao što je Bijenale, dok umjetnička istraživanja koja povezuju ekološku i dekolonijalnu perspektivu otvaraju nova područja promišljanja suvremene umjetnosti.

Nadovezujući se na taj primjer, u okviru ovog teksta sagledat ćemo ih kroz filmski rad Jumane Manne, umjetničko istraživanje Kalle Hamma i Dzamila Kamagnera te prateći teorijski diskurs koji kroz prizmu biljnog svijeta progovara o mogućim modelima dekolonijalnog i ekokritičkog djelovanja na polju suvremene umjetničke prakse. Odabrani primjeri kritički preispituju dva modela "očuvanja" (taksonomizacije, instrumentalizacije i reprezentacije) flore: botaničke vrtove i banke sjemena. Ova dva modela se danas u teorijskim, kustoskim i umjetničkim istraživanjima revidiraju kao kolonijalistički koncepti te se postavljaju pitanja na koji način se kolonijalna povijest biljaka, botaničkih institucija i banaka sjemena može prikazati javnosti. Kako se nosimo sa skrivenim povijestima botaničkih arhiva? Ako postkolonijalna istraživanja zahtijevaju priče o otporu, kako bi onda takve priče mogle iznova reprezentirati biljke i njihove migracije?

Sprega ekološke i dekolonijalne misli već je neko vrijeme u žarištu interesa suvremene umjetničke produkcije i to u velikoj mjeri zahvaljujući teorijskoj produkciji Centra za kreativne ekologije pri kalifornijskom sveučilištu Santa Cruz koji vodi povjesničar umjetnosti i teoretičar kulture T. J. Demos, dok su suradnici/profesori primjerice povjesničarka znanosti Donna Haraway ili antropologinja Anna L. Tsing. Njihov pristup zasniva se na postantropocentričnom pogledu i tzv. more than human perspektivama koje započinju kroz dekolonijalni odnos spram prirode. Knjige Donne Haraway Staying with the Trouble - Making Kin in the Chthulucene (2016.) ili Decolonizing Nature: Contemporary Art and the Politics of Ecology (2016.) T. J. Demosa predstavljaju relevantne i nezaobilazne osnove dekolonijalne eko-kritičke misli. Također treba spomenuti i polje queer ekologije koje se nadovezuje na ekofeminističku tradiciju, queer i kritička proučavanja rase i posthumanističku misao, kako bi se stvorio kritički diskurs o prirodi i politici seksualnosti/roda/rase. Uz navedeno, sve je prisutnija i disciplina okolišne humanistike koja se temelji na feminističkim, postkolonijalnim i postljudskim teorijama (eng. posthuman studies) te obuhvaća različite perspektive ljudskih i neljudskih entiteta na marginama novog geološkog doba.

Od botaničkog vrta do banke sjemenja

Kustosica ranije spomenutog estonskog paviljona, Corina Apostol, kao centralnu temu postavlja odnos kolonijalizacije i ekološkog uništenja. Naziv izložbe Orchidelirium problematizira fenomen tzv. "delirija za orhidejama" koji je zahvatio Europu u kasnom 19. stoljeću, a rezultirao je fanatičnom opsesijom tropskim cvijećem koja je navodila bogate kolekcionare da troše goleme novce na rijetke primjerke i istraživače da pustoše zemlje u razvoju u potrazi za rijetkim biljkama. Složenu i mračnu priču o kolonijalističkoj ekološkoj eksploataciji Kristina Norman i Bita Razavi grade kroz prizmu botanike, u okviru koje se njihov politički i vizualni angažman formulira kao dekolonijalni pristup novim politikama okoliša. Istražujući krajolike u Estoniji prije neovisnosti i u Indoneziji tijekom kasnog kolonijalnog razdoblja, analiziraju povezane odnose ekoloških transformacija i kolonijalnog pogleda. Naizgled nevine i znanstvene ilustracije orhideja umjetnice Emily Rosaly Saal‘s (1871-1954) poprimaju novo značenje kao simbol kolonijalne iskorištavanja prirode, ali i gotovo fetišističke fantazije o posjedovanju egzotičnog. Orchidelirium promišlja zamršene povijesti i odnose između "počinitelja" i "žrtvi" parafrazirajući model botaničkog vrta u kojem se gledatelj susreće s različitim ljudskim i neljudskim likovima iz kolonijalne prošlosti i sadašnjosti.

Današnje banke sjemena zapravo su neka vrsta nasljednika botaničkih vrtova koji potpomažu prijenosu flore iz različitih "egzotičnih" krajeva svijeta direktno u središta moći. Upravo film Wild Relatives (2018.) palestinske umjetnice Jumane Manne prati kretanje sjemena između Sirije, Libanona i Norveške i paralelne priče o izbjeglicama i poljoprivrednicima koji su na tom putu eksploatirani. Film sučeljava mikro i makro perspektivu o globalnima sistemima čuvanja sjemena te polazi od priče o izgubljenoj banci sjemena u Alepu u Siriji, jednoj od nekoliko banaka sjemena koje imaju za cilj zaštitu biološke raznolikosti od izumiranja uzrokovanog katastrofama klimatskih promjena, bolestima ili ratovima. Izvorno smještena u Libanonu, banka sjemena premještena je u područje Alepa 1976. zbog libanonskog građanskog rata. U tragičnom preokretu povijesti, banka sjemena vraćena je u Libanon nakon što je rat u Siriji opustošio Alep. Međutim, prenošenje sjemena nije u potpunosti uspjelo, pa su prvi put u povijesti preuzeti uzorci sjemena iz tzv. Svalbard Global Seed Vault u Norveškoj (također poznatog kao i "Trezor za sudnji dan") kako bi se izabrane lokalne vrste ponovno posadile i razmnožavale radi očuvanja autohtone flore Alepa.

Istraživački centri koji upravljaju bankama sjemena često distribuiraju ili proizvode sorte namijenjene za industrijsku poljoprivredu utemeljenu na profitu. Zapadnjački model centralizacije arhiva sjemena često se opravdava kao oblik mogućeg globalnog spašavanja flore, ali u slučaju Sirije manifestira se kao vrlo patronizirajući čin. Predstavnici Global Seed Vault depolitiziraju rat u Siriji nazivajući ga "situacijom" ili “nestabilnošću" koja je zahtijevala otvaranje trezora, paralelno izbjegavajući bilo kakvo spominjanje diktature i upliva zapadnih sila u rat. Jumannin rad stoga predstavlja direktnu kritiku zapadnih političkih sila čija se moć simbolički pretače i u predložene modele očuvanja biljnih vrsta. Istovremeno, film ima i aktivističku namjeru jer daje uvid u nevidljivi ženski migrantski rad kao ključni element stvarnog/praktičnog opstanka sjemena.

Složene migracije flore i faune

Pristupajući biljkama kao metafori za drugost, umjetnički dvojac Kalle Hamm i Dzamil Kamanger u projektu Imigrantski vrt (Immigrant Garden) (2017.) dekonstruiranjem pojma autohtonog finskog vrta stvaraju vlastiti konceptualni vrt. Immigrantski vrt funkcionira kao site-specific istraživanje u okviru kojeg umjetnici proizvode vizualni i tekstualni sadržaj koji aludira na botaničke znanstvene studije, a prikazuje izbor poznatih vrsta biljaka koje su u Finsku stigle s različitih kontinenata. Širenje (na području Europe) većine biljaka u Imigrantskom vrtu diktirali su povijesni događaji – trgovina, osvajanja, istraživanja i ljudska želja za profitom. U suradnji s Lauri Ainala, Hamm je snimio i zvukove biljaka iz Imigrantskog vrta kako bi dodatno propitao uvriježenu percepciju biljaka kao nijemih bića bez osjećaja, a snimljeni zvuk doslovno prenosi signale njihove radikalne drugosti. Ispisivanje kulturne i zvučne povijesti biljaka u njihovom radu se može čitati kao dekolonijalna metoda odstupanja od normativnih učenja o flori.

Predstavljeni primjeri dekolonijalnog i ekokritičkog djelovanja koji su fokusirani na preispitivanje kulturne aproprijacije i reprezentacije flore, kroz model botaničkog vrta i banke sjemena, osvještavaju nas o kolonijalističkim procesima ekstrakcije, a potom i brisanja znanja o biljkama te devastaciji lokalnih ekoloških praksi. Jednako tako navedeni umjetnički projekti otvaraju prostor formulacije mogućeg otpora koji se zasniva na idejama postkolonijalne jednakosti između ljudskog i neljudskog života te uvažavanja kompleksnog okruženja tzv. multispecies ekologija. Najveći izazov za umjetnike i kustose koji se bave ovim temama je artikulirati jezik multispecies komunikacije koja se ne zasniva na patronizirajućem i aproprijacijskom diskursu već na intersekcionalnim metodama kojima se inzistira na razmišljanju, bivanju i postajanju na razmeđi višestrukih polja društvenih, političkih, ekonomskih i materijalnih determinacija.
 
 
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 30.06.2022

VEZANE VIJESTI

U potrazi za varijabilnim paviljonom

Piše: Irena Borić

Od fizičkog do virtualnog prostora i natrag, Savić-Gecan šalje nas u potragu za izvedbom koja se infiltrira posvuda u Bijenale, suptilno propitujući kanale komunikacije.

Alternativne budućnosti umjetničkog tržišta

Piše: Lea Vene
Prelazak umjetničkog tržišta u digitalnu sferu potiče razne umjetničke i istraživačke odgovore, od kritike njegovih postojećih temelja do zamišljanja novih, otvorenijih modela djelovanja.

Teraformiranje kvarta

Piše: Luka Bekavac
Vrlo je teško zamisliti da će za tisuću godina još uvijek biti nečega poput "Trešnjevke", ali korijenski sustav smreka uz prugu navodno ima dobre izglede da preživi do dvanaestog milenija.