Ravnodušnost iza zimske radosti | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Ravnodušnost iza zimske radosti

Sretan Božić, Yiwu prikazuje grad koji ne slavi Božić, no u svojim tvornicama proizvodi osjećaj Božića, u obliku kičastih i većinom nepotrebnih proizvoda, za većinu svijeta.

Piše: Dora Sivka

Sretan Božić, Yiwu (r. Mladen Kovačević)

  • A
  • +
  • -

Kobne nam 2020. klasične konzumerističke prakse u kojima mnogi participiramo stopirane su mjerama, što nam onemogućuje da bilo s istinskim ili grešnim užitkom u šoping centru kupimo poneku suludu božićnu tričariju. S druge strane, iste ove godine srpski redatelj Mladen Kovačević plasira dokumentarni film Sretan Božić, Yiwu (Merry Christmas, Yiwu) o istoimenom kineskom gradu, svojevrsnoj "tvornici svega božićnoga", i njegovim stanovnicima. Film uskoro osvaja nagradu Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film, a nedavno smo ga imali priliku pogledati i u programu 18. izdanja Human Rights Film Festivala.

Sretan Božić, Yiwu intrigantan je film, ali ne na način na koji bismo očekivali. Premisa mu je  izrazito privlačna i filmski potentna – grad koji ne slavi Božić, a u svojih 600 tvornica proizvodi osjećaj Božića, u obliku kičastih i većinom nepotrebnih proizvoda, za većinu svijeta. Automatska asocijacija za mnoge gledatelje vjerojatno će biti – sweatshop. No, ono što je mogla biti "velika priča" o globalizaciji, konzumerizmu, odnosima moći na mikro i makrorazini, radništvu ili samoostvarenju pojedinca u okvirima komunističkog ili kapitalističkog sustava, Kovačević namjerno pretvara u nešto relativno neočekivano – vrlo intimni, vrlo realni prikaz života stanovnika grada Yiwu.

Znači li to da ćete kroz film dobiti odgovore na pitanja koja vas zanimaju? Hoćete, ali odgovor će biti zakamufliran sa sto scena svakodnevice. Rezultat će biti osjećaj, a ne spoznaja, što je istovremeno i prednost i mana filma, ovisno o tome kako mu inicijalno pristupimo i što od njega očekujemo. Pojasnit ću.

Film nas uvodi u život nekoliko stanovnika i obitelji koje žive i rade u Yiwuu. Svjedočimo njihovim radnim zadacima u tvornicama (oslikavanju božićnih kuglica, slaganju žičano - plišanih sobova, posipanju šljokica po tkaninama), obiteljskim i prijateljskim razgovorima (tijekom posla, za ručkom, u noćnom izlasku) i slobodnom vremenu provedenom u stanovima i improviziranim domovima za radnike tvornica. Film pritom pretendira prikazati zaticajne prizore, ono "što bi se ionako dogodilo". Kamera je statična, kadrovi dugi, montaža ujednačena i nevidljiva, zvukovi su dijegetički (pogon, propagandne pjesme, karaoke). Nema pitanja ni intervjua. Verbalne informacije koje gledatelj dobiva svode se na organski dijalog koji je vrlo realan, i koji bi se, čak i ako su snimatelj, redatelj i prevoditelj odmah do, vjerojatno odigrao i bez intervencija.

Likovi vode tipično svakodnevne razgovore – ne odajući pritom nikakvu velebnu spoznaju. Saznajemo da su umorni, zadovoljni, da teže boljem društvenom i materijalnom statusu, da su se zaljubili, da su prekinuli vezu, da žele da djeca idu u školu i obrazuju se, i slično. Osim dijaloga, u pravilnim intervalima u kadru se prikazuje i nekoliko prepiska na kineskom, između likova određenih svojom društvenom funkcijom; dopisuju se vlasnik tvornice i menadžer, djevojka i kolegica s posla, muž i žena, šefova kćer i njezin bratić. Odabrani pojedinci u čiju intimu dobivamo uvid su neimenovani i uspješno dobivaju univerzalni prizvuk – oni su sukus, njihovi životi zrcale one svih stanovnika Yiwua.

Iako su im preokupacije u srži općeljudske, odaju nam i specifične kontekstualne elemente. Iz razgovora crpimo naznake sukoba komunističkog i kapitalističkog diskursa i setova vrijednosti, koji se uglavnom odražava u odnosu starijih i mlađih generacija prema poslu i budućnosti. Tako stariji i dalje propovijedaju i baštine komunističke vrijednosti predanog rada (na poslu budi uvijek nasmijan i optimističan) i doprinosa zajednici (voli to što imaš priliku raditi, mani se beskorisnih fantazija). Mlađi pak smjer razvoja vide u poduzetništvu, žele biti svoji vlastiti šefovi (iako se to često svodi na otvaranje svoje tvornice ili dućana), uz poneku ustaljenu kapitalističku frazu poput "samo bahati uspijevaju u ovom društvu". Razgovori i neverbalne scene otkrivaju i naznake prije spomenutih "velikih priča". Prepoznajemo njihovo prisustvo, iako se pojmovi nikad izričito ne imenuju. U tom tonu, 97 minuta pratimo "pos'o – kuća – birtija" kretanja što, upareno sa sporim, jednoličnim ritmom i dugim kadrovima svakodnevno dosadnih scena, na trenutke zamara. 

No, što je točno Kovačevićeva intencija koja se zrcali u njegovom pristupu ovoj temi, i zašto istovremeno funkcionira kao prednost i kao mana? Redatelj navodi da mu je želja dati što objektivniji prikaz složenosti suvremene Kine, bez "kurioziteta i senzacija" kakve bi očekivali od ovako zanimljivog predloška. Upravo se od takvih zapadnjačkih izleta u stereotipe o životu u Kini ograđuje, tvrdeći u intervjuima da je namjerno izbjegavao senzacionalistički pristup i u prvi plan stavio iskreno realnu i emotivnu stranu priče, lišenu dramatizacije. U tom nastojanju Kovačević apsolutno uspijeva. Kao gledatelji suočeni smo s općim i vlastitim konstruktima. Očekujemo lošije uvjete rada, iscrpljene potplaćene radnike, poremećene društvene odnose, implicitne kritike zapadnog svijeta i kulturne ekspanzije njihovih običaja. Dobivamo – distanciran pristup neutralnog implicitnog autora, dok upoznajemo ljude koji su i nezadovoljni i zadovoljni i indiferentni prema svim tim pitanjima. Nema glorificiranja, nema demoniziranja. Situacija je jednostavno toliko svakodnevna da joj ne možeš ni zamjeriti što je naporna za gledati.

Velika prednost ovako čistog opservacijskog pristupa jest što se ostvaruje autentičan generalni presjek života stanovnika Yiwua, sa svim silnicama koje ga čine. Mana: žrtvuje se mogućnost dubljeg razumijevanja, insajderskog pogleda na neke od tih silnica. Za one zainteresirane za neku od "velikih priča" film će se možda činiti kao Jack of all trades, master of none.  Izričitim, a toliko širokim fokusom na intimni život (obitelj, seljenja, ljubav, domovinu, tržište, odgoj djece, obrazovanje, zapošljavanje, samoostvarenje…), posredovanim reduciranim dijalogom i odabranim zaticajnim kadrovima, začinje se klica interesantnih diskusija, koje ne procvjetaju. Potentne društveno-političke go-to teme ispadaju jednostavno - samorazumljive. Pojavljuju se, ali ne otvaraju. Ostaju kao sveprisutna pozadina priče, dovoljno vidljiva da ju prepoznamo kao gradivno tkivo, nedovoljno istaknuta da o njoj saznamo nešto novo. 
 
Pristup je svakako legitiman. Informacije iz dijaloga i estetika kadrova slažu dosljednu generalnu sliku Yiwua u svim nijansama i kombinacijama svoje složenosti. Ipak, za gledatelje koji su interesno vezani uz neku od tema i "žele još", film neće ostvariti očekivanja. Za njih, paratekst o filmu će nositi obećanje podrobnijeg istraživanja tema koje materija filma neće nužno nadopuniti. Svjesni osnovnog show, don't tell pravila i činjenice da je stvarnost sama po sebi dovoljno ekspresivna, također smo svjesni da je svaki kadar autorski komentar, koliko god se Kovačević ili ijedan drugi redatelj trudio biti sakriven i pristupiti temi bez agende. Za pristup bez neke naročito razrađene agende mogu i pogledati neki od desetaka Youtube videa s temom "an average day of a chinese worker in X factory". I ta će stvarnost biti ekspresivna. U tom smislu, film ide linijom manjeg otpora i profitirao bi od hrabrijeg istupa implicitnog autora. 
 
To ne znači da nema kadrova jačeg autorskog statementa. Na primjer, dvije upečatljivije scene u filmu na efektan način dovode u jasan odnos stanovnike Yiwua i nas, gledatelje s drugih geografskih dužina. Jedna od njih: za film netipično režirana art scena lavljeg plesa, koja se veže uz kinesku legendu i tradiciju slavlja nezapadnjačke Nove godine. Scena je netipična jer je priređivačka: netko izvodi predstavu, pleše u velikom kostimu lava, unutar zamračene tvornice, s crvenim svjetlima u pozadini i tradicionalnim bubnjevima koji ju prate. Kamera iz ruke prati ples iz različitih planova. Ovo nije zaticajna scena, ona je jasan komentar. Ona predstavlja mit u suštini kineskog slavlja Nove godine, kada je lav pobijedio čudovište Nian (Novu godinu), što se objašnjava u prethodnoj sceni. Ova bi se scena mogla tumačiti kao senzacionalistička - ima li većeg stereotipa od pokazivanja lavljeg ili zmajskog plesa u filmu o Kini? No, upravo mi ta scena daje do znanja što je svojevrsna stvarnost za stanovnike Yiwua i koliko ih, zapravo, "zaboli đon" za Božić. 
 
 
Drugi primjer upečatljive scene: dugi, neprekinuti panoramski prikaz nepreglednog horizonta kontejnera u kojima se teretnim brodovima proizvodi prenose u svijet. Ponovno bi se moglo prigovoriti da je panorama kontejnera i teretnih brodova klasična scena većine angažiranih, aktivističkih filmova koji bljuju vatru na globalizaciju i kapitalizam. Ali, klišej je zato što funkcionira, snažno djeluje na gledatelja. Upravo mi taj kadar predočuje sustav u kojem manijakalna potražnja za proizvodima dovodi i mene i tebe i Yiwu u teško promjenjiv sustav moći. Da bi snimio ovu scenu, kao i scenu lavljeg plesa, Kovačević se morao odmaknuti od nemiješanja i pomnog praćenja života svojih protagonista i intervenirati, pokazati prstom u širi kontekst.
 
Naposljetku, Sretan Božić, Yiwu ne treba kuditi zbog onog što nije, nego cijeniti zbog onog što je. Kovačević je možda, u bojazni da od svojih protagonista i njihovog načina života ne napravi egzotični spektakl za zapadnjačke oči, propustio podrobnije zahvatiti silnice njihove svakodnevice, koju toliko uporno želi prikazati. No, bez obzira na to, film je dosljedno, vizualno dojmljivo i tehnički skladno ostvarenje, koje nas svojim fokusom na protagoniste uistinu uvlači u srž jednog specifičnog mjesta u specifičnom dijelu svijeta. Film neće biti svačija "šolja čaja", ali oni koji mu se bez očekivanja prepuste i puste da ih u svom blagom tonu vodi, provest će vrlo intimnih sat i pol s Yiwuom i njegovim stanovnicima. Možda će, ako dosad već nisu, osvijestiti i poveznicu sa samim sobom, što je uvijek zanimljivo iskustvo.
 
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 22.12.2020

VEZANE VIJESTI

Iz hobija i strasti, bez planova i strategija

Razgovarala: Dora Sivka
S redateljem Ivanom Ramljakom razgovaramo o njegovoj spontanoj filmskoj razvojnoj putanji, očekivanjima od sebe i publike te o mogućnostima filma i zagrebačke nezavisne scene.

Univerzalni vrisak generacije

Piše: Iva Šimić

Pod coming-of-age kupolom, Futur treći Faraza Shariata otvara pitanja nacionalnog identiteta i pripadnosti, slobode, rasizma i seksualnosti.

Nježnošću protiv hladnog sustava

Piše: Lucija Klarić

Senzibilno i tankoćutno, film Mala djevojčica svojim subjektima pristupa s punom sviješću o ljepoti i snazi njihovih međusobnih odnosa.