Razgovor s Danom Budisavljević | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Razgovor s Danom Budisavljević

O drugom izdanju festivala dokumentarnog filma Zagrebdox, razgovarali smo s Danom Budisavljević, izvršnom producenticom festivala.

Razgovarala: Janja Sesar

Na ovogodišnjem festivalu bit će prikazano oko 110 filmova, a 4600 posjetitelja u prva tri dana festivala svjedoči o još većem interesu u odnosu na prošlu godinu. Možeš li izdvojiti nešto iz ovogodišnjeg programa?
Između sedamdesetak filmova u međunarodnoj konkurenciji treba stvarno dobro proučiti i selektirati ono što želite pogledati, jer je na svakom većem festivalu zapravo nemoguće pogledati sve filmove. Treba se dosta potruditi da skužiš što te zanima, no to je takva igra. Mislim da bi svaki "pristojan" čovjek trebao pogledati barem deset filmova jer inače nije dobio pregled svjetske i regionalne dokumentarne produkcije. Svakako bih izdvojila film "Mad hot ballroom" koji je otvorio ovogodišnji festival. To je jako sladak film, za publiku od 9 do 99, koji ne vrijeđa inteligenciju, a super se osjećaš dok ga gledaš. Dobio je četiri nagrade publike i jako je simpatičan. U ponedjeljak je prikazan i film "The god who wasn't there", sarkastičan, duhovit i kontroverzan film koji propituje religiozne dogme, naročito u katoličanstvu. Nadalje bih izdvojila "Storyville", jako zanimljiv dokumentarni program BBC-a, u sklopu kojeg kojeg će biti prikazana selekcija televizijskih dokumentaraca, no ne onakvih kako mi doživljavamo BBC dokumentarce - Smrt Jugoslavije i sl. To su autorski, kreativni dokumetarci, među kojima je i izvrstan novi Herzogov film "The wild blue yonder". Također, ono što bih izdvojila je i retrospektiva filmova Johanna van de Keukena, nizozemskog dokumentarnog klasika, zbog kojega sam se ja na primjer počela baviti dokumentarnim filmom. To je već za filmoljupce. Imamo još i politički blok - filmovi "Đinđić", "The amateurs and the general" i "Vukovar, završni rez". Ti filmovi nisu u konkureciji, no mislimo da ih je važno prikazati zbog regionalnog značaja. Zatim, ne smijemo zaboraviti "antikapitalistički" blok u kojem se nalaze filmovi "China blue" o proizvodnji traperica u Kini, kao i film "Our daily bread" o ekološkoj katastrofi koja nam se sprema, o nasilju nad biljakama i životinjama...

Ciklus sport i glazba je novi segment festivala. Zbog čega ste se odlučili na to?
Iskreno, to je ciklus za koji smo se nadali da ćemo dobiti sponzore, no to se nije dogodilo (smijeh). Ipak, ispostavilo se da postoji veliki interes publike za taj program, a mi smo htjeli smisliti nešto što će se obratiti najširoj publici. Pokazalo se da je to zgodno, a htjeli smo i u kino privući ljude koji 99% ne bih otišli na takvu manifestaciju. Mislim da će se ljudi najlakše snalaziti u ovom programu jer jednostavno vidiš što te zanima, a stvarno ima filmova za sve ukuse – od underground elektronske scene, nove islandske scene (Bjork, Sigur Ros) ili Milesa Davisa preko filma o tenisicima ("Sneakers") do dokumentarca o Peleu.

Kako bi komentirala razvoj Zagrebdoxa?
Zagrebdox ima tendenciju da postane centralno regionalno mjesto dokumentarnog filma i po broju gostiju i po broju filmova i po vrsti ljudi koji dolaze, od televizijskih urednika, profesionalaca do potencijalnih fundera i koproducenata. Znači festival koji spaja i publiku i profesionalce i koji ne služi samo prikazivanju filmova, već i potiče njihovu proizvodnju. Mislim da bez proizvodnje ne možemo biti dobar centar dokumentarnog filma.

Ove ste godine po prvi put organizirali pitching forum na kojem se selektirani broj projekata imao priliku predstaviti urednicima regionalnih i europskih dokumentarnih programa. Kakav je bio odaziv autora, a kakav urednika?
Pitching forum je izgledao jako dobro, s obzirom da je ovo prva godina. Primljeno je 18 projekata, a prijavilo ih se otprilike 60. Oni su se prvo pripremali u dvodnevnoj radionici, a treći dan su izašli na pitching. To je jedan kapitalistički proces u kojem imaš 7 minuta i stojiš pred 15 "vukova", kojima u tom vremenu moraš objasniti da je baš tvoj projekt taj koji ih zanima. Mi u ovoj regiji nismo školovani za tako nešto i ne funkcioniramo na taj način. Navikli smo na dogovore po hodnicima, bake, stričeve, kave i slično. Ovaj sistem je okrutan, ali transparentan, za razliku od ovog "hodničarenja". Odaziv urednika je odličan. Bilo ih je petnaestak, s televizijskih kuća ORF, BBC, ARTE, ZDF, do predstavnika svih javnih regionalnih televizija – od Slovenije, Srbije, Makedonije, Bosne. Naravno, tu imamo više šanse da to nekoga zanima, no vrlo je korisno i važno čuti mišljenje nekoga s BBC-a na primjer. To je proces odrastanja koji moramo proći i ako jedan od tih osamnaest projekata pronađe na ovaj način financijska sredstva, to će biti odlično.

Ove je godine vrlo jaka regionalna konkurencija. Kako je protekla selekcija?
Ove je godine regionalna konkurencija vrlo jaka i prijavilo se dosta filmova. Čini se da je razlog tome što je Zagrebdox dosta snažno odjeknuo u regiji. Nama je prošle godine bio glavni problem skupiti regionalnu konkurenciju. Koliko god da se Factum već deset godina bavi produkcijom filmova i ima puno kontakata, skupljanje regionalne konkurencije je užasno težak posao. Nigdje nema instituta za film, niti institucije, poput npr. Factuma, koja se sustavno bavi dokumentarnim filmom. Ne postoji centralno mjesto gdje bi se na primjer skupljali radovi proizvedeni u zadnje dvije godine. Zbog toga smo se dosta mučili oko toga. Očito je da su nakon prošlogodišnjeg festivala ljudi prepoznali Zagrebdox kao referentno mjesto, zato što se bavi upravo dokumentarnim filmom i time se ne gubi pažnja i fokus, jer dokumentarni će film uvijek biti u sjeni igranog filma, ako je festival mješovit. A možda se dogodila i dobra godina jer na primjer imamo deset hrvatskih filmova i to zato što su dobri, a ne zato što su hrvatski. Prošle ih je godine bilo tri. Imamo čak četiri svjetske premijere hrvatskih filmova.

Novitet ovogodišnjeg festivala je video blog – vlog. Kako će on funkcionirati unutar festivala?
Osim što prikazuje dokumentarne filmove u kinima, Zagrebdox prati i nove tehnologije. Tako smo prošle godine imali selekciju dox-online koja je prikazivala dokumentarne filmove koji se nalaze na internetu. Dokumentarni film voli alternativnu distribuciju preko interneta. Naravno, takvi su dokumentarci najčešće kraći i skromnije producirani, a autori ih žele besplatno podijeliti sa cummunityjem. Ove bismo godine htjeli podijeliti video blogove ili vlogove kao formu koja tek dolazi. U Hrvatskoj se dogodio boom blogova, a vjerojatno su sljedeći korak vlogovi - kada se spuste cijene interneta te pojačaju serveri i povećaju brzine. Imali smo ideju da ljudi rade svoje video blogove tijekom festivala i da na kraju nagrađujemo najbolji video blog. No, tehnički se to pokazalo za sada nemoguće jer bi se sustav srušio. Zbog toga će festival imati svoj službeni video blog. Nadamo se da ćemo sljedeće godine moći proširiti tu priču.

Ove se godine dio projekcija održava u kinu Central. Koja je festivalska politika pri odabiru prostora održavanja projekcija?
Naša inicijativa je od početka da ostanemo u dvoranama u centru grada, tj. da ukažemo na napovratnu štetu koja bi nastala njihovim zatvaranjem. Čini mi se adekvatnije prikazivati dokumentarce u ovakvim autentičnim dvoranama, nego u multiplexima. Nemam ništa protiv multiplexa, ali mislim da ne treba zato žrtvovati sve ostale dvorane u gradu jer one imaju svoj šarm. Dogodilo nam se, da je ono što je bilo najljpeše mjesto prošle godine, kino Jadran, koje je bilo pravi mali festivalski centar, nekoliko mjeseci nakon festivala zatvoren. Bageri su unutra i čak nam je prijetila situacija da nemamo gdje održati festival. Onda smo ipak saznali da kino Central, iako je zatvoreno prije dvije godine, još uvijek nije prenamijenjeno i zajedno s Kinematografima započeli čišćenje tog kina. A nada je i želja da se to sačuva kao kino dvorana jer je sto metara od Trga i prekrasno je. Kinoteka se također zatvorila, kruže priče oko Europe - prostori se očito sužavaju. Ne volim kad više nemam izbora – volim kad mogu otići u multiplex, ali i u neko drugo kino. Mislim da je za to djelomično odgovorno i programsko vođenje tih kina koje se trebalo malo odmaknuti i početi gurati neku drukčiju priču od multiplexa. Npr. Tuškanac tako funkcionira, no ulaže ogromno napore u taj program. Tako da se nadamo da će grad kupiti Central. Mislim da bi gradu trebalo biti još jedno art kino. Postoji Tuškanac, no to nije dovoljno. Mora postojati neko mjesto gdje će se svakodnevno prikazivati recentni filmovi koje ne možete vidjeti u multiplexima. Dakle, neko mjesto oko kojeg će se razviti neka priča – danas kino ne može biti samo kino, mora biti i mjesto okupljanja.

Je li se nakon uspješnog prošlogodišnjeg festivala malo promijenio odnos HTV-a prema dokumentarnom filmu?
HTV je čak otkupio prošlogodišnjeg pobjednika, film "Tri sobe melankolije". Sad su potpisali ugovor i otkupili određenu količinu Factumovih filmova. Za razliku od Factuma koji se voli svađati jer se moraš svađati da bi dobio prostor koji ti pripada, a ne postoji, Zagrebdox ima pozitivniju politiku. Zbog toga HTV-ovi urednici sudjeluju u pitching forumu, a jedan HTV-ov autor (Milan Santrić) je pozvan u žiri. Razgovarali smo s nekim distributerima da se otkupe pojedini filmovi i bilo bi mi jako drago da je glavna nagrada festivala otkupljivanje filma za distribuciju. Ali nisam baš naišla na neki odaziv. Iako npr. Discovery radi Documaniju, to su filmovi koje oni dobivaju u paketima i imaju neku određenu komercijalnu sigurnost. No, to su spori procesi.

Prošle si godine izašla iz dugogodišnje produkcijske sjene i snimila svoj prvi dokumentarni film "Sve 5", s kojima si osvojila glavnu nagradu na Danima hrvatskog filma. Radiš li na nekom novom projektu?
Planiram nešto snimati i čekam na natječaj od Ministarstva. Mislim da se više neću baviti jednom ovakvom jakom ličnošću kao što je bila Lidija. Sada bih htjela imati više kontrole nad pričom. Imam ideju, ali imam trenutno drugih poslova i čekam zadnji čas da se bacim u istraživanje. (smijeh)

http://www.zagrebdox.net

Foto: Vatroslav Miloš

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 27.02.2006