Razgovor s izraelskom redateljicom Tamar Yarom | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Razgovor s izraelskom redateljicom Tamar Yarom

Iako na netom završenom 4. ZagrebDoxu nije dobio nikakvu nagradu, film "Da vidim smiješim li se" izraelske autorice Tamar Yarom jedan je od onih koje će gledatelji zasigurno dugo p

Razgovarala: Vesna Laušić
  • A
  • +
  • -

To možemo ustvrditi ne samo zbog potresne priče o Izraelkama koje, kao jedine žene u svijetu, s 18 godina odlaze na odsluženje vojnog roka i tamo svjedoče ili i same sudjeluju u zločinima nad palestinskim civilima, nego i zbog suptilnosti kojom je 35-godišnja autorica pokazala posljedice koje nakon toga trpe.

Na ZagrebDoxu je bilo dosta filmova zbog čije se eksplicitnosti postavljalo pitanje je li baš za uvjerljivost priče neophodno do kraja pokazati i najgore strahote. Vaš film pokazuje da nije.
Uvijek je pitanje što prikazati a što ne, ako želite prenijeti nekomu neki djelić stvarnosti. I sama sam bila u vojsci i vidjela grozne stvari, no ne moram zbog toga traumatizirati i svoje gledatelje. Iako, prije ovog dokumentarca, radila sam igrani film, kojim sam zapravo prorađivala tu svoju dramu iz vojske. Bila sam još jako u svemu tomu, bila sam jako uzrujana i htjela sam uzrujati i svijet, reći: Ljudi, pogledajte što se događa! Kako možete nastaviti sa svojim životima pored takvih stvari?! Ali, onda sam shvatila da, ako sam ja prošla tu traumu, drugi je neće doživjeti samo gledajući moj film, a nije to ni ono što želim zapravo; cilj mi je razjasniti neke stvari, reći nešto o osjećajima, o emocijama koje ljude preplavljuju u takvim situacijama. O činjenicama možete čitati u novinama, većina ljudi već zna da se zločini događaju, a ja sam željela pokazati koliko komplicirano može postati psihološko stanje onih koji sudjeluju u tomu. I to na način da to publika može «probaviti»; kad ljudima nešto «saspete u lice», oni naprosto pomisle »svijet je grozan» i «ne želim to vidjeti», što je zdrava reakcija. Kad im pristupite nježnije, kao i u razgovoru, kada komunicirate na nježniji, «ženski» način, mislim da uspijete doprijeti do njih.
Ali, sve ovisi o tomu što želite postići. Nekad je čovjek tako prestravljen onime što vidi da to naprosto želi pokazati svijetu, uznemiriti ljude. To je nešto što mogu razumjeti, to je nekad jedino što možete napraviti.

Imate li predodžbu o efektima koje Vaš i slični filmovi mogu imati? Mislite li da ste uspjeli postići ono što ste željeli?
Nakon prikazivanja filma u Izraelu, izišao je članak u jednim novinama, koji je tvrdio da film «udara u facu» i da je «vrlo uznemirujući». Bila sam jako ljuta jer sam osjećala da članak ima vrlo loše efekte, da će ljudi nakon njega izbjegavati film. A moja je namjera bila baš da doprem do Izraelaca, da možda nekoga potaknem na političko djelovanje, da se ljudi zapitaju o samima sebi kad vide kako je moral skliska stvar: ako se takve grozne stvari mogu dogoditi tako osjećajnim i delikatnim djevojkama, onda se i ja sama moram stalno preispitivati da vidim jesam li u redu.

Kakve su bile reakcije ljudi?
Bilo je dosta odjeka na film, i pozitivnih i negativnih: desničari su me proglašavali izdajicom, a ljevičari su bili ljuti jer je priča o okupaciji ispričana od strane okupatora, što su nazivali amoralnim. Primjedbe su bile u stilu «što bi ti htjela, da imam simpatije za cure koje su činile takve zločine?» A na neki način, ja i jesam htjela to – da i okupatora prikažem kao ljudsko biće. Jer, ako ga vidite kao monstruma, onda ste u zabludi da ste sami vrlo sigurni, da se to vama ne može dogoditi. To je puno kompliciranija slika, ali i istinitija.

Činjenica da su protagonistice žene jako je važna. Puno je filmova o ratu, pa čak i iz perspektive okupatora, ali većina ih je «muških»: niti jedan nema tu introspektivnost i samokritičnost.
Jedna od stvari u kojima su žene doista dobre je - izraziti stvari emocionalno. No, ja sam možda u tomu uspjela i zbog toga što sam i sama prošla slične stvari: između mene i tih žena od početka je postojala ta veza, iako prije nismo bile prijateljice niti se poznavale. Vjerovale su mi da njihova svjedočanstva neću zloupotrijebiti, da ih neću prikazati izvana, ni osuđivati. Osim toga, kad sam i osobno zainteresirana za temu, i kad znam kako bolna ona može biti, onda mogu ući dublje u taj svijet osjećaja, jer mi je poznat.

Jesu li djevojke nakon prikazivanja filma imale problema?
Članak koji sam spomenula učinio je puno štete i to je bilo vrlo teško za sve nas. Jedna od djevojaka dobila je dosta kritika od prijatelja iz vojske koji su joj rekli: «govoriš te stvari o nama i ti si sada svetica, a mi smo loši momci...» Razgovarala sam s njom o tomu: bilo joj je jako teško, jer to nisu neki anonimni ljudi nego prijatelji do kojih joj je stalo, i koji je sad odjednom vide kao izdajicu.

Da li biste to napravile ponovno?
Pitala sam ih već i sama o tomu. Ja bih to napravila ponovno; ali, moja karijera je nakon tog filma krenula nabolje, tako da nisam u istoj situaciji kao i one. Njihov položaj je puno ranjiviji. Ono što me osobno čini zadovoljnom jeste da su zadovoljne filmom; bila sam vrlo prastrašena kako će reagirati na film, što će misliti o njemu. Jedna od djevojaka koja sada živi u Njemačkoj, nazvala me nakon što je pogledala film; puno je plakala, bilo je to katarzično iskustvo za nju. Ona u Njemačkoj ima prijatelje Palestince, s kojima razgovara o tim traumama, a to joj je bilo puno lakše nakon što im je pokazala film i omogućila da barem malo bolje razumiju svijet iz kojeg ona dolazi. Mislim da je učinila nešto vrlo hrabro, i, budući da je to učila s takvom iskrenošću, nitko ne može reći – «ova djevojka je odvratna», kad se vidi od čega je ona zapravo sačinjena.

U filmu «Škorpioni-spomenar» Lazara Stojanovića, koji je eksplicitnim scenama ubijanja jako uznemirio publiku, jedan od specijalaca kaže kako se psihopatima u ratu ništa ne dogodi, oni i poslije ostanu «normalni», dok oni koji dođu normalni uglavnom «prolupaju».
To je istina; rat je svijet bez granica, i za psihopata to može biti festival.
Zanimljiva je stvar da ljudi trebaju granice: kad dođete u svijet u kojem ih nema, morate ograničavati sami sebe, a to samoograničavanje, čini se, kod većine nije «automatsko». Jedna od djevojaka koju sam intervjuirala, a koja nije u filmu, vidjela je užasne stvari, no ona je uspjela napraviti dobru stvar – suočila je vojnike s time što su napravili, rekla im je: ono šao sam vidjela danas, učinilo je da pomislim na Drugi svjetski rat ... I to je upalilo, jer je ona bila dugo s njima i imala njihovo poštovanje: bili su posramljeni i priznali joj – u pravu si, prešli smo granicu.
Rekla mi je kako ih je tada vidjela kao djecu koja traže granice, koja traže nekoga tko će povući crtu. Uostalom, oni to i jesu: u vojsku idu 18-godišnjaci koji inače u toj dobi studiraju, partijaju, puno piju, isprobavaju droge... To je vrijeme kada iskušavate granice. Ali, kada to radite u zemlji s populacijom koja će zbog toga patiti - to je katastrofa.

Tko je taj tko bi trebao postaviti te granice, političari, društvo općenito...?
Mislim da bi ljudi više trebali voditi računa o samima sebi, biti odgovorni za svoje postupke; ako ja nisam bila odgovorna u vojsci, to je moja greška, i trebala bih preuzeti odgovornost. Ali, što više moći imaš – a kao lider i političar imaš mnogo moći – onda imaš i mnogo odgovornosti. Što si moćniji to si odgovorniji.

Što biste rekli sada, nakon tog vojnog iskustva: jeste li Vi osobno postali pacifist, jeste li protiv svakog rata?
Ne mislim da je pacifizam baš najbolji način da se izbjegne, recimo, nacizam, odnosno ono nacističko, zločinačko u ljudskoj prirodi. Ne znam što da kažem: živimo u takvom svijetu i nekada morate reagirati. U Izraelu imamo vojsku jer je to zemlja koja tamo nije poželjna, napadani smo, ima puno terorističkih napada, i reći samo «mi se nećemo suprotstaviti», mislim da ne bi rezultiralo ničim dobrim jer druga strana nije pacifistički raspoložena. I Palestinci imaju u sebi puno bijesa, ljutnje ...

Je li onda kasno za mirno rješenje?
Ne mislim da je kasno. Osobno se nadam da će postojati palestinska država, koja će imati svoju vojsku, i, ako će biti rat, da će to biti rat između dvije države. A ne da je jedna strana naoružana, a s druge su civili, žene, djeca.. Ali, na kraju će rješenje ipak morati biti političko. I sramota je da ga već nisu postigli.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 07.03.2008