Razgovor sa Steveom Buchananom | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Razgovor sa Steveom Buchananom

Steve Buchanan je američko-švicarski umjetnik, koji je u sklopu programa EEI festivala izveo svoj rad "2nd line".

Razgovarala: Emina Višnić
  • A
  • +
  • -

Definirajući i redefinirajući percepcijske granice između glazbe i plesa, tragajući prije za sličnostima nego za razlikama među njima, Buchanan vješto premošćuje udaljenost između dviju disciplina. Ovaj rad istražuje impulse i reakcije, relativne za intelektualni i emotivni senzibilitet i umjetnika i gledatelja.

Jedan na plažu, drugi na radionicu
Emina: Evo završio je MMKamp i festival. Kakve su tvoje impresije?
Steve: Osim što sam izveo svoj rad, sudjelovao sam i na nekim radionicama, kao i svi ostali. Što se Kampa tiče, mislim da je to pravi smjer, ali da nije dovoljno fokusirano. Razumijem ideju da ne treba biti fokusirano, budući se uglavnom temelji na ideji sindikalnog anarhizma. I to je, u smislu razmjene informacija, dobro. Ali, ipak mislim da bi se trebalo uže usmjeriti i nešto čvršće voditi. To ne ugrožava ničiju slobodu. Ovako, svatko može raditi što hoće, jedan ode na plažu, drugi na radionicu... Mislim, super je da možeš svaki dan na plaži i slično, ali to nije toliko važno.

Od fašizma do komunizma

Emina: A kako ti se čini Labin kao grad?
Steve: Labin je jedno dosta nevjerojatno mjesto u jednom nevjerojatnom dijelu svijeta. Vrlo je poseban i čudan i to na nekoliko načina: arhitektonski, kulturno, povijesno. Meni je evolucija od ranog fašističkog razdoblja do komunističkog razdoblja nevjerojatno fascinantna. I to iz nekoliko razloga. Fašizam je svojevrsni korporativni socijalizam, a tzv. komunizam je postao socijalistički kapitalizam. A u Labinu se te ideje jasno mogu vidjeti. Taj je proces proizveo nevjerojatne građevine, čudne škole... A to je ono izuzetno zanimljivo u Labinu. Puno zanimljivije nego Poljska ili Istočna Njemačka, koje su "socijalizam" per se, ili Amerika koja je izgrađena na pravom korporativnom kapitalizmu, što je užasno.

Hrvatska, Ženeva...

Emina: Ti si već dosta bio po Hrvatskoj. Nastupao si u Osijeku i drugdje...
Steve: U dva sam navrata bio gost na jednom osječkom festivalu, koji se temelji na ideji integracije hendikepiranih ljudi i mladih ljudi općenito. Kako je Osijek bio na prvoj liniji u ratu, iako je prošlo već dosta vremena, još su jako prisutne posljedice. Dosta se djece u to vrijeme rodilo, a sada oni vise okolo nemajući što raditi. Nekad kulturno bogat Osijek, sada je vrlo osiromašen. Taj festival pokušava djeci u Osijeku pružiti neki novi sadržaj.
Inače, u Hrvatskoj nastupam još od 1995. s različitim formama: popularna glazba, neke avangardne stvari... Bio sam gotovo svuda, osim na jugu, pa tako ni Dubrovnik još nisam posjetio.

Emina: Ti si iz SAD-a, ali živiš već neko vrijeme u Švicarskoj...
Steve: Živim u Ženevi. Zapravo mi se ne sviđa. Možeš raditi što želiš, ako imaš pristup pravim kanalima, zato što ima novca. Ali, u društvenom smislu, mislim da je strašno. Kultura je pomalo glupava. Snobovska je i nekako iza vremena. I nije baš otvorena. Ljudi tamo žele pratiti ono što se događa u Parizu, a Pariz je već iza vremena, pa ih to stavlja u poziciju da su još dalje u zaostatku za vremenom. Vrlo su reakcionarni.

Opljačkana i silovana

Emina: S obzirom na tvoja iskustva, zanima me tvoje osobno viđenje Hrvatske u usporedbi sa zemljama Europske Unije. Koje potencijale vidiš, a što ti se čini da su najveći problemi?
Steve: Mislim da je ogroman problem što je Hrvatska u poziciji da bude opljačkana i silovana. Isto je i s Poljskom. Taj tzv. ulaz u EU za istočne države znači zapravo da će one postati jeftina radna snaga a da za to neće ništa dobiti. To je vrsta moderne kolonizacije. Stvarno mislim da je to za Hrvatsku ogroman problem, pogotovo zato što ima prelijepe resurse. Volim Hrvatsku. Mislim da je jako lijepa, ali mi se čini da ljudi previše žure da postanu "Zapad". Jer ako se krene putem npr. Španjolske, to će doista biti tragedija. Ovo je jedina obala na Mediteranu koja je još uvijek dobra, a krenuo je neki proces koji bi na kraju mogao užasno završiti. Već sad taj neprestani niz hotela u Istri. Pa i Pula je sad već grozna. Dobro, bilo je loše prije 10 godina, ali sad je tamo gotovo nemoguće biti. Otiđi tamo usred popodneva u srpnju, bit će ti stvarno loše. Ne postoji infrastruktura za toliki broj ljudi. Nema dobrog kanalizacijskog sustava, nema dovoljno vode... A veliki broj ljudi dolazi i koristi tu vodu. Odakle dolazi toliko vode?! I tko će za to platiti?! To je zapravo užasno za ljude koji ovdje žive. Možda oni zarade nešto novca u tih dva mjeseca, ali što imaju ostalo vrijeme? Što rade?

Mora postojati nešto između

Emina: Je si li uspio dobiti neki pregled hrvatske kulturne i umjetničke scene?
Steve: Čini se da se doista puno stvari događa. Ljudi su nevjerojatno otvoreni. Ali, kao i drugdje, scena nije dovoljno ujedinjena. Na primjer u Puli je ona velika kasarna, a zapravo ne možeš dobiti opći dojam što ljudi zapravo tamo rade. Imaš jednu stvarno dobru radionicu, pa nešto kao studio za probe, a onda imaš neku grupu ljudi koji samo duvaju po cijele dane, pa onda neke dub-reagge frikove... A međusobno se ne vole. U Italiji je isto, i oduvijek je tako. Upravo zato je kulturna scena u Italiji sada na nuli. Jer nema suradnje. Sjećam se, recimo, Vicenze. Tamo su bila dva velika mjesta gdje se moglo nastupati, a ja sam uno gostovao u oba. Ali, kad god sam nastupio u jednom, oni druga nikad ne bi ni znali da sam tamo. A Vicenza nije neki veliki grad.
Tako i u "Karlu Rojcu" i ovdje na MMKampu – sve je prelabavo. S druge strane, u zemljama poput Švicarske gdje stvari funkcioniraju, sve izgleda kao staklena kupola za bilo što. Ni to ne volim. Mora postojati nešto između!

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 28.08.2006