Razgovori s gostima Zagreb film festivala | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Razgovori s gostima Zagreb film festivala

4. Zagreb film festival bio je prilika za razgovar s tri redatelja i jednim glumcem čiji su prvi ili drugi filmovi prikazani na festivalu. Julio Soto, autor je dokumentarnog fi

Razgovarala: Janja Sesar
  • A
  • +
  • -

Svi članovi ekipe patili su od neke vrste radiofobije
Julio Soto mladi je španjolski redatelj koji živi i radi u Madridu. Nakon filma "Radiophobia", u kojem tematizira područje oko elektrane Černobil 20 godina poslije, priprema se za novi projekt - film o supkulturnoj sceni u favelama u Rio de Janeiru.

KP: Kako ste se odlučili na snimanje filma o Černobilu? Na press konferenciji ste rekli kako je to bilo poprilično slučajno.

Julio Soto: Da, početna ideja za snimanje filma o Černobilu je bila slučajnost jer sam se u Ukrajinu prvi put uputio zapravo u posjet. Imao sam sreću upoznati osobu koja nam je mogla osigurati propusnicu u zabranjenu zonu oko elektrane i koja dobro poznaje to područje. Postoje mnoge udruge koje se bave i okupljaju žrtve Černobila ili njihove potomke pa nije bilo teško naći protagoniste filma.

KP: Koliko je to još uvijek tabu tema u Ukrajini?

Julio Soto: Po mnogočemu je to je još uvijek tabu tema. Bili su u komunističkom režimu i teško im je uopće razgovarati sa strancima. S druge strane, ako netko radi u Černobilu, želi i zadržati taj posao. Zbog toga se boje izjašnjavati o tome kako netko ne bi čuo njihovu kritiku zbog koje bi onda mogli izgubiti posao. Ljudi koji rade tamo imaju duple plaće i zbog toga je, unatoč radijaciji, Černobil mjesto gdje bi mnogi rado htjeli raditi.

KP: Kakav je bio vaš pristup ovoj temi?

Julio Soto: Na početku snimanja smo producent i ja odlučili kako ne želimo da film na politički način kritizira nuklearnu engergiju. Razlog tome je ambivaletnost prema onome što se dogodilo, odnosno kako ne znamo što se zapravo dogodilo.

KP: Možete li prokomentirati naslov.

Julio Soto: Zapravo, svi članovi ekipe patili su od neke vrste radiofobije. Ja sam počeo kašljati i imati galvobolje. Osjećali smo se užasno umorno. Bili smo tamo oko dva mjeseca, a već prvog dana osjećaš užasan umor. Ono čega smo se svi bojali je činjenica da jedemo kontaminiranu hranu i pijemo kontaminiranu vodu.
Radijacija je nekim mjestima u elektrani toliko jaka da možete umrijeti ako tamo provedete svega deset minuta. Kamerman me napustio prvi dan snimanja tako da sam morao sam snimati. Uhvatila me panika jer smo imali dozvolu za ograničeno vrijeme i morali smo proći kroz vrlo kompliciranu birokratsku proceduru. A snimiti film bez ulaska u elektranu ne bi imalo smisla.

KP: Pripremate li sljedeći film?

Julio se Soto: Da, mislim da ću ići u Rio de Janeiro snimiti film o favelama. Tamo se razvila jedna vrlo zanimljiva supkulturna scena i posebna vrsta socijalno angažiranog "funka". To su vrlo zanimljiva područja u kojima vladaju dileri, koji su djeci uglavnom jedini uzori jer dilanje znači moći imati skupe aute, puno žena i slično. Ta djeca se nemaju prilike obrazovati tako da su dileri njihovi heroji. Oni tamo imaju abvilanetnu ulogu - s jedne strane odgovorni su za mnogobrojna ubojstva i nasilje, a s druge strane organiziraju različite zabave, na kojima mladi obeshrabreni ljudi pokušavaju naći sreću.

KP: I ovaj je projekt opasan, samo na drugi način...

Julio de Soto: Da, jedan član ekipe je iz Brazila pa se nadam da ćemo tako ući u favele.

Zanima me odgovornost koju imamo prema drugima

David Martin de los Santos domaćoj je publici poznat s ovogodišnjeg Tabor film festivala, na kojem je prikazan njegov kratki film "Lleva me a otro sitio", koji je do sada osvojio preko četrdeset nagrada. "Lleva me a otro sitio" je prvi dio ciklusa povezanih kratkih filmova, a na Zagreb film festivalu imali smo prilike vidjeti drugi dio, pod naslovom “En el hoyo”.

KP: Ovaj film dio je većeg projekta koji obrađuje tematiku "ceste" (carretera), koju smo vidjeli u filmu “U rupi”.

David Martin de los Santos: Da, projekt se sastoji od više kratkometražnih filmova. Prvi, koji se zove "Lleva me a otro citio" ("Take me somewhere else"), bio je stvarno uspješan i osvojio je 45 nagrada. "U rupi" je drugi dio, a imam još dva napisana scenarija za kratke filmove od oko 20 minuta, dakle treći i četvrti dio. Te priče funkcioniraju kao kratkometražni filmovi, no htio sam da na kraju postoji i mogućnost da se distribuiraju kao jedan dugometražni film. Sada pišem scenarij za peti dio koji se događa dvije godine poslije u jednom baru kraj ceste, u kojem razgovaraju likovi koji su prošli kraj mjesta nesreće.

KP: Jeste li scenarij pisan prema istinitom događaju?

David Martin de los Santos: Priča nije stvarna, no nakon što sam napisao scenarij napravio sam malo istraživanje i našao dva slična slučaja u Madridu koja su se dogodila na cesti koja ide oko Madrida

KP: Odgovornost je centralna tema ovog filma. Možete li to ukratko prokomentirati.

David Martin de los Santos: Radi se o odgovornosti našeg života odnosno kako naš život i naše radnje ima itekakav utjecaj na ostale. Mene je tu zanimala ideja jedinstva odnosno na koji su način povezane četiri osobe u filmu, publika i ja kao autor. Dakle, žena koja se želi ubiti provocira čitav lanac događaja, kobnih za dvojicu motorista i koje promatra slučajni biciklist koji se oglušuje na njihove pozive u pomoć. U tom jedinstvu pojavljuju se različita gledišta te situacije: žena, motoristi, biciklist i na kraju gledatelj filma.

KP: Vjerujete li da filmovi i redatelji trebaju biti društveno angažirani?

David Martin de los Santos: Najviše me zanima čovjek i konkretne situacije. Prikazati čovjeka, njegove raznolike puteve i drame. Da, naravno da vjerujem da redatelj treba biti angažiran. Tarkovski je napisao kako umjetnost mora biti u službi ozdravljenja i pomoći nam da živimo. Nešto slično je rekao i Jodorovsky. I to mi se svidjelo. Naravno da filmovi izazivaju reakcije, provociraju neki slijed događanja.

KP: Kao i žena, glavno protagonist u vašem filmu...

David Martin de los Santos: Da, ona počini samoubojstvo i zbog toga stradaju još dva čovjeka. Svi su ljudi povezani na neki način.

KP: Radite li već na sljedećem projektu.

David Martin de los Santos:
Televizija mi je ponudila da snimim film o osobama koje boluju od shizofrenije, o čemu još razmišljam. Radim i dalje na ovim kratkim filmovima.

Jedno od sredstava komunikacija u mojoj obitelji je - hrana

Avishag Liebovich studira režiju u Jeruzalemu i upravo je snimila svoj završni igrani film. Odrasla je u obitelji reformiranih Židova i njena majka je rabin. Bliska netradicionalnom poimanju židovske vjere, surađivala je s jednom od najkontroverznijih izraelskih dokumentarnih redateljica Anat Zuria, koja se proslavila filmom "Purity". Na festivalu smo imali priliku vidjeti njezin prvi studentski film "Diet Liebovich", koji je snimila na drugoj godini fakulteta, a koji propituje prehrambene navike njene obitelji.

KP: Ovo je bio tvoj prvi film, snimljen na drugoj godini studija. Koliko se mijenjao početni scenarij tijekom snimanja? Avishag Liebovich: Da, naravno da se mijenjao. To se vjerojatno uvijek dogodi. Jedan dio možeš planirati, a jedan dio likovi diktiraju tebi. Moja obitelj ima snažan karakter i osobine i mislim da je film uspio jer ih je doista uspio prikazati onakve kakvi jesu.

KP: Kako si pristupila snimanju? U filmu opisuješ prehrambene navike svoje obitleji.
Avishag Liebovich: Pokušala sam s jedne strane pokazati moju obitelj kao vrlo toplu sredinu s mnogo podrške i ljubavi, kakva ona stvarno i jest. To se najbolje vidi u odnosu mojih roditelja koji je pun ljubavi i poštovanja jednog prema drugom. Ono što sam u filmu pokušala napraviti neku toplu, ugodnu atmosferu da gledatelj može to i sam osjetiti. A onda, malo pomalo pokušavam otkriti nešto što može biti sjeme nečeg drugog. To se dobro vidi kod mog oca, koji često s puno humora i osmijehom na licu, govori o situaciji koja je za njega kao dijete bila strašna, kao na primjer gladovanje. Neki gledatelji će se smijati, no neki će vidjeti da ima puno izjava i "sitnica" koje impliciraju neku drugu razinu priče.

KP: Kako je nastao film?

Avishag Liebovich: Film je nastao u okviru radionice na temu obitelji. To je bilo na drugoj godini. Puno smo razgovarali na predavanjima i ja sam bila vrlo nesigurna o temi koju želim obraditi. Svi su dolazili s nekim dramatičnim temama, a s mojom obitelji je zapravo sve više manje u redu i nisam znala što da radim. Onda mi je prijateljica rekla kako nije neophodno prikazati stvari koje su loše ili bolne, nego nešto što je vrijedno i što pokazuje ljepote. Samo trebaš razmisliti što vas sve povezuje u obitelji.  Nije bilo teško doći do odgovora – hrana. Hrana je za nas značila sredstvo komunikacije.

KP: Sviđa mi ste što ste ubacili i dijelove s kazeta za mršavljenje. Koju ulogu one imaju u filmu?
Avishag Liebovich: Radi se o vrlo poznatim kazetama u Izraelu, a pripovjedač je vrlo poznata osoba u Izraelu. On mi je omogućio da zadržim tu dvojaku poziciju – biti u i izvan filma. To je bio moj način da kažem što mislim na humorističnom jeziku filma.

KP: Koliko vam je bilo teško postići sponatnost kod snimanja, s obzirom da se radi o vašoj obitelji?
Avishag Liebovich: Na početku, kada sam prvi put donijela kameru, sam naravno imala problema. Prvo snimanje nije prošlo dobro i oni su mi otvoreno rekli kako se ne osjećaju ugodno. Na kraju smo film snimili samo kamerman i ja. Kamerman je bio moj tadašnji dečko kojega su jako dobro poznavali, pa im nije bilo čudno razgovarati s njim. A kada sam ih posebno intervjuirala, bila sam prisutna samo ja. Moja je obitelj inače jako otvorena pa to i nije bilo tako teško.

KP: Poznajete i surađivali ste s Anat Zurijom, jednon od trenutno najprovokativnijih izraelskih dokumentanrih redateljica. Ona u svojim filmovima propituje neke, za ortodoksne Židove, neupitne dogme. Želite li i vi kroz dvoje filmvoe progovoriti o sličnim temama?

Avishag Liebovich: Moja majka je npr. rabin i to može biti jer pripada reformiranoj židovskoj vjeri. Većina ljudi, kada govori o židovstvu, misli na ortodoksne ili tradicinalne Židove. Reformirani Židovi su puno liberalniji - žene mogu sjediti zajedno s muškarcima u sinagogi, homoseksualni brakovi su dozvoljeni, žene mogu biti rabini i slično. S obzirom da dolazim iz jednog liberalnog miljea, teme koje propituje Anat Zuria u svojima filmovima, su mi jako bliske.

Prevarena očekivanja gledatelja su kvaliteta ovog filma

Milan Pavlović sarajevski je kazališni glumac koji vrlo uspješno glumi i u kratkim filmovima. Kratki film "Deset minuta" osvojio je europsku nagradu za najbolji kratki film "Felix", a film "Sretan put, Nedime", koji smo vidjeli na Zagreb film festivalu, nominiran je za istu nagradu i pobjednik je Sarajevo film festivala.

KP: "Sretan put Nedime" je drugi kratkometražni film koji ste snimili, nakon izuzetno uspješnog filma "Deset minuta". Kako je došlo do ove suradnje?

Milan Pavlović: Moj prijatelj studira režiju u Ljubljani, a Marko Šantić, redatelj filma, je njegov kolega s klase. Surađivao sam s odličnim glumcima, među kojima su Jaka Lah i Tomaž Češnjevar.

KP: Scenarij ima dvojaku interpretaciju. S jedne strane je priča o čovjeku koji umire i želi umrijeti kod kuće u Bosni, no nema vizu koja mu je potrebna za prolaz u Sloveniju, a s druga se strane film poigrava sa stereotipovima, zbog kojih postoji konstantno nepovjerenje prema likovima. Možete li to prokomentirati?

Milan Pavlović: Da, ako film gledamo kroz taj kliše, onda je to točno, No, scenarij je rađen na osnovi istinitog događaja, iako to nije napisano na kraju filma. Razlog tomu jest što je scenarist Goran Vojnović ipak malo dramaturški prilagodio priču.

KP: Što vas je najviše privuklo u tom filmu?

Milan Pavlović: To što se u filmu stavlja na vagu ljudskost i sistem. S jedne strane dvojica glavnih likova i nemaju zakonsko pravo da prijeđu granicu, ali je situacija bila takva da su zbog bolesti morali riskirati, misleći da će ljudski faktor predusuditi. Međutim to se nije dogodilo i čovjek umre. Sustav pobijedi.

KP: Možete li prokomentirati kraj filma. Je li se on mijenjao tijekom snimanja?

Milan Pavlović: Da, postojalo je više varijanti kraja filma i kada je postalo jasno da ih carinici neće pustiti ubacili smo moju reakciju na situaciju koja se dogodila. Tu sam ja predložio da izađem iz auta i da verbalno izbacim iz sebe sav taj bijes Samo je ta scena bila izmijenjena. Ljudima možda nije jasno što se dogodilo u autu, no mislim da nije bila potrebna scena eksplicitnog umiranja. Oni su u svakom slučaju doživjeli neuspjeh. Sve je u filmu pretjerano sumnjivo, a na kraju se uspostavi da je sumnja bezrazložna. Mislim da su upravo prevarena očekivanja koja gledatelj ima u ovom filmu, njegova najveća kvaliteta. Nadam se da smo tu uspjeli.

KP: Čestitam vam na odličnoj ulozi. Kako ste pristupili ovom liku?

Milan Pavlović: Puno smo razgovarali o tome kako želimo prikazati Bosance. Definitivno ih nismo htjeli prikazati stereotipno. Htjeli smo ispričati ljudsku priču. Mislim da se ovakav scenarij može dogoditi i Šveđanima ili bilo kome drugome. Drugi lik nema teksta. Ima dva pogleda koja po mom mišljenju znače više nego da je bilo kakve verbalne patetike. Pojednostavnili smo stvari i moram naglasiti kako sam jako dobro surađivao s Markom. Uvažavao je moje prijedloge i kompletna ekipa je na svoj način sudjelovala u nastajanju filma.

KP: Kako biste prokomentirali Zagreb film festival?
Milan Pavlović: Moram priznati da nisam stigao vidjeti baš puno od programa. Čini mi je da su program i atmosfera odlični i želio bih se zahvaliti Borisu T. Matiću na pozivu.

Osvrt na ovogodišnji Zagreb film festival možete pročitati ovdje.

Fotografije: Nina Đurđević
1 Julio Soto
2 David Martin de los Santos (lijevo)
3 Avishag Liebovich
4 Milan Pavlović
 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 02.11.2006