Različitost bez iskoraka | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Različitost bez iskoraka

Ovogodišnjim se izdanjem Sine Linea potvrdila kao nužna, ali i nedovoljna platforma koja bi većom učestalošću mogla popuniti novonastale rupe na suvremenoglazbenoj sceni.

Piše: Domagoj Kučinić

Marko Jović Xtematic / FOTO: Jurana Hraste

Deseta, jubilarna Sine Linea ponovo se održala, kako i sam naziv kaže, "bez linije". Ako na stranu stavimo oznaku 30-50+ koja se referira na dob izvođača i izvođačica, ovaj se mali festival – ili, bolje rečeno, platforma – odupro različitim konceptima i poetikama uspješno izvršavajući svoju misiju koja se temelji na prezentaciji suvremenih stremljena i novih formi zvukovnog izričaja na suvremenoglazbenoj sceni. Premda ova platforma ne pretendira niti može izložiti sveukupnu raznolikost glazbenih praksi na ovom području, već duže vrijeme uspješno predstavlja nove radove nekih od njezinih važnih aktera, ali i onih manje poznatih. Tako su se ove godine svojim glazbenim idejama u Galeriji Greta predstavili već dobro poznati Igor Pavlica, Damir Prica Kafka, Vladislav Knežević i Hrvoje Pelicarić, ali i mlađi naraštaji koji tek traže svoje mjesto na suvremenoglazbenoj sceni: Ivana Bandalo, Ana Kovačić, Deni Pjanić, Branimir Norac, Luka Norac, Sonja Domitrović i Marko Jović Xtematic

Iako su na ovogodišnjem izdanju platforme izostali značajni glazbeni iskoraci, zanimljivo je bilo promatrati kako generacije koje dijeli jaz od 20-30 godina različito promišljaju i tretiraju suvremenu glazbu i suvremeni zvuk. U ovom su se slučaju, naime, mlađi izvođači pokazali ipak nešto konzervativnijima od starijih kolega. Možda bi bilo preciznije reći da su se pokazali manje spremnima na rizik. To ne znači da je izostalo kvalitetne glazbene imaginacije, već da je njihov pristup glazbenom djelu i/ili improvizaciji naprosto bio ziheraški, te da nisu u potpunosti iskoristili potencijal platforme.

U tom svjetlu možemo promatrati kompoziciju Branimira Norca za trio saksofona koju autor gradi na svojevrsnom izokrenutom minimalizmu. Unatoč uobičajenoj dramaturškoj gradaciji, Norac je posegnuo za postupkom razlaganja oskudnog, ali intenzivnog glazbenog materijala stvarajući jednostavnu trodijelnu formu koja završava skromnim, gotovo pastoralnim završetkom. Izrazito pitka i narativna kompozicija pokazala je autorovu muzikalnost i osjećaj za psihološku razradu kompozicije, ali je ona ipak ostala u okvirima tzv. umjetničke glazbe. Mladi trio saksofona se nekoliko puta tehnički poskliznuo, ali bez obzira na to, iznijeli su suverenu i angažiranu izvedbu. Možda je najviše izgubila sama kompozicija koja je zbog specifične akustike, ili njezinog izostanka, izgubila potencijalnu dodanu vrijednost koja bi u nekom drukčijem, hiperakustičkom prostoru možda bila ostvarena.

FOTO: Jurana Hraste

Na sličnom su se problemu spotaknuli Ivana Bandalo i Deni Pjenić koji su na bas klarinetu i saksofonu iznijeli dijalošku improvizaciju krećući se kroz prostor i stvarajući auditivnu i vizualnu dramaturšku situaciju koja se nije u potpunosti realizirala. Korektna svirka i zanimljiva ideja ipak nisu bile dostatne da do kraja iznesu improvizaciju ovih mladih glazbenika. Izvedba je ostala nedorečena, što zbog nedovoljno razrađenog glazbenog segmenta, što zbog precjenjivanja akustičkih svojstava galerije Greta, koja, pogotovo kada je gotovo u potpunosti ispunjena publikom, nije dobar ambijent za prostorne akustičke eksperimente, zbog čega oni postaju potpuno redundantnima.

Među mlađim autorima svojim se intenzivnim elektroničkim noise setom izdvojio Marko Jović Xtematic koji je, usprkos činjenici da se još nije profilirao kao autor, pokazao da je vrlo ozbiljan i perspektivan mladi glazbenik. Iako je njegovo polazište elektronička glazba, od kolega ga je izdvojio i istančaniji osjećaj za superponiranje različitih slojeva glazbenog materijala koji posljedično slušatelju djeluje izazovnije. Taj je izazov ponegdje naprosto fizička činjenica jer je autor publiku izložio širokom spektru zvukova i njihovih intenziteta a da se dijelovi kompozicije koji su prelazili granicu slušljivog nisu činili kao puka posljedica neiskustva ili lošeg manipuliranja materijalom, već kao svjesni izlazak iz okvira ideje glazbe. 

50+ generacija je također posegnula za nešto tradicionalnijim vrstama glazbenog izraza, ali nipošto po cijenu muzikalnosti. Damir Prica Kafka na sopran saksofonu odlučio se za klasično shvaćanje prostora koji je bio tek pozornica, ne i odlučujući faktor improvizacije. Njegova izvedba je, unatoč formalnoj krutosti, djelovala iznenađujuće poletno i slobodno – kratke improvizirane fraze koje je autor razvijao, povremeno koristeći (danas ne tako nove) proširene tehnike sviranja, djelovale su zanimljivo, nepretenciozno, slobodno, ali svakako kao produkt jasnih glazbenih odluka. 

Igor Pavlica (truba) i Ana Kovačić (klarinet, elektronika) odlučili su se za spoj akustičkih instrumenata i elektronike koji je djelovao izrazito ugodno. Njihova je improvizacija temeljena na oskudnom glazbenom materijalu koji su na licu mjesta semplirali i kojim su potom manipulirali, ali se posebno istaknuo njihov osjećaj za, uvjetno rečeno, instrumentaciju. Istančano kombiniranje boja različitih instrumenata i elektronike, te njihovo suptilno ispreplitanje nedvojbeno su ih izdvojili na ovogodišnjem izdanju platforme.

FOTO: Jurana Hraste

Vladislav Knežević i Hrvoje Pelicarić su predstavili nosač zvuka koji je tek dio njihovog većeg audiovizualnog projekta. Dio koji smo imali prilike čuti pričao je priču o odmjerenoj ambijentalnoj elektroničkoj kompoziciji koja je možda nezasluženo pala u drugi plan budući da se radilo o reprodukciji, što je uvelike utjecalo na atmosferu u samoj galeriji. Vješto kombiniranje elektronike i zvuka violončela, kao i nenametljiva, ali svejedno prisutna glazbena naracija upućivala je na mogućnost svojeg punog ostvarenja u nekom zaokruženijem projektu koji će se tek realizirati.  

Iako možda nije ispunilo cilj platforme koja implicira stalno izlaganje novoga i pogled prema naprijed, njezino ovogodišnje izdanje nipošto nije bilo neuspješno. U najgorem slučaju, dobili smo uvid u stanje suvremenoglazbene scene koja se u ovom trenutku nije pokazala izrazito progresivnom. Možda bi pretjerano bilo tražiti razloge za to isključivo u stanju na široj kulturnoj sceni – pogotovo onoj nezavisnoj, gdje situacija nikako ne ide na bolje – ali ono nedvojbeno može poslužiti kao svojevrsni indikator. Pitanje svakako nije nedostaje li glazbenicima ideja, već kolika im je infrastrukturna podrška na raspolaganju za njihovo razvijanje. U tom se kontekstu Sine Linea čini nužnom, istovremeno i nedovoljnom platformom koja bi svojom većom učestalošću zasigurno popunila neke novonastale rupe na suvremenoglazbenoj sceni. 

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 27.11.2018

VEZANE VIJESTI

Poticajne ideje, nedorečene realizacije

Piše: Domagoj Kučinić

Ovogodišnje izdanje platforme novog zvuka Sine Linea predstavilo je niz radova utemeljenih na dobrim idejama, no često bez dovoljno zanimljive razrade.

Propitivanje granica osobnog izričaja

Piše: Dijana Grubor

Realiziran kao duži mixtape koji funkcionira kao pozadinska glazba, Yayeov album Lo-Life/Hi-Life domišljatošću i neupitnom kvalitetom navodi na aktivno slušanje.

Gusti slojevi glazbe i značenja

Piše: Nina Čalopek

Album Divinities of the Earth and the Waters Mimika Orchestra ozbiljan je, gotovo megalomanski projekt iza kojeg stoji precizna, talentirana ruka kompozitora Maka Murtića.