Reći ne znači i učiniti | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Reći ne znači i učiniti

O konceptualnim zabunama 11. istanbulskog bijenala za Kulturpunkt.hr piše Mika Hannula, finsko-berlinski kustos, predavač i kritičar.

Piše: Mika Hannula

Nedavno otvoreno 11. istanbulsko bijenale rijedak je događaj. Međunarodno bijenale pod  kustoskom palicom hrvatskog kolektiva WHW zaista je izvanredno postignuće, a izložba koju su konceptualno uokvirile koherentna je i dosljedna od početka do kraja. Postav jednako vehementno slijedi kako unutarnju logiku pri odabiru umjetnika tako i cjelokupnu konstrukciju i koreografiju izložbenih prostora i konačno sveprisutan i nadasve dominantan grafički dizajn bijenala.  

istanbul_insanTu je sve. Sve što obećava siguran uspjeh, ako ništa drugo ono barem dovoljan doprinos oglašenim brojkama: 120 projekata, 70 umjetnika, 40 zemalja. Imamo konceptualni okvir čvrsto kontroliran kolektivnim činom kuriranja, dogmatski kvalificirane kriterije što je in a što out, koncentriran kustosti izraz i izložbu koja je posvećeno suha kao pustinja – mentalno i vizualno govoreći.

No, je li to sve? Ne, ono što nedostaje jest osnovni sastojak u Gesamtkunstkonceptu – ne Gesamtkunstwerku – bijenala.  Nedostatak se krije u ključnoj tvrdnji organizatora da su u svome djelovanju i bivanju društveno i politički kritički, odnosno prezentiranje bivanja političnim i kreiranja politički inspirirane i izazovne međunarodne izložbe.

O kakvom političkom, politikama i bivanju političnim je u stvari riječ? Kakav je sadržaj ovakvih koncepata s kojima se susrećemo u izložbenim prostorima i situacijama? Ovo je možda samo niz  kompleksnih pitanja koja u biti nisu ništa drugo doli akademska i banalna. Ali naprotiv, imaju izravne praktične implikacije na kredibilitet čitavog poduhvata, koji seže od toga kako su radovi izloženi do toga kako opstaju u ovakvom tipu ekspres lonca.

Prije negoli se posvetim konceptualnim zabunama, dozvolite mi svojevrstan zaokret, iskorak koji nam dozvoljava da priznamo uvjete unutar kojih je obuhvaćeno i ono što je rečeno i ono što je učinjeno. Radi se o svijesti da sve što činimo - od sudjelovanja u procesu definiranja, oblikovanja i stvaranja sadržaja koncepata (znakova, simbola, slika, činova) - nikada nije neutralno, postojano ili nedužno. Uvijek smo dio zbrke, dio problema. I štogod mi činili kada činimo to što činimo, uvijek djelujemo i u fizičkoj i u diskurzivnoj dimenziji, a te su dimenzije dakako u konstantnoj interakciji. Tom činu riječi su djela – kako kaže Austin u svom djelu o tome kako činiti stvari riječima, a značenja: dvostruki čin definiranja i opisivanja. Taj je čin povezan sa svojom prošlošću, svojom  sadašnjom aktualizacijom i potencijalom svojih budućih izvoda i zapreka. Vrijednosno ispunjen i pristran pa ipak u pokretu, taj čin stalno traži svoj put da postane mjesto (kao i u prolaznom i jedinstvenom sadržaju koncepta).

rad_istanbulStoga, što je konceptualni čin u Istanbulskom bijenalu? Kao što je već rečeno, pozitivna strana jest ta što je ovoga puta konceptualni okvir prilično dosljedan. Ali ta dosljednost se nalazi u pridržavanju za prikaz politika i političkog koji je unaprijed određen i zacementiran. Prikaz politika i političkog koji već na samom početku zna što je dobro a što loše – i vrlo često se predstavlja da zna što činiti s tim kako bi bio korektno predstavljen. To je prikaz politika i političkog koji ni na koji način nije pokretan. On je crno bijeli prikaz koji učinkovito priječi sve nijanse sivog na sivome.  

Problem s dogmatskim prikazom politika i političkog jest taj da je on zatvoren smisao, a vlak misli je zaustavljen. S njim se slažete ili ne, pridružujete se zboru ili samo tiho napuštate prostor. Nema interesa za interakcijom, nema potrebe za kolizijom htijenja, želja i strahova temeljenih na uzajamnom poštivanju i obostranom uvažavanju. Postav je – bez obzira što tko mislio o namjerama i vrijednostima trenutno postavljena WHW-ova prikaza – sve u svemu previše sretan, ili, dopustite mi da se drugačije izrazim, usiljeno sretan kako bi se izdvojio od žrtava podlih neprijatelja koji su potom reducirani na površne jednodimenzionalne izloške koje je svatko pozvan kazniti i izudarati. Čin koji je bez ikakve sumnje produktivan, terapeutski pa možda čak i zabavan, ali ne i čin kakvim se predstavlja. On nije političan.

Zašto ne? To je protupitanje koje moli alternativni prikaz politika i političkog. Istodobno je i odgovor koji počinje podcrtavanjem razlike između politiziranja i politikalizacije. Dok je prvi upravo onaj prikaz kojeg WHW slijedi (svjesno ili ne) i koji ih vezuje uz široku paletu lobista (bili oni Amnesty International ili automobilska industrija) predstavljajući da ovaj ili onaj pogled i vrijednost ima veću moralnu težinu, konstitutivno pravo i ekonomsku distribuciju, ovo drugo pak je prikaz politika i političkog koji stoji za vječan proces propitivanja, možebitnosti i mogućih izlaza.

Čin politikalizacije prekida s unaprijed uspostavljenim konstelacijama suprotnosti i mrtvim krajevima dvojnosti. Čin je to koji omogućuje stvarima da se dogode, primorava ih, kao i pitanja i poglede, da izađu izvan njihovih zamrznutih prostora u kojima su prihvaćeni zdravo za gotovo. Čin je to izvođenja sadržaja koncepta na takve načine da im uzdrmava okvir, pokreće ga, njiše i navodi ga da stvara i proizvodi iznenađenja. Ne mami ga normalizacija već potraga za kompleksnim vezama i razasutim izborima. Sudari i preklapanja u i kroz koje se obje strane nalaze pred izazovom i u kojima se svaki sudionik mora suočiti s onim drugim i uzeti množinu prikaza iste ili slične stvarnosti ozbiljno.

dont_complainTaj čin ne osigurava ništa, čak niti lijep slogan. To nije čin koji donosi razjašnjenja niti osjećaj moralne nadmoći. Umjesto toga on vrednuje potragu za nesigurnim, potrebu da se suoči s glazbom koja nije monotona, on nije dogmatski već nešto posve drugo. On radi s mogućnostima i izazovima da postane mjestom prije negoli čin politiziranja s ucrtanim tunelom prikaza koji nastavlja kopati dublje i dublje po njegovim rupama i zaboravima.

Taj čin mogućno pa čak i izvjesno može proizvesti prostor za ugodan konflikt. Prostor koji je praćen prikazom političkog, koji podnosi, vrednuje i predstavlja potrebu da stvari učini mogućima (Judith Butler) kao i čin stvaranja mjesta antagonistički uzajamnih razmišljanja koja ostavljaju traga (Chantal Mouffe). Čin stvaranja predane i razasute raznolikosti koje su – unatoč glasnim tvrdnjama o njihovoj prisutnosti – očajnički nedostajale 11. Istanbulskom bijenalu.

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 07.10.2009