Realizam pretjerane proračunatosti | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Realizam pretjerane proračunatosti

Predstava Živjet ćemo bolje u režiji Senke Bulić, nastala prema proznom predlošku Maje Hrgović, gorko je putovanje kroz noć vlastite krivnje i pogrešnih odluka.

Piše: Igor Ružić

FOTO: Zagrebačko kazalište mladih

Od nove produkcije Zagrebačkog kazališta mladih, točnije koprodukcije ove renomirane kuće s umjetničkom organizacijom Hotel Bulić, očekivalo se puno. Ne samo zbog naslova Živjet ćemo bolje koji se u trenutku sadašnjem ne može ne čitati ironično, nego i zbog činjenice da je, donekle s izuzetkom ZKM-a, u hrvatskom glumištu suradnja institucija s privatnim kazalištem još uvijek rijetka pojava. Pogotovo ukoliko je veći partner iskreno zainteresiran, a ne tek puki davatelj prostora i minimuma takozvane podrške u resursima. Da ovoga puta nije tako vidi se i na sceni, na koncu, jer uz članove ansambla ZKM-a Katarinu Bistrović Darvaš, Milivoja Beadera, Barbaru Đurović, Filipa Nolu, Damira Šabana, Petra Leventića, tek pridruženu Dajanu Čuljak i novu akviziciju Natašu Dangubić, ostatak izvedbenog tima čine Stipe Kostanić i glazbenik Damir Martinović Mrle s jedne te gostujuća Neda Arnerić s neke sasvim druge strane. Raznorodna ekipa trebala je biti samo jedan od zaloga uspjeha ove predstave, jer roman na čijem predlošku nastaje je hvaljen, a autorica Maja Hrgović poznata te na nekoliko domaćih i inozemnih instanci i priznata, dok je redateljica Senka Bulić svojevrsna ikona nezavisne scene, ili barem onog njezinog dijela koji čuvajući integritet u nesklonim vremenima s čežnjom gleda tamo gdje je trava ipak zelenija i  produkcija lakša. 

Međutim, upravo u spoju poetika, što načelno jest za pohvalu zbog hrabrog prihvaćanja izazova i raznovrsnosti mogućih odgovora na njega, i leži problem ove predstave. S jedne strane je drčno otvoreni stil autorice predloška, temeljen na stvarnosnoj prozi i dovitljivim ili barem efektnim jezičnim koncentratima, dok je s druge pristup redateljice čija vizija kazališta najmanje duguje zbilji, a još manje njezinoj realističnoj rekreaciji na pozornici. U spoju je svaka morala svoj fokus malo pomaknuti, ali rezultat i dalje ostavlja nespojive tragove svojih ishodišta, bez obzira gleda li ga se kao inscenaciju teksta ili kao redateljsko kazalište autorske težine. Za artizam i beskompromisnu artificijelnost, a ponekad i pretencioznost radova Senke Bulić, rizik uranjanja u konkretno vjerojatno se trebao kompenzirati mogućnošću da se sofisticirani jezik kazališnih avangardi zauzda svima razumljivom simbolikom, a postupci prorijede, olakšaju ili razvodne u korist narativnosti. Autorici je, s druge strane, nesumnjivo bilo izazovno svoj roman vidjeti i na pozornici, ne samo iz očitih razloga nego i zato što je ta vrsta prijevoda korisna i kao provjera materijala i kao dodatna zanatska obuka nakon uspjeha s dramskim prvijencem Prekrasne ruševine na natječaju za Nagradu Marin Držić 2012. godine. 

Živjet ćemo bolje gorko je putovanje kroz noć vlastite krivnje, pogrešnih odluka ili jednostavno nesretnog slučaja ne samo protagonistice, mlade žene koja je spletom okolnosti i trenutne slabosti ostala bez djeteta nego i cijele njezine obitelji. Iz Zagreba gdje joj se raspao i brak, Mara odlazi u Split ocu veteranu, sestri lezbijki, majci koje nema i baki koju iz života izbacuje demencija a sasvim konkretno u njega vraća inkontinencija. Maja Hrgović svoju je prozu i dramatizirala, dovoljno spretno da bude scenski podatna i dovoljno vjerno da predstavlja sasvim pristojan izazov za svaki redateljski rad. U tekstu ima i nepotrebnih banalnosti ali i odnosa koji nisu bez punokrvne napetosti, kao i rečenica koje bi mogle snažno dramski zazvučati. I tema je dovoljno za raspisivanje hrvatskog panoptikuma – od poniženih životnih do izgubljenih ratnih veterana, mladih rasutih identiteta i nesigurnih emocija, svih zajedno trajno oštećenih tranzicijom koja je čak i osnovnu egzistenciju učinila, u najmanju ruku, nestabilnom. Likovi su uglavnom otvrdnule ljušture koje u dijalozima više reže i udaraju nego što govore, dok introspekcijskim monolozima pokušavaju naći opravdanje za sebe ali i suditi drugima, ili svima drugima. Tekst utoliko, nemoguće je izbjeći tu usporedbu, korespondira s onim što se nekada nazivalo novom europskom dramom, ili dramaturgijom krvi i sperme, i da se pojavio prije desetak ili petnaestak godina njegov bi učinak bio daleko snažniji, a dojam uvjerljiviji. Ovako, kad je i domaća zbilja na koju se toliko naslanja polako prerasla u farsu, a realistično punjenje kazalište može podnijeti tek s debelim slojem interpretacijske i strukturne nadgradnje, zb(i)rka likova i njihovih problema koje kao tekst nudi Maja Hrgović prije nalikuje gomili nabacanih klišeja s jedim jedinim receptom: što gore, to bolje. Od majke-nemajke, preko slabića peteespeovca (iz Splita) i urbanog slabića (naravno, iz Zagreba), lezbijke ormaruše, dementne bake (koja pritom još mora biti iz Vukovara), do neizbježnih zajedljivih susjeda i još neizbježnijeg ljubavnika (naravno, sportski tip i motorist)... svega tu ima, nedostaju još samo žongleri, gutači vatre i pokoja divlja životinja. Naime, ima i naznaka Roma, kojima svjetovna bogatstva malo znače.  

Ali zato jedva da ima odnosa među likovima, osim onog deklamiranog u zajedljivim ili režećim susretima, kao što nema niti gradacije bilo čega i bilo koga, izuzme li se pomirenje protagonistice sa svojom "krivnjom". S druge strane, tri generacija žena iste obitelji, njihov različit odnos prema navodno općeprihvaćenim vrijednostima, jest potentna situacija koja može proizvesti zanimljivije dramsko tkivo, u solipsističkom zaumu ili kolektivnoj terapiji. U prozi njihovi iskazi možda i funkcioniraju, ali na pozornici ostavljaju dojam bezdušnosti, ne u smislu izostanka samilosti i solidarnosti (kao kod majke), apatije (kao kod Mare) ili gubljenja svijesti (kao kod bake), nego plošnosti u smislu dramskog lika, čemu ne pomaže ni kazališno krvarenje ili defekacija. Drugim riječima, unatoč potresnim sudbinama i bezizlaznom položaju u kojem jesu svojom ili tuđom nesrećom, gledatelja za njih takve kako su prezentirani jednostavno nije briga, pa njihove priče zajedno s cijelom predstavom padaju na razinu lažnog rielitija i persiflaže bez predumišljaja koju, možda paradoksalno, upravo pretjerana proračunatost, uključujući i naglašeni feministički stav koji u svojoj radikalnosti samo podcrtava dihotomije s kojima bi se složila i navodno suprotna strana, čini takvom. 

Ansambl ZKM-a i ovoga je puta pokazao svoju sklonost da podrži projekt u granicama svoje moći, pa i preko nje. Katarina Bistrović Darvaš, na primjer, sklona oscilacijama pogotovo kad igra vehementnije role, ovdje suvereno nastupa kao Majka jasnih životnih nazora, odlučna i beskompromisna do sposobnosti da izvrši zločin ukoliko se uklapa u njezinu logiku života i svijeta. Otac Milivoja Beadera računa na svoju pojavnost u kostimu tipičnom za ostarjelog nogometnog huligana, ujedno i mučenog ratnog veterana i strogog oca koji je svoju slabost naučio skrivati a rane prekriti opsesijama, pa mu eksplozivnost u kombinaciji s gotovo plačljivošću dobro stoji, sve dok ne isuče svoj ultimativni adut štektavog smijeha koji ipak prečesto koristi. Uvijek podatni za svake vrste epizoda bez kojih bi cjelina bila bitno siromašnija, Damir Šaban i Petar Leventić i ovdje su primjetno vješto odradili svoj dio posla, dok publiku može razveseliti što se napokon na pozornicu vratila i Barbara Đurović (Prpić), iako je u interpretaciji badante Bugarkinje preambiciozno postavljena. Mlada Dajana Čuljak uspjela je tek postaviti lik, iako nije nezamjetljiva na pozornici, kao i glasom i stasom prezentni Stipe Kostanić. Svi oni, a najviše sama Nataša Dangubić, kojoj je ovo prva uloga nakon prelaska iz Teatra &TD u ansambl ZKM-a, morali su se izboriti za svoj ulog u cijelom projektu, pa iako nosi radnju ni njoj transfer iskustva traume, podvojenog odnosa prema baki i rezerviranog prema majci i ocu, ne polazi uvijek za rukom. Scenična i samouvjerena, ipak se previše često nađe u stanjima kad su i njezine riječi izgovorene ravno u gledalište, ali i one upućene kolegama, nalik praznoj i mehaničkoj recitaciji. U bitno manjoj ulozi njezinog supruga i oca nesretnog djeteta, Filip Nola daje simpatičnu i jedinu donekle emotivno napunjenu minijaturu, dok pravi scenski nastup, specifične težine u izvanrednom amalgamu partikularnosti surove zbilje i mitološke univerzalnosti, ipak ostaje rezerviran za Damira Martinovića, autora glazbe uvijek spremnog na izvedbene izlete, kako u grupi Let 3 tako i izvan nje. Njegov kratak ali efektan nastup jedini je koji može zasjeniti prisutnost Nede Arnerić, glumice zavidne biografije koja kao gošća igra baku na granici zbilje i (njezine) fantazije. Koliko god je pozitivno da glumci iz susjednih država sudjeluju u domaćim produkcijama, njezin doprinos ima posebnu težinu, s obzirom da je bila neosporiv seks-simbol kinematografije bivše države dok je ovdje prihvatila ulogu koja upravo naglašava protok vremena i njegov učinak na nematerijalno i materijalno ljudsko. 

Unatoč vidljivim glumačkim naporima, nekoliko detalja odaje i sasvim zorno pokazuje koliko je spomenuti spoj dviju različitih pristupa dvjema različitim umjetnostima ovdje ipak ostao nepremostivi ponor. Među njima je jezik kojim se u predstavi govori, točnije izostanak bilo kakve vrste lokalizacije, iako su lokacije u samom tekstu sasvim jasno naznačene. No, ukoliko to i jest nepotrebno, u scenografsko-kostimografskoj opremi predstave Tomislava Ćurkovića i Olivera Jularića također je vidljivo kolika je rezultanta gotovo oprečnih silnica u njoj: od glamurozne haljine preko spitke koja mora biti i u nekom trenutku i okrenuta, do totema bebe koji postaje i rekvizita, te konkretizacije fizioloških potreba (s čime se Romeo Castellucci ipak nešto upečatljivije igra). Rastezanjem i sužavanjem opsega mogućnosti i teksta i režije, nastao je bastard koji će imati publiku željnu sirovih strasti, ali ni ona neće biti potpuno zadovoljna jer, a u tome možda i jest najveći problem ove predstave, unatoč buci i bijesu njezinog kvazirealizma u njoj bazičnih strasti, ili bazične strasti, ima malo. Premalo i za život i za kazalište. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 25.01.2016

VEZANE VIJESTI

Nepredvidivi prostorni i politički odnosi

Piše: Bojan Krištofić

Ulazak u dijalog s 96. brojem časopisa Život umjetnosti je kompleksan i izazovan zadatak, slojevit i zahtjevan koliko je to i sam časopis.

Aktivnosti ima, prostora nema

Razgovarala: Matija Mrakovčić
S Pavlom Kocanjerom, mladim karlovačkim filmašom, razgovarali smo o njegovom novom projektu Abandoned Karlovac te potrebama alternativne kulture u tom gradu.

Glazbeni diskurs otpora

Piše: Ivna Franić
Naša glazbena kritičarka ispisala je godišnji pregled previranja i izazova u suvremenoj eksperimentalnoj elektroničkoj glazbi.