Redatelj je kuhar - malo ovog, malo onog | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Redatelj je kuhar - malo ovog, malo onog

Vesna Pažin je na Sarajevo Film Festivalu srela argentinskog redatelja Adriána Binieza te ga tom prilikom i intervjuirala.

Napisala i razgovarala: Vesna Pažin
  • A
  • +
  • -

Bilo da su prikazani u (hiper)regionalnoj konkurenciji, ili u ostalim programima, filmovi ovogodišnjeg, 15. Sarajevo Film Festivala mahom su se uklopili u neizvjesnu i povremeno mučnu atmosferu tzv. "krizne" tekuće godine, u kojoj gotovo svi, od političara, financijaša i ekonomskih stručnjaka, preko sociologa, ekologa i kulturologa, do umjetnika, astrologa i teologa, ili zdvajaju nad prošlim civilizacijskim grijesima, ili najavljuju skoru globalnu katastrofu.

Na Canneskom filmskom festivalu nagrađena, precijenjena Bijela vrpca Austrijanca Michaela Hanekea, beznadežni Morfij Rusa Alekseja Balabanova, kompromiserski Mamut Šveđanina Lukasa Moodyssona, potcijenjeni Prijenos Mađara Rolanda Vranika, zaobiđeni Crnci Hrvata Gorana Devića i Zvonimira Jurića i instantni Ordinary People Srbina Vladimira Perišića -  samo su neki od filmova s 15. SFF-a koji na različite načine - pasatizmom, realizmom ili futurizmom, u konačnici ipak samo bilježe naizgled neizlječivo bolesni duh epohe.

U takvom kontekstu posebno su dragocjena ostvarenja poput Gigantea argentinskog redatelja Adriána Binieza - prvog igranog filma prethodno anonimnog autora, koji je na Berlinskom filmskom festivalu dobio nagradu za najbolji debitantski film te Srebrnog medvjeda za režiju, a prikazan je i na ovogodišnjem Motovun Film Festivalu. Ta zadivljujuće režirana minimalistička priča o zaštitaru iz supermarketa zaljubljenom u čistačicu istog, filmskom poezijom u prozi svjedoči, naime, o nenadoknadivoj ljepoti nepostojanja u današnjem svijetu spektakla i lažnih važnosti. Ili, jednostavnije rečeno - o posve povlaštenoj poziciji "malih", ali ne i običnih ljudi.

U nekoj detaljnijoj analizi, moglo bi se dodati i kako Gigante implicitno ukazuje na to da je ljudski duh u stanju ne samo zloupotrijebiti inače korisna tehnološka otkrića, nego i represivne mehanizme poput nadzornih kamera i monitora učiniti medijima za pronalaženje ljubavi. O svemu tomu, ali i o puno "lakšim" temama, kao što su muška sramežljivost i ljubavni sastanci na slijepo, sa simpatičnim argentinskim redateljem, koji je i underunderground rock glazbenik, i koji već nekoliko godina živi u Urugvaju, razgovarali smo upravo na nedavnom Sarajevo Film Festivalu, čiji je bio gost.

giganteKP: Nije li bilo prilično hrabro odlučiti se za takav prvi film - s "malom" temom i minimalističkim pristupom, u kojemu eventualne redateljske nedostatke ne možete sakriti iza jakih dramaturških rješenja i sličnih trikova?



A.B.: Kada sam počinjao raditi film, nisam razmišljao o tim stvarima. Znao sam: imam dobar početak, a sve ostalo je došlo spontano. Imao sam još jednu ideju, ali je ona otpala jer mi se nije toliko sviđala. Osjećao sam da je ovo dobra priča, i rekao sebi: idemo to napraviti. I inače, ne teoretiziram o tomu prije snimanja, poslije to činim.

Gigante je ljubavna priča, ali i više od toga - to je priča o sramežljivosti, o muškoj sramežljivoti, a to, istina, i nije baš neka tipična tema. No, nije da u tom filmu nema drame, samo je ona unutarnja: za glavnog junaka je taj korak prilaska djevojci koja mu se sviđa veliki korak.

KP: I sami ste (bili) sramežljivi, ili ste na tu ideju došli zbog nekog/nečeg drugog?



A. B.: Mislim da sam ja neka čudna mješavina: s nekim ljudima sam sramežljiv, a s nekima ne - to ovisi o okolonostima. Što se žena tiče, u pubertetu i u dvadesetima sam bio vrlo stidljiv, ali mislim da više nisam. Zapravo, rekao bih da sam najviše nalik sporednom liku u Giganteu koji dolazi na sastanak naslijepo s djevojkom u koju je glavni junak zaljubljen. Prije osam, devet godina, na početku internet ere i chata, i sam sam, naime, nekoliko puta pokušao s tim sastancima naslijepo dogovorenim preko neta.

KP: Bili su uspješni, ili ...?



A. B.: Pa, ne znam baš, upalilo je jedan ili dva puta, od ukupno četiri. Ali, u tom trenutku, sve je to bilo jako čudno, ta situacija, da se ne samo nalazite s djevojkom, nego još ni ne znate ništa o njoj, ni kako izgleda...

gigante_finalKP: Radnja Gigantea događa se uglavnom u supermarketu, odakle potiče i prvotno značenje naslova filma. Izabrali ste to zbog univerzalnosti tog prostora ili nečeg drugog?



A. B.: Ne, tek sam kasnije shvatio da su ti supermarketi poput aerodroma i shoping mallova – kad si tamo, svejedeno je jesi li u Peruu, Argentini ili Hrvatskoj. Ali, bilo je zanimljivo da smo radili u supermarketu koji valjda jedini zapravo nema taj nadzorni sustav, nego samo jednog običnog čuvara s crnim naočalama. 

KP: Je li bilo teško doći do novaca za snimanje prvog filma?



A.B.: Ne znam kako to funkcionira ovdje, ali u latinskoj Americi imamo državnu pomoć, kao i nadnacionalnu pomoć koje dobijaju koprodukcije iz latinoameričkih zemalja, Španjolske i Portugala. A tu su i novci zaklada u Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj; tražili smo novce od svih, i dobili malo od jednih, malo od drugih.



KP: To obično znači da morate imati dobar, uvjerljiv scenarij.

A. B.: Svakako; iako, ja imam problem sa scenarijima: za mene su oni nešto poput osnovnog plana, karte. Trebate ih da biste dobili novac, no, u budućnosti bih svakako volio ići sa samo deset - dvadeset stranica scenarija; to je skup način rada, ali je više filmski. Kada sam radio Gigantea, došao sam producentu sa scenarijem, a on mi je rekao: dobro, ali, ako želite snimati ovaj film, morate prije napraviti dva kratka. Morao sam najprije dokazati kako to znam raditi: naime, potječem iz radničke obitelji, nisam mogao plaćati filmsku školu, i prije toga nisam nikada bio čak ni na setu. 

KP: Ili ste iznimno talentirani, ili je režiranje filmova prilično mistificiran posao?



A. B.: Osobno mislim da je vrijeme da se redateljski posao demistificira. Danas, s kompjutorima i kućnim digitalnim kamerama možete za tren napraviti mali film sa svojim prijateljima: trebate možda nekoga tko ima neka tehnička znanja o svemu, ali ne trebate ni veliki budžet ni ne znam kakve vještine.

Osim toga, ja imam 35 godina; kada počinje, većina redatelja tek je završila studij i ima 20-ak godina. Taj moj hendikep, to što sam "star" snimio prvi film, pokazao se kao prednost, jer imam životno iskustvo koje je jako bitno. Moj prijatelj Pablo Stoll, koautor filma Whisky, tvrdi da ako želiš biti biti filmski redatelj ne moraš znati ništa puno ni o čemu: ako imaš snimatelja koji zna svoj posao, glumce koji znaju glumiti... - redatelj je kuhar: stavi malo od ovoga, malo onoga, i to je to.

KP: Što Vam je bilo najteže u radu na Giganteu?

A. B.: Ponekad je problem prenijeti neku zamisao drugim ljudima na setu. Ali, mislim da nema potrebe zbog toga ići 5 ili 6 godina u filmsku školu, koja je dobra uglavnom samo zato što tamo sretnete neke ljude. Ipak, moram reći: kad sam bio mlađi, bio sam jako antiakademski, ali ne i antiintelektualno raspoložen: volim čitati teoriju filma, čitav život čitam jako puno filmskih kritika, gledam mnogo filmova... Tako da sam, kad sam počeo režirati, iza sebe imao neke temelje; ne tipične, ali imao sam ih.

KP: Plašite li se uspjeha, i mogućnosti da ulazak u neke velike i skupe produkcije ugrozi vašu autorsku slobodu i rukopis?



A. B.: Ne želim se stalno s nekim producentima boriti za film: na svoj drugi film neću čekati dvije ili tri godine kako bih našao novac. Mogu napraviti i nešto s pet ljudi i ekipom, s nekom nepretencioznom pričom, zato što naprosto želim i trebam snimiti taj film.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 07.09.2009