Redefiniranje suvremenog plesa | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Redefiniranje suvremenog plesa

Uoči premijerne izvedbe nove koreografije - Koreografska fantazija br. 1., koja će biti izvedena 21. studenog, razgovaramo s Marjanom Krajač.

Razgovarao: Srđan Sandić

 

Marjana Krajač  je renomirana koreografkinja , umjetnica u rezidenciji Zagrebačkog plesnog centra. U formi plesne izvedbe za pet plesačica novi rad Koreografska fantazija br. 1 koji će imati svoju premijeru 21. studenog 2013. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, bavi se koreografijom u formi niza fragmenata koji raščlanjuju njene manifestacije, oblike i simptome. On je istovremeno izvedba, studija, zapis u vremenu i prostoru koji promatra koreografsku pojavnost u njenoj prvobitnoj datosti, onako kako je ona manifestirana per se. Rad je nastao u suradnji s berlinskim plesnim centrom Tanzfabrik / Uferstudios u Berlinu.

Marjana Krajač je jedna od najistaknutijih autorica novije generacije hrvatske suvremene plesne scene. Plesnu edukaciju započela je na Školi suvremenog plesa Ane Maletić u Zagrebu, te diplomirala na Akademiji izvedbenih umjetnosti u Berlinu. Studirala je i teologiju i religijske znanosti na Humboldt Universität zu Berlin. Dobitnica je stipendije za DanceWEB Europe, Mobile Academy Berlin te Enhanced danceWEB Europe Contemporary Dance Coproduction Programme. Autorica je brojnih koreografskih i istraživačkih radova te je do sada realizirala više od 13 cjelovečernjih radova.

 

KP: Što je za vas umjetnički entitet u suvremenom plesu?

M. K.: U zadnje vrijeme je meni pojam suvremenog plesa postao malo obsoletan. U nekom trenutku u povijesti postojala je potreba za rezolutnim re-definiranjem u odnosu na tadašnji formalizam, no trenutno mi se čini točnije govoriti samo o plesu. Pri tome podrazumijevam ekspertizu o tom mediju konstruiranu kroz dalju i recentnu povijest. To mi se podrazumijeva. Ne bih se tu upuštala u bilo kakve površne kategorizacije, nego bih jednostavno naznačila motive ekspresije nečega. U tome mi se čini prijelomni trenutak koji onda očituje i u gledateljevoj preferenciji. Pitanje što umjetnost ima reći o nečemu mi se postavlja ako ne svakodnevno, onda sigurno prilikom početka na svakom novom radu. Odgovor na njega je u kontinuiranoj tranziciji; ono što je ples bio prije deset godina nije ono što je bio prije četrdeset ili sto, a za deset godina od danas će biti nešto drugo. Biti u toku s tim najsadašnjijim pulsom umjetnosti i kako se ona povratno upisuje u stvari koje je okružuju je meni je primarna zadaća. Ona ne mora nužno svoju aktualnost očitovati u deklamiranju ovog ili onog, no postoji jedan fluid, jedno pulsiranje osjeta svijeta u sadašnjem trenutku na koje mogu biti seizmički osjetljiva. Amplificiranje i artikuliranje tih osjetljivosti je srž umjetničkog rada. Ne želim gledatelja zatrpavati površnostima ili adrenalinskim lažnim dramatiziranjima. 

 

KP: Ako je nametnuta kazališna dijalektitka suvremenim plesom pomjerena, promijenjena, koja je sadašnja?

M. K.: Postoji nešto u plesu, u pokretu kao ideji – dakle u toj ideji hipersvjesnosti da jesmo u tijelu i kroz tijelo, postoji nešto radikalno strano, alijenativno. Kad kažem tijelo ne mislim samo na ovaj prvi pogled na tu ideju, koja se čini tako svakodnevna ili čak samopodrazumijevajuća, a ne mislim niti na fetišizaciju te činjenice. Nego mislim pri tome na ideju da ne postoji nikakav eksterni fizički dokaz našeg postojanja. Dakle mi tu validaciju da faktički postojimo, možemo – i to jedni drugima, dakle tek kroz tu diferencijaciju – dati samo via senzorike koja je vezana za senzoriku tijela, pa bila ona i čisto misaona ili aspstraktna. Za mene je to duboko političko pitanje, u smislu one temeljne nužnosti za konsolidiranjem na bazi same ljudskosti. tj. mogu reći i bića, ako pri tome onda obuhvatim druge svjesne entitete poput životinja i biljaka. Svjesne u smislu onog što mi klasično klasificiramo kao svjesno. No dobro, ta se sad petlja beskrajno otpetljava prema raznim krakovima od kojih svaki postavlja još deset novih upita. Želim reći, sadašnja dijalektika plesa ima potencijal baviti se evolucijom te svjesnosti tijela u tranziciji. Tranziciji između površine koja nešto transportira (neku estetsku, narativnu ili spektakularičnu ideologiju) i površine koja sama po sebi već nešto emanira. Što je to, što se emanira, nije do kraja razumljivo. I u procjep između te nerazumljivosti i tog pritiska pristutnosti neke, pa i bilo koje tjelesnosti, dolazi dijalektika o plesu. Ili o kretanju. Pa opet o plesu. 


KP: Mislite li svoj rad feministički orijentiranim? 

M. K.: Ne smatram svoj rad primarno feministički motiviranim ili orijentiranim, u smislu da to osjećam kao nešto primarno što me pokreće. Moji radni motivi obuhvaćaju ljudsko biće kao takvo, bez bilo koje daljnje kategorizacije. No ono što je neka misao uvijek biva transportirana kroz nešto konkretno što tu misao prenosi, u ovom slučaju je to tijelo ili razmatranja o tijelu, a ono onda ima svoje ove ili one naglašenosti. Dakle, želim reći, neko tijelo ispred mene je uvijek upravo to pojedinačno tijelo, ta pojedinačna osoba koja onda emanira skup nekih karakteristika. Moja teza je da svako tijelo ima pravo sudjelovati u tjelesnom razmišljanju o sebi samome. Jedno tijelo može razumjeti drugo i na osnovu povratnog razlikovanja. To su ti mehanizmi koji me zanimaju. No u tome se recimo ne bavim plakativnim uprizorenjem participativnosti jer se ono za mene na političkoj razini podrazumijeva. Ono što mi je interesantno jest da oni koji su se stavili na raspolaganje dublje se baviti temom tijela, plesa, mogu biti tako i s njome konfrontirani u procesu rada. A onda mogu i tako razumijevati sami sebe dok to nešto artikuliraju zajedno s gledateljem. Gledateljstvo je također skup pojedinačnih tijela. Ono što me zanima je što oni koji izvode promatraju na onima koji gledaju i obrnuto. Za mene je to svjedočenje jednih drugima, a ne puka nazočnost ili neko konzumiranje. Također, prostor razmišljanja o tijelu je za mene prostor razlaganja tjelesnih, rodnih ili drugih kategorija, prostor koji nudi nove ili neke potpuno druge percepcije o ljudskom biću, koje je dio svega što ga okružuje na jedan dublji način. To nije samo mentalna doskočica ili neko apstrahiranje; jedan promišljeniji tip pogleda je u svakodnevnom dohvatu, tu je, već upisan u mogućnosti naših zajedničkih perceptivnih kapaciteta. 

 

KP: Kakav odnos imate prema kritičarima? Odnosno, tko je kompetentan govoriti o suvremenom plesu?

M. K.: Prema kritičarima imam intenzivan odnos, uopće neću lažno glumiti neku ambivalenciju. Smatram da se o umjetničkim radovima treba i mora pisati, osvrtati, i da je to jedna izuzetno bitna karika trokuta autor-gledatelj-kritičar. Ja ne percipiram kritičara kao nekog tko nešto evaluira na način palac gore-palac dolje, maltene lajk-dislajk, nego kao osobu koja će uložiti još taj jedan ključni dodatni misaoni rad da o tom radu reflektira, također na osnovu relevantnih znanja o kretanjima u suvremenoj umjetnosti općenito. Meni je ta refleksija važna, zanimljiva i intrigantna. Ja o tim tekstovima dugo kontempliram i ako je kritičar površan, nemotiviran ili neuk, onda me to ne ostavlja hladnom. I onda bi to ujedno bio i odgovor tko je kompetentan kritički govoriti o plesu titulirajući sebe kao tog relevantnog kritičara; pa onaj tko zaista i jest kompetentan. Mimo toga, svatko tko osjeti potrebu može se osvrnuti na nešto što je vidio u umjetničkom radu, rad je izložen u javni prostor i neka svatko ima slobodno mišljenje o njemu. 

 

KP: Kakav je vaš kreativni proces?

M. K.: Moj stvaralački proces evoluirao je tijekom godina i to značajno. Pri tome mislim da kreativnost koja proizlazi iz samog materijala nikad nije upitna, ali ono što jest ta dodatna vrijednost, dodatni upor, je kako taj materijal može rezonirati i u neke složenije sfere. U smislu, kako rad, za taj dotični trenutak može postati programatski. Kad se danas osvrnem na neke radove, neki od njih su neodvojivi od vremenskog konteksta u kojem su nastali, i mene je to svojedobno strašno mučilo. Meni osobno je taj specifični kontekstualni otpornik trebao da meni samoj ti radovi imaju onaj kompletni servis koji sam smatrala da trebaju imati da bi rad bio to što jest. Bez tog otpornika rad ima samo svoje vanjske pojavnosti, ali one dodatne rezonancijske površine više nisu prisutne. A po meni su upravo one najvažnije, jer su one pokretači svega. I pokretači i tumači, u određenom smislu. Sada sam ostavila te mladalačke grčeve iza sebe i upustila sam se u to da budem, u tom smislu, samo zrcalo. To je kao ona konfucijanistička misaona minijatura; zrcalo ne trči za stvarima da uhvati njihov odraz, a kada ih odražava ne drži ih samo za sebe. Ta pozicija mi se čini puno suvislija u odnosu na materijal kojim se bavim, tako da uopće mogu bolje prepoznati to kamo me rad vodi, a ne da se zaplićem sama sebi pod noge. Iako, daleko od toga da se više ne spotičem – naprotiv. Ponekad i samo gmižem u očaju. U ovoj najrecentijoj fazi, najtočnije bi bilo reći da se bavim radikalnim promatranjem. Dugo i koncentrirano promatram, i onda taj događaj samog promatranja mijenja odnos između mene i svega ostaloga. Iz te neke, recimo, kao neke minus jedan, ili čak minus dva razine ispod razine onog uobičajenog prvobitnog pogleda, interveniram prema svemu na jedan drugačiji način. 

 

KP: O čemu se radi u novoj predstavi?

M. K.: Koreografska fantazija br. 1 razvijala se tijekom 2013. godine u Zagrebu i Berlinu u nekoliko različitih faza. Zanimalo me što je ta koreografska srž medija plesa u odnosu na neku izvedbenu paradigmu, u smislu kada se određeni buket pokreta kvalificira kao ples ili s druge strane što to manifestira ono koreografsko u odnosu na bilo što izvedbeno. Ono što smo zajednički istraživali, a to svakako je bio zajednički rad s mladim plesnim umjetnicama Lanom Hosni, Nikom Lilek, Irenom Mikec, Katarinom Rilović i Irenom Tomašić, je bilo što to primarno pokreće tijelo, kako ono što tijelo proizvodi kao pokret može biti kategorizirano ili dekonstruirano ili čak i vođeno. Osim onoga što tijelo vidljivo proizvodi, postoji i relevantan međuprostor između svih tijela te između tijela i svega ostalog što ga okružuje u arhitektonskom, senzornom i misaonom smislu. To se odnosi podjednako na izvođače kao i na gledatelja. Rad smo odtrpali od svih mogućih referenci u koje se pokret može ukotviti i upustili se u jedan postav koji je primarno kretalački, da ne kažem plesni. Zapravo je primarno koreografski, i od tuda i naslov. On se dakle ne bavi plesom kao medijem transporta nečega nego plesom naprosto. Što pri tome izlazi kao manifest tog pokreta je uzbudljiv spoj nečega krhkoga, ranjivoga i one primarne kinestetičke snage tijela koje nešto fokusirano namjerava. Koreografsko dakle u tome nije ono namješteno, spektakularizirano, nego jedan složeni pounutreni pejzaž koji se jednostavno očituje. 

 

KP: Kako je to izgledalo tokom rada, kako ste se u tome povezivali s plesačima? 

M. K.: Radili smo vrlo dugo, i to u dugačkim plesnim serijama. Tek kroz procesnost i trajanje tih serija došli smo do onog što nas je zanimalo da konkretno uhvatimo. Uhvatimo u smislu toga da je stabilizirano u pokretu ali i u smislu toga da osjećamo kompaktnost tog koncepta. Kompaktnost koncepta je proizašla isključivo iz tog zajedničkog koreografsko-iskustvenog, a ne iz nečega što tijelo samo izvanjski transportira promatrano kroz filter neke reference. U tom procesu nema namještanja, dogovaranja ili simuliranja. Odbacili smo sve te lake plijenove i krenuli u nešto što se tek trebalo nazirati. Dugo smo se bavili promatranjem svih mogućih vokabulara kretanja, dakle svih oblika koji izlaze iz tijela. Pri tome nismo simulirali da je tijelo plesača na neki način nedužno ili nenaseljeno. Ono je vrlo konkretno kolonizirano, vrlo konkretnim predodžbama koje je povijest europskog plesa u zadnjih stotinjak i nešto godina urezbarila u našu kolektivnu percepciju, a to se odnosi na plesača isto koliko i na gledatelja. Unutar tih konkretnih tipologija kretanja, postoje naravno, prema istom ključu i otkloni od tih tipologija, koji se također bave proizvodnjom tjelesnih slika na isti način, samo u drugom registru ili intenzitetu, koloraturi. Ono do čega smo došli jest da tijelo, naočigled servilno tom koloniziranom ima svoje vlastito unutarnje pulsiranje koje će, na neki način, s distance promatrati i to što se naselilo, i to kako se taj pokret onda dekonstruira kroz samu činjenicu takvog promatranja njegove geneze. S druge strane, ta nestabilnost te strukture koja nikad ne može biti odvojena od onog osobnog, najunutarnjijeg, ogolila nam je i neke vlastite mehanizme uprizorenja nečega. 

 

KP: Koreografija može biti ili jest plesna ekspertiza?

M. K.: Termin koreografije se može tumačiti na najrazličitije načine. Od sklapanja plesnih koraka pa do većih struktura kretanja ili uprizorenja nečega. Ono što mene u ovom radu zanima je koreografija koja se manifestira – za razliku od neke plesnu izvedbe koja se performira. Mene trenutno ne zanima beskrajna kontingencija medija koji na ovaj ili ovaj način može apsorbirati svaki mogući input. Mene zanima ono esencijalno, koreografsko, koje ne preskače medij u hitanju prema zapravo nečem drugom. Ono gdje se onda koreografija ekstendira je prema promatranju gibanja složenijih sklopova, no pri tome ne mislim samo na činjenicu nekih korelacija, nego i koji su mehanizmi iza tih gibanja. 

 

KP: Definirati što ples jest ovisi o društvenim, kulturnim, estetskim, umjetničkim i moralnim načelima. Je li koreografija uvjetovana na isti način?

M. K.: Da, pojam koreografije je sigurno uvjetovan na isti način. Isto je sa svakim drugim medijem, za svakoga je to nešto drugo. Iako bi se sad mogli i vrlo lako zagubiti u relativizacijama. To što postoji sloboda bilo koga da na bilo koji njemu prikladan način označi ovo ili ono ne znači da moramo odustati od svjesnosti o ekspertizi o nečemu. Ili svjesnosti o primarnim motivacijama izražavanja bilo čega. Ekspertiza o nečemu je svjesno izlaganje nečega bazenu ukupnog znanja o tom mediju akumuliranog kroz čovječanstvo. Sve ostalo su samo izgovori. 

 

KP: Koja su vaša estetska i moralna načela vezana za vaše koreografije, koreografska rješenja?

M. K.: Smatram da svako tijelo, bez obzira na njegove karakteristike ima pravo biti razmotreno i izloženo specifičnom znanju o plesnoj praksi. U tom prostoru razmatranja, koje je svojevrsni amplifikator, tijelo može, zapravo, uleknuti u sebe samog. To ogoljenje od standardnog, socijalnog pogleda, pa i na vlastito tijelo, a time i na svako drugo, otvara prostor pravog gledanja a onda i agiranja. Često smo tokom ovog procesa postavljali u plesnim serijama pitanje, da li nešto percipiram ili da li nešto stvarno percipiram. U smislu, da li sam nečemu posvetio standardnu "pa tu sam" pažnju ili da li sam nečemu posvetio onaj tip pažnje, djelovanja koji i sebe samog postavlja u pitanje. Taj drugi sloj rada na nečemu, bilo čemu, bilo kojem plesnom i koreografskom aspektu, uopće taj upit prema sebi samom, koji traži neki prodor dalje od nekog samopodrazumijevajućeg bila bi moja sljedeća bitna preferenca. Također bitno pitanje bi bilo "što je to što je pokret" u smislu "što je to što vidim što mislim da vidim, na sebi i na drugome". Taj tip ponovnog i ponovnog demontiranja vlastite kategoričke uobraženosti, te uobraženosti koja tvrdi da znam što vidim, samo zato što sam to i jučer znao, taj tip bušenja toga, osjećam kao mjesto autonomije za sebe i za druge. Zanima me otvaranje prostora maksimalne ranjivosti i poroznosti, bilo za ljude s kojima radim, bilo za sebe, bilo za gledatelja ili bilo koga drugog. 

 

 

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 18.11.2013