Reich na Zemlji | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Reich na Zemlji

Dolaskom Erica Overmyera na mjesto showrunnera serija The Man in the High Castle od treće je sezone dobila neusporedivo slojevitije likove i dinamičniju radnju.

Piše: Tonći Kožul

FOTO: IMDb

Evo nečega što se ne viđa svaki dan – dramska serija koja je postala dobra tek u trećoj sezoni. Ne, stvarno!

The Man in the High Castle adaptacija je jednog od najpoznatijih izdanaka fikcije o alternativnim povijestima, istoimenog romana Philipa K. Dicka u kojem su sile Osovine pobijedile u Drugom svjetskom ratu, a SAD su podijeljene na zapadni dio pod japanskom okupacijom (Pacifičke države Amerike), istočni pod njemačkim jarmom (Veliki nacistički Reich) te malu neutralnu zonu u sredini. A u toj alternativnoj Americi, i nacisti i pripadnici pokreta otpora su u potrazi za filmovima što prikazuju svijet u kojem su sile Osovine izgubile Drugi svjetski rat, a koje u opticaj pušta tajanstveni Čovjek iz visokog dvorca. Filmovi djeluju toliko realistično da ne izgledaju odglumljeno nego kao dokumentarne snimke, no ako to stvarno jest slučaj – kako je to onda moguće?

Pa, tako da u momentu objašnjenja te zagonetke The Man in the High Castle prelazi granicu koja dijeli spekulativnu fikciju od znanstvene fantastike, koristeći se SF-konceptom za kojim su posegnule brojne TV-serije, s Fringeom na čelu kao najtemeljitijim i najupečatljivijim primjerom. Da ne spojlam dalje, riječ je o konceptu koji je sad već na dobrom putu da postane izlizan, ali je ipak i dalje potentan – te u kombinaciji s osnovnim konceptom alt-povijesti čini plodno tlo za jednu intrigantnu seriju. A kad se tome još doda i vrhunski vizualni world-building, imamo skoro sve sastojke za dobru dramu: fale još samo... tja, likovi!

I tu dolazimo do Ahilove pete prve dvije sezone TMITHC, čiji su najfascinantniji likovi američki obergruppenführer John Smith te ministar trgovine Pacifičkih država Amerike Nobusuke Tagomi, koji svaki na svoj način osjećaju teret moralnih dvojbi. I to samo po sebi ne mora biti loše: slojeviti likovi uvijek su zanimljiviji od crtić-negativaca, a TMITHC između ostalog i jest serija o tome kako fašizam može biti zavodljiv i kako je jezivo lako naviknuti se na njega kao prirodno stanje stvari, pa se podrazumijeva da ćemo u tako postavljenoj seriji bar ponekad morati imati bar ponešto simpatija za pokojeg fašista... 

No, s TMITHC je problem taj što je u njemu bilo teško simpatizirati ikoga OSIM fašista! Jer, naime, gotovo svi ostali likovi osim spomenutog dvojca su bili plošne nepoznanice i jednodimenzionalni bezveznjaci. I da stvar bude još gora, najjednodimenzionalniji i najbezvezniji su u pravilu bili ni manje ni više nego – pripadnici pokreta otpora, koji su umjesto heroja za koje bi trebali navijati više djelovali kao nesposobni smušenjaci i duboko antipatični smorovi. 

Kao deklarativno antifašistička serija koja je bila u stanju s lakoćom baciti zanimljivo svjetlo na fašiste, ali je istovremeno muku mučila s privlačenjem simpatija na stranu antifašista – TMITHC je nerijetko djelovao kao sumoran produkt jednog sve sjebanijeg doba. No, je li uistinu bio problem u društvenoj klimi u kojoj je serija nastala – ili naprosto u neumješnosti njezinih autora?

Pa, ispalo je da i jedno i drugo. Iako ponajprije ovo potonje.

Seriju je usred rada na drugoj sezoni napustio knjezin tvorac i showrunner Frank Spotnitz radi kreativnih razilaženja s čelnicima Amazon Primea, streaming platforme kojoj je TMITHC bio i ostao udarni mamac za pretplatnike. Nakon njegovog odlaska, drugu sezonu je do kraja osmislio i napisao tim scenarista bez showrunnera, što je samo produbilo postojeće boljke – ne samo da su likovi ostali tanki, nego je i radnja, ionako već frustrirajuće razvučena, sada bila još dodatno usporena do granica katatoničnosti. U Amazon Primeu su skužili da stvar ozbiljno šteka, pa su zatim našli novog showrunnera – Erica Overmyera, koji je kalio zanat na klasicima poput The Wire i Homicide – i...

Koja razlika između novog i starog The Man in the High Castle, nebo i zemlja! Jest da su morale proći skoro pa cijele dvije godine između izlaska druge i treće sezone, ali se isplatilo čekati jer je duži period inkubacije iskorišten za sistematsko ispravljanje svega što u seriji nije valjalo. Za početak, imam dojam kao da je novi tim sjeo pred radnu ploču, popisao sve likove i onda krenuo redom mozgati koje bi zanimljive crte mogli svakom od njih dodati, a da ih pritom ipak ne pretvore u skroz nove likove. Pa iako Smith i Tagomi i dalje ostaju glavna dramska atrakcija, oni više nisu okruženi iritantnim davežima nego punokrvnijim karakterima do kojih vam je stalo i kojima se rado vraćate, umjesto da samo jedva čekate da nestanu s ekrana.

A tek tempo radnje! Ono što bi se prije rastezalo kroz veći dio sezone, sada se razriješi kroz epizodu-dvije. Već sama peta epizoda po napetosti i zgusnutosti zbivanja nadmašuje bilo koje od finala prethodnih sezona. A čak i kada se radnja povremeno uspori, to više ne djeluje kao koprcanje u bezidejnosti – nego kao nužan manevar regrupiranja, preslagivanja figura da budu sve na svom mjestu, spremne za idući čin.

I povrh svega, treća sezona se počela pisati taman negdje kada se dogodio – Donald Trump, kada Amerikancima fašizam više nije bio neki apstraktni bauk iz prošlosti nego sve opipljiviji obris moguće budućnosti. Svakako nije slučajno kako scena u finalu sezone kada horda razularenih mladih neonacista s bakljama divlja po New Yorku podsjeća na demonstracije u Charlottesvilleu, ali je posebno uočljiva razlika između ove i prethodnih sezona u prikazu oponenata fašističkog režima, čiji antifašizam više nije samo – što bi jedan naš wannabe obergruppenführer rekao – isprazna floskula nego sada djeluje autentičnije, motiviranije. Stvarno osjećaš kako se užasavaju onoga što je postalo društveno normalno, vjeruješ im kada govore kako moraju učiniti sve da zaustave širenje raka fašizma i, napokon, navijaš za njih bez zadrške.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 02.11.2018

VEZANE VIJESTI

Papazjanija carbonara

Piše: Tonći Kožul

Skupa produkcija serije Altered Carbon pada u drugi plan pred pripovjednim nelogičnostima, šundovskim obratima, fetišizacijom nasilja i lošim tretmanom ženskih likova.

Pati, bejbe, pati

Piše: Tonći Kožul

Ni nakon dvije sezone autori serije The Handmaid's Tale nisu pokazali sposobnost za išta više od toga da njenu glavnu junakinju izlažu groznom zlostavljanju i ponižavanju.

Ustajte, vi zemaljski roboti!

Piše: Tonći Kožul

Serija Westworld može biti emotivno bogata kada ostavi enigmatska kompliciranja po strani i prestane tretirati svoje likove kao puke pijune na igraćoj ploči.