Reinterpretacija načelâ medijskih politika | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Reinterpretacija načelâ medijskih politika

Kao najavu nadolazeće konferencije Mediji protiv demokracije? objavljujemo prvi dio poglavlja iz knjige Politika medijske javne politike.

Autor: Des Freedman

FOTO: Vatroslav Miloš/Kulturpunkt.hr

Po svoj bi se prilici i najtvrdokorniji cinici složili da se sve medijsko-političke inicijative ne vode jedino za kratkoročnom ekonomskom ili političkom dobiti. Doista, čak i posve instrumentalni razlozi donošenja politika po svoj će prilici biti opravdavani širim interesom od puke brige za "profitom" ili "izbornim uspjehom". Medijske su politike, kroz godine, koncipirane na čvrstim političkim vrijednostima i obavezama. Philip Napoli ih opisuje kao "temeljna načela koja su donositeljima politika, sučeljenima s novim komunikacijskim politikama, služila kao analitički putokaz" (2001:3). Ta načela podupiru razvoj medijskih politika te, istodobno služe kao "trajni normativni ciljevi koje donositelji politika slijede" (2001:3). Drugim riječima, one su istodobno pokretačka snaga i željeni ishod djelovanja u medijskim politikama.

Ovo poglavlje razmatra četiri najelastičnija načela koja se provlače kroz donošenje medijskih politika: sloboda, javni interes, pluralizam i raznolikost. Postoji, dakako, čitav niz drugih vrijednosti koje su utjecale na donošenje medijskih politika i koje se kroz njih promiču. Napoli (2001) navodi kako su natjecanje, univerzalna usluga i lokalnost ključ komunikacijskih politika SAD-a; prema McQuailu vrijednosti pravde/jednakosti te reda/solidarnosti "osnovna su načela na kojima se temelji sve što se od javnih komunikacija očekuje" (1992: 67); Gibson središnjim temama u odnosu medija i demokracije smatra neovisnost i pouzdanost (1998: 35-54). Lista bi se mogla nastaviti: javna usluga, građanstvo, socijalna dobrobit i uzajamnost, samo su neke od važnih vrijednosti kojima mediji služe. No, nije moguće udovoljiti svim ovim temama u jednom poglavlju, a mnoge od njih se pojavljuju kao sastavni dijelovi načela na koje ćemo se usredotočiti. Ovo poglavlje sagledava kako su ta temeljna načela koncipirana u pogedu medija, kako su provedena kroz pojedine politike i regulatorne instrumente, te kako su u posljednjim godinama 20. stoljeća revalorizirana – i to uglavnom iz neoliberalne perspektive.

 

Sloboda

Sloboda je po svoj prilici fundamentalno načelo kojim se vode inicijative u medijskim politikama tijekom posljednjih nekoliko stoljeća. "Slobodni mediji" smatraju se podjednako jednim od osnovnih svojstava slobodnog društva i ključnim mehanizmom održavanja i širenja demokracije. Mogućnost slobodnog protoka širokog spektra ideja, bez obzira koliko marginalne, nepoželjne ili nelagodne one bile, među publikama jednako slobodnima da ih konzumiraju i osporavaju, temeljni je element demokratske teorije. Kao komunikacijsko načelo, sloboda je često definirana kroz "uvjete neograničenog prava objavljivanja bez prethodnog dopuštenja ili ovlaštenja te bez ograničenja, osim uobičajenih zakonskih odredbi koje se primjenjuje na sve građane" (McQuail 1992: 68-9). To proizlazi iz uvjerenja da pojedinci imaju suvereno pravo izražavati se bez uzdržavanja te da su stoga slična prava dana institucijama koje facilitiraju tu komunikaciju. Potezi koji oduzimaju ili ograničavaju ta prava smatraju se autoritarnima, dokaz su slabe odanosti slobodi i demokraciji. 

U ovakvom viđenju medijske slobode kao glavnu prijetnju predstavlja se državu, a  državna moć se potencijalno smatra glavnom preprekom neograničenom protoku ideja. Sloboda, u ovom slučaju, podrazumijeva moć medija da budu slobodni od uplitanja i kontrole države kao i moć da slobodno propituju tvrdnje predstavnika države te da nadziru njihove aktivnosti. Nastanak "slobodnih medija" priča je o titanskoj borbi protiv državnog dopuštenja i nadzora, te uspostavi sustava čiji cilj nije provoditi moć već služiti individualnim čitateljima, slušateljima i gledateljima (a posljednjih godina korisnicima, blogerima, razmjenjivačima). To James Curran (2002: 4-8) definira kao "liberalni narativ" medijske povijesti, moćan prikaz pozitivnog utjecaja prvenstveno tiska a potom kina te radija i televizije u demokratskom životu. Utješna je to priča "o napretku u kojem mediji postaju slobodni, zamjenjuju svoju odanost vladi odanošću ljudima te služe demokraciji" (2002: 7).

 

Nasljeđe Johna Stuarta Milla 

Ovakav narativ o medijskoj povijesti, i pojam slobode na kojem se temelji, pod snažnim je utjecajem radova britanskog filozofa Johna Stuarta Milla, osobito njegova eseja O slobodi (Mill 1989 [1859]). U njemu Mill strastveno argumentira za suvereno pravo pojedinca na samoizražavanje kao temeljno svojstvo bilo kojeg demokratskog društva. "Nijedno društvo u kojem se ove slobode [pojedinca] ne poštuju u potpunosti nije slobodno, kakva god da bila njegova forma vladavine; i nijedno društvo u kojem one ne postoje apsolutno i bezuvjetno nije u potpunosti slobodno" (1989: 16). No, ipak postoji jedno bitno ograničenje: sloboda jedne osobe ne može opravdati uskraćivanje iste drugoj. "Jedina sloboda koja zaslužuje to ime jest ona za ostvarivanje svoje dobrobiti na svoj način, dok god time ne pokušavamo drugima uskratiti njihovu slobodu, ili ih zapriječiti u naporima da je ostvare" (1989: 16). Ovaj argument ostaje relevantan sve do današnjeg dana - tako povijesni govor Tonyja Blaira u Američkom kongresu u srpnju 2003., ubrzo nakon invazije na Irak, ne spominje Millovo ime, ali je njegov duh zasigurno prisutan:

Borimo se za neotuđivo pravo ljudi – crnaca ili bijelaca, kršćana ili nekršćana, lijevih, desnih ili milijuna drugačijih – da budu slobodni, slobodni podizati svoju obitelj u ljubavi i nadi, slobodni zaraditi za život i da budu nagrađeni za svoje napore, slobodu da ne moramo u strahu kleknuti ni pred kime, slobodu da budemo ono što jesmo dokle god time ne ugrožavamo slobodu drugih (Blair 2003).

Millova odanost individualnoj slobodi ne temelji se samo na načelnoj nego i na praktičnoj dobrobiti do kojih može doći ako se dopusti raspravama da bujaju i istinama da budu razotkrivene. Pozicije manjina treba poštivati i diseminirati kako bi javno mnijenje bilo živo i smisleno. "Kada bi svi ljudi osim jednoga imali isto mišljenje, a samo bi jedna osoba bila suprotnoga mišljenja, više ne bi bilo opravdanja za ušutkavanje te jedne osobe, niti bi ona, ako bi imala moć, mogla opravdati ušutkivanje drugih" (Mill, 1989: 20).

Millov naizgled apsolutistički stav o slobodi izražavanja primijenjen je na slobodu medija, osobito slobodu tiska, zbog njegovog izjednačavanja – ili bar nedostatnog razlikovanja – "slobode mišljenja i slobode izražavanja mišljenja" (1989: 53 – dodano isticanje). Djelomično je razlog tome Millovo referiranje na "slobodu tiska" (1989: 19) u odnosu na opću slobodu misli i rasprave. No, fundamentalniji razlog tome je što, prema Onori O'Neill (2004: 5), Mill tvrdi da se sloboda izražavanja "mora temeljiti na komunikaciji kako bi doprinijela traganju za istinom i pojavi istinskih uvjerenja". Iz te perspektive, ista prava i jamstva dana slobodi izražavanja pojedinca moraju biti osigurana i onim institucijama koje najcjelovitije artikuliraju i utjelovljuju to izražavanje. Ideja da medije treba tretirati "kao glas, iako moćniji, ravnopravan glasovima pojedinaca" (Lichtenberg 1990: 105), ostaje temelj oko kojeg se odvijaju mnoge suvremene rasprave o slobodi govora i slobodi medija.

 

Utjecaj Prvog amandmana 

Liberalni pristup slobodi medija temelji se na pravu pojedinaca da slijedi svoja uvjerenja sučeljena s drugima i hrani se na narativu prema kojem je primaran uloga medija uloga "nadziratelja" (watchdog) (Curran 2002: 217). Stoga su javne politike u toj sferi usmjerene na osiguravanje maksimuma slobode pojedincima kako bi se uključili u raspravu i minimaliziranja mogućnosti vlada da spriječe takvu raspravu. Najslavniji politički instrument koji izražava tu odanost je Prvi amandman američkog Ustava u kojem stoji da "Kongres neće donijeti nijedan zakon… kojim bi onemogućio slobodu govora, ili medija", a koji Napoli opisuje kao "temeljno načelo uspostavljanja granica komunikacijskih politika" (2001: 29). On je i dalje etalon prema kojem se mjere načela slobode govora, što je pokazala i nevoljkost Georgea W. Busha da kritizira načelo Prvog amandmana pred predstavnicima medija: "Gledajte, ja sam čovjek odan Prvom amandmanu. Bilo tko tko se kandidira za predsjednika čovjek je odan Prvom amandmanu. To se mora poštovati. Kako možete ne biti čovjek odan Prvom amandmanu?" (Bush 2005).

Liberalno-pluralistički prikazi medijske povijesti mogu ukazivati na presude Vrhovnog suda o slobodi govora koje su se vodile liberalnim i naklonjenim čitanjima Prvog amandmana. Na primjer, u odluci koja je dodatno otežala moćnim javnim osobama podizanje optužnica protiv svojih kritičara u medijima, vrhovni sudac Brennan tvrdi da "rasprava o javnim pitanjima mora biti nesputana, obilata i široko otvorena, te da također može sadržavati energične, žučne pa čak i neugodno oštre napade na vladu i javne službenike" (New York Times 1964: 270). Još gorljivija obrana prava medija na slobodu objavljivanja necenzuriranih materijala protiv želja vlade ponudio je Vrhovni sud u presudi o odluci New York Timesa da objavi interne izvještaje koji su procurili o SAD-ovoj uključenosti u Vijetnamski rat. Sudac Black, u pravorijeku, koji zvuči izrazito suvremeno, navodi sljedeće:

U Prvom amandmanu Očevi osnivači Sjedinjenih Država dali su slobodnim medijima zaštitu nužnu za ispunjavanje njihove temeljne ulogu u našoj demokraciji. Tisak mora služiti upravljanima, ne upravljačima. Moć vlasti da cenzurira tisak ukinuta je kako bi tisak zauvijek ostao slobodan od cenzure vlasti. Tisak je zaštićen kako bi razotkrivao tajne vlasti i informirao ljude. Samo slobodni i neograničeni mediji mogu učinkovito razotkrivati nepoštenje u vlasti. A najvažnija odgovornost koju imaju slobodni mediji jest dužnost da spriječe bilo koji dio vlasti da obmanjuje ljude i šalje ih u udaljene krajeve da umru od stranih groznica i stranog streljiva. (New York Times 1971: 717)

Vrhunac pluralističkih interpretacija ustavnih prava medijskih sloboda govora mogao bi se datirati u 1969. godinu i primjenu Prvog amandmana na elektroničke medije i podršku Doktrini pravičnosti Federalne komisije za komunikacije (FCC) u znamenitom slučaju "Crveni lav" (Red Lion). Sud je izašao iz "negativnog" razumijevanja medijske slobode kao slobode od države te ustvrdio da je regulacija prikladna jer mehanizmom prava na odgovor osigurava pravo govora onima koji su uobičajeno isključeni iz medija. Sud je tvrdio da "je vrhovno pravo pravo javnosti koja gleda i sluša, a ne pravo distributer"' i da Prvi amandman "ne štiti privatnu cenzuru distributera koje je vlada ovlastila da se koriste oskudnim, drugima uskraćenim resursima" (Red Lion 1969: 368). Stoga se na Prvi amandman može pozivati u obrani prava novinara protiv države te interesa javnosti protiv medijskih korporacija.

Sljedeća ilustracija pluralističke odanosti živoj raspravi i slobodi izražavanja nalazi se u široko korištenoj metafori da je slobodni mediji onaj koji facilitira "tržište ideja". Ovaj koncept povezuje liberalno vjerovanje u dinamizam ekonomskih transakcija na slobodnom tržištu i važnost protoka ideja u demokraciji a, prema Johnu Durhamu Petersu, "ustalio se u pravnoj i javnoj raspravi o slobodi izražavanja te društvenoj odgovornosti medija" (2004: 65-6). Rječito ga artikulira osporavano mišljenje sudca Olivera Wendella Holmesa (u slučaju u kojem je presuđeno protiv kritiziranja SAD-a tijekom Prvog svjetskog rata) da je "željeno ultimativno dobro bolje postići slobodnom razmjenom ideja – da je najbolji test istine moć mišljenja da bude prihvaćeno u tržišnom natjecanju" (Abrams 1919: 630). Ova je formulacija imala odjek i u slučaju "Crveni lav" u kojem je sud tvrdio da je "svrha Prvog amandmana očuvati nesputano tržište ideja gdje će na kraju prevladati istina, prije negoli podržavanje monopolizacije tog tržišta, bilo od vlade ili privatnika koncesijom" (Red Lion 1969: 390). Metaforu su uvelike koristili i Vrhovni sud (Peters 2004: 77) i FCC (Napoli 2001: 109-21) u odlukama o pravimu slobodnog govora, oligopolima, pornografiji i uredničkoj uravnoteženosti. Korištena je i u Velikoj Britaniji, na primjer, pri opravdavanju potrebe za pravilnikom o medijskom vlasništvu kada same tržišne sile "ne mogu nužno osigurati tržište ideja koje osigurava dobrobit demokracije" (DTI 2004: 10).

 

Ograničenja instrumenata medijskih sloboda

Unatoč privlačnosti mnogih od ovih teza – na kraju krajeva, tko ne bi htio vjerovati da imamo uspješno tržište ideja? – pluralističke interpretacije medijskih sloboda temeljenih na Millu, Prvom amandmanu i "tržištu ideja" bile su predmet temeljite kritike.

Prvo, ove interpretacije pretjeruju da su instrumenti poput Prvog amandmana ikada bili pouzdano jamstvo slobode medija. Na primjer, prema povjesničaru medija Paulu Starru, još u vrijeme nastajanja Prvi je amandman bio prožet političkim napetostima. "Sama po sebi, formulacija Prvog amandmana nije garantirala slobodu govora, bila tumačena široko ili usko… Stvarni smisao amandmana određivao se kroz politički sukob, na koji nije trebalo dugo čekati" (2004: 77). Zasigurno, ubrzo po usvajanju prvog amandmana, Federalisti su uspjeli ušutkati veći dio opozicijskog Republikanskog tiska prijeteći urednicima sankcijama Zakona o pobuni (Sedition act).

"Apsolutistička" polaganja prava na slobodu govora našla su se pred novim izazovima u presudama tijekom Prvog svjetskog rata u kojima je Vrhovni sud odbijao braniti pravo na distribuiranje letaka kojima se denunciraju regrutacija i rat. Prema sucu Holmesu: karakter svakog djela ovisi o okolnostima pod kojima je počinjeno. Najoštrija zaštita slobode govora ne štiti čovjeka koji lažno viče "požar" u kazalištu i time izaziva paniku… Pitanje je u svakom slučaju jesu li riječi korištene u takvim okolnostima i takve prirode da stvaraju očitu i prisutnu opasnost kojom mogu dovode do neovisnih zala zbog čega ih Kongres ima pravo spriječiti. (Citirano u Abrams 1919: 52)

Ovaj smisao "očite i prisutne opasnosti" ostaje mjera kojom se sudi pravo na slobodu govora. U istom govoru u kojem George W. Bush izražava svoju odanost Prvom amandmanu, ističe i da sloboda dolazi s ograničenjima:

Slobodno društvo je ono u kojem se ljudi osjećaju slobodno da govore bez kazne... no, s druge strane, postoje informacije koje mogu naškoditi našoj sposobnosti da prikupljamo informacije, i to je ono gdje se, iz moje perspektive, krije prava opasnost... To je vrlo osjetljiva granica. (Bush 2005)

Doktrina "očite i prisutne opasnosti" opravdava spektar vladinih ograničenja prava pojedinaca da znaju i govore, uključujući Zakon o domovinskoj sigurnosti (Homeland Security Act) u SAD-u i Zakon o službenim tajnama (Official Secrets Act) u Velikoj Britaniji.

Prvi amandman je ambivalentan u još jednom smislu: odnosi li se "samo na individualno pravo na objavljivanje ili na posebno pravo medija kao političke institucije" (Starr 2004: 76). Napoli (2001: 44-52) nalazi korijene ove ambivalentnosti u sukobljenoj "individualističkoj" i "kolektivističkoj" interpretaciji amandmana, dok Stein (2004) bilježi postojanje suprotstavljenog "defenzivnog" i "emancipirajućeg" pristupa pravu slobodnog govora. Potonji se oslanja na teoriju participativne demokracije i sugerira da se državno djelovanje može koristit za facilitiranje prava javnosti na govor; prvi se oslanja na neoliberalnu filozofiju koja "pretpostavlja da sloboda postoji u privatno kontroliranim prostorima zaštićenim od državne prisile" (2004: 105). Ovo najbolje oslikava odluka Vrhovnog suda iz 1974. da presudi protiv prava na odgovor u medijima tumačeći to kao oblik "vladine prisile" koji bi doveo do "sukoba s jasnim odredbama Prvog amandmana" (Miami Herald 1974: 255).

Drugo, mnoge od pretpostavki na kojima se temelje pluralističke teze o slobodi medija su zastarjele. Kako je to sročio James Curran (2002: 217), "klasična liberalna teorija o slobodi medija na koju se i dalje oslanjamo oblikovana je i elaborirana u 19. stoljeću kao dio političke kampanje za deregulaciju medija." To je podrazumijevalo bitno drugačije medijsko okruženje od onoga koje imamo danas, okruženje u kojem su se male političke publikacije natjecale za rijetke čitatelje, a glavna prijetnja tisku da izvještava nezavisno i precizno bila je moć države. U takvoj situaciji, nije iznenađujuće da su "rani liberalni mislioci uzimali zdravo za gotovo slobodno poduzetništvo kao temelj slobode izražavanja" (Thompson 1995: 239). Danas, ipak, zapadne medije karakteriziraju transnacionalne korporacije, oligopolistička tržišta, pismene publike i žestoka borba za dobit. U takvoj situaciji, pozivanje na svetost prava pojedinca na samoizražavanja i izjednačavanje ovih prava s onima medija izrazito je problematično. "Ustupanje neograničene slobode izražavanja ne samo pojedincima već i moćnim institucijama, među njima i medijima, nije nužno već štetno za demokraciju" (O'Neill 2004: 8).

Treće, liberalni narativi o medijskoj slobodi olako se nameću u slučajevima koji zahtijevaju posve drugačiju interpretaciju. Na primjer, ukidanje poreza na medije u Britaniji polovinom 19. stoljeća često se slavi kao ključna pobjeda slobode i demokracije iz čega su nastali moderni mediji. No, njezin pravi cilj je bio marginalizirati utjecaj radikalnog tiska i stvoriti uvjete za tržište komercijalnih tiskovina: "parlamentarna kampanja za slobodu medija nikada nije bila potaknuta modernom, libertarijanskom odanošću raznolikosti izražavanja... (već) podređivanju tiska društvenom poretku" (Curran i Seaton, 2003: 22). Recentnije interpretacije fenomena poput Prvog amandmana i metafore "tržište ideja" navode na krivi put jer su često posljedica posve suvremene i nefleksibilne fiksacije na poželjnost tržišnih sila koja posve nedostaje u originalnim formulacijama. Jean Seaton (1998: 124) tvrdi kako su neoliberalne interpretacije Milla i Prvog amandmana, tretirajući ideje kao običnu robu koja cirkulira na slobodnom tržištu, postale sve važnije u raspravama o medijskim politikama. No, to nije ono što je Mill implicirao u svojoj obrani slobode govora i zagovaranju otvorene rasprave u kojoj se više brinuo da se osiguraju pravi politički uvjeti za raspravu negoli formalni pravni okvir. Seatoničin dojam o Millovoj je poziciji:

to nije takozvani "neoliberalni" slobodnotržišni pogled na borbu ideja, u kojoj je pravo izražavanja svetinja, pri čemu se "kupuje" najbolja ideja i tako odnosi pobjedu. Namjesto darvinijanske džungle, on vidi raspravu-tržište kao svojevrsni kotao u kojem se ideje različite snage i utemeljenosti prilagođavaju i sjedinjuju. (1998: 127)

U sličnom tonu, Cass Sunstein napada interpretacije Prvog amandmana koje njegov opseg svode na ekonomski temeljenu aktivnost koja štiti govorni čin suverenih pojedinaca od upliva vlasti. Namjesto toga, on tvrdi da se u središtu amandmana nalazi "demokratska deliberativnost" i da njegov autor, James Madison, "nije poimao 'slobodnu komunikaciju među ljudima' kao vježbu konzumentske suverenosti, u kojoj se sloboda tretira kao roba, već kao centralni dio samoupravljanja, 'jedinog stvarnog čuvara svakog drugog prava'" (Sunstein 2001: 10). Apsolutistička interpretacija ovog amandmana, da se vlast ne smije nikada uplitati u tržište komunikacija, igra "veliku ulogu u javnoj raspravi" ali ipak ostaje amo "mit" (2001: 9).

John Durham Peters (2004) predstavlja osobito elegantno tumačenje načina na koji se neobičnoj skupini likova – od pjesnika Johna Miltona do ekonomista Adama Smitha, Johna Stuarta Milla i suca Vrhovnog suda Olivera Wendella Holmesa – pripisuje stvaranje metafore "tržište ideja", iako ne nalazi dokaze da ju je ijedan od njih ikada koristio. U onome što naziva primjerom "imaginacijske retrojekcije" (2004: 72), suvremena vjera u tržišne sile je antedatirana kako bi se historijska odanost slobodi izražavanja artikulira kroz koncepte ekonomske razmjene namjesto kroz političku borbu. To podrazumijeva krivo shvaćanje kvalificirane podrške ovih pisaca sposobnostima tržišta da dovedu do socijalne pravde. "Glavni grijeh pripisivanja ovog značenja Miltonu, Smithu, Millu ili Holmesu", tvrdi Peters (2004: 80), "jest zanemarivanje njihova upozorenja na vrstu ljudi i društva kakvima bismo postali kada bi prevladale samo tržišne vrijednosti stjecanja i potrošnje."

Ova sklonost tržišnog tumačenja orijentacije prema slobodi govora je, nimalo čudno, oblikovala stvarnu primjenu tih instrumenata na način da privilegira privatne ekonomske interese pred demokratskima. Medijski ekonomist Bruce Owen je anticipirao odnos FCC-a u 1980-ima prema stvaranju "tržišta ideja" tvrdeći da, nasuprot idejama onih koji vjeruju u perspektivu "traganja za istinom", "ja uzimam pojam 'tržišta' doslovno. Postoji tržište na kojem se informacije i zabava, intelektualna "dobra" kupuju i prodaju" (citirano u Napoli 2001: 15). Možda najjasniji primjer reinterpretacije načela slobode govora u SAD-u je proširenje Prvog amandmana na zaštitu izražavanja u reklamama krajem 1970-ih (Creech 2000: 143). Do toga trenutka, "konsenzus unutar Vrhovnog suda SAD-a, i pravne kulture općenito, bio je da Prvi amandman uopće ne štiti slobodu govora reklama" (Sunstein 2001: 9). No, suočeni s "agresivnim medijskim, reklamnim i korporativnim lobijima sve žednijim da uklone regulaciju vlasti iz svojih djelatnosti" (McChesney 2000: 268), Vrhovni je sud popustio i sročio zadivljujuće izravnu definiciju korporativnog govora kao "izraza povezanog samo s ekonomskim interesima govornika i njihovih publike" (Central Hudson Gas 1980: 561).

Ovaj je ishod doveo do višestrukih upozorenja o razmjerima, koristeći se Steinovim jezikom (2004), dominacije neoliberalnih "defenzivnih" interpretacije nad participativno-demokratski "emancipirajućim" pogledom na Prvi amandman. Thomas Streeter (1996: 1919) tvrdi da su konzervativci hegemonizirali diskurs o "slobodi govora", dok Robert McChesney tvrdi da imamo "novu teologiju Prvog amandmana" (2000: 257) u kojoj se korporativno prisvajanje slobode govora sistematski vrednuje iznad svih drugih. Robert Entman (2003 [1993]) je napravio analizu sadržaja FCC-ova pozivanja na Prvi amandman u razdoblju od 1981. do 1992. u slučajevima Doktrine pravičnosti, deregulacije radija i dječje televizije. Otkrio je da se većina pozivanja Komisije na slobodu izražavanja odnosi na pravo korporativnih vlasnika da zaštiti uredničku autonomiju od svih oblika uplitanja vlasti ili na potrebu za raspravom na "tržištu ideja". Zaključuje da se primarni smisao Prvog amandmana sve više referira na maksimiziranje prava medijskih vlasnika na izražavanje bez vladinih ometanja. Ovo, sada dominantno viđenje nadređeno je drugim interpretacijama ciljeva Prvog amandmana u odlučnoj namjeri da zaštiti vlasnike od formalnih uplitanja vlasti" (1993: 470) te, prema Entmanu, u svom sadašnjem obliku i određenju amandman "ima otrežnjujući učinak na razgovor o komunikacijskim politikama" (1993: 470).

To ne znači da su korporacije jednostrano zarobile Prvi amandman, i druge instrumente koji se odnose na pravo govora i slobodu izražavanja. No, činjenica jest da se njihova dvosmislenost i nedosljednost eksploatira na zabrinjavajuće načine od pojave "apsolutističkih" pristupa slobodi govora koje odražavaju neoliberalno uvjerenje o učinkovitosti tržišta. Medijske slobode, unatoč tvrdnjama dobronamjernih liberalnih teoretičara, nije apsolutno načelo već instrumentalno pravo na koje se treba pozivati samo u promicanju društveno poželjnih vrijednosti – na primjer jednakosti, tolerancije, znanja, pravde, osnaživanja i građanstva – te, temeljno, kada ne priječe druge u realizaciji ovih vrijednosti. Onora O'Neill je s pravom zabrinuta za situaciju u kojoj se pravo pojedinca na izražavanje previše olako dodjeljuje moćnim medijskim institucijama: "sada smo opasno blizu svijetu u kojem medijske konglomeracije djeluju kao da i one imaju neograničeno pravo na slobodu govora, i stoga imaju slobodu da stajališta koja nisu njihova podvrgnu karikaturi ili ismijavanju, krivoj interpretaciji ili ušutkavanju" (2002). Ako ignoriramo pitanje nejednake moći, onda možda i nismo daleko od ideje da je "sloboda medija dana samo onima koji ih posjeduju" (Liebling 1964: 30-1).

Prijevod prvog dijela poglavlja naslovljenog "Reinterpretacija načelâ medijskih politika" iz knjige Politika medijske javne politike Desa Freedmana objavljujemo kao najavu konferencije Mediji protiv demokracije - Komercijalizacija interneta i kriza medija (Zagreb, 24.-26.4.), koju organizira Multimedijalni institut u suradnji s Kurzivom i Kulturtregerom, a u sklopu koje će predavanje održati i Freedman. Tekst je prevela Antonija Letinić

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 22.04.2014