Restitucija je jedino rješenje | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Restitucija je jedino rješenje

O dekolonizaciji muzeja i kritičkom pristupu muzejskim zbirkama razgovarali smo sa Silviom Braicom, ravnateljem Etnografskog muzeja u Splitu.

Razgovarala: Martina Bobinac

Foto: Matija Dronjić / Etnografski muzej u Splitu / Facebook

  • A
  • +
  • -

Premda se na prvi pogled čini udaljenom od našeg konteksta, tema kolonijalnog nasljeđa na kompleksne načine odjekuje i našim muzejskim institucijama. Rasprave o ovdašnjim zbirkama "izvaneuropskih kultura", njihovom porijeklu i posredovanju, uglavnom izostaju, dijelom i zbog njihove marginalnosti. Međutim, one otvaraju put u šire promišljanje muzejskih zbirki i njihovih prešućenih ideoloških balasta. Nadovezujući se na aktualne muzeološke diskusije na međunarodnoj razini, o dekolonizaciji muzeja i kritičkom pristupu muzejskim zbirkama razgovarali smo sa Silviom Braicom, ravnateljem Etnografskog muzeja u Splitu.

Suvremeni svjetski trendovi sve više vode k implementiranju kritičkog narativa u nekadašnje kolonijalne muzeje i one koji sadrže kolonijalne zbirke, a sve se češće govori i o restituciji takvih kolekcija u zemlje njihovog podrijetla. Kako bi se hrvatske institucije trebale postaviti prema takvom nasljeđu? 

Nisam siguran da će restitucija ikada postati globalno uvriježen trend, jer bi u tom slučaju gotovo 95% zapadnjačkih muzeja bilo ispražnjeno. Egipat je, na primjer, prenesen u Francusku i Englesku. Nisu mogli prenijeti Piramide, ali čini se da su sve ostalo prenijeli. Bivše kolonijalne sile su se obogatile na takvim zbirkama, a takvo je pitanje politički gotovo nerješivo zbog duboke ukorijenjenosti – te su države kolonijalno naslijeđe pretvorile u vlastito, i te predmete u vlastitu ostavštinu. Međutim, povratu takvih predmeta i ostvarivanju pravde prema državama koje su u procesu kolonizacije permanentno oštećene bi se svakako trebalo težiti. U Hrvatskoj je opet drugačija situacija, jer su to vrlo oskudne zbirke – ne znam niti kome bismo se obratili ako bi se ikada pokrenulo pitanje eventualne restitucije. To bi zasigurno prvo trebali pokrenuti pojedinci ili države iz kojih predmeti i potječu.

Belgijska vlada planira uspostaviti stručno povjerenstvo u suradnji s Demokratskom Republikom Kongo, koje će utvrditi sudbinu tisuća muzejskih artefakata iz Kraljevskog muzeja za Središnju Afriku koje je Belgija stekla tijekom kolonijalne ere, s ciljem prve restitucije ove, 2022., godine.

To je ispravno, pogotovo ako je to proces koji se paralelno odvijao u obje zemlje. Danas je puno lakše vratiti predmete i napraviti kopije koje bi se izložile. A zemljama odakle predmeti potječu takvi predmeti imaju neprocjenjivu vrijednost, jer oni su simbol pripadnosti, kulture, tradicije. Naravno, ja sam stava da bi se barem trebalo težiti ka obeštećenju koloniziranih naroda. U svakom slučaju, teško je takve artefakte novčano obeštetiti, jer će, iako oni imaju golemu novčanu vrijednost, njihova simbolička vrijednost uvijek biti znatno veća. Dakle, jedino je rješenje artefakte vratiti u zemlje njihovog podrijetla. S druge strane, pogledajte što se dogodilo u mnogim zemljama Bliskog Istoka. Nemali broj spomenika kulture i umjetničkih djela je uništen, prodan na crnom tržištu, i tu smo izgubili ogromnu količinu kulturnog naslijeđa tih zemalja. 

Točno, ali smiju li Europljani odlučivati o sudbini predmeta koji im ne pripadaju ni po kojoj osnovi?

U slučaju rata ili nemira u nekom dijelu svijeta, smatram da je u redu, ukoliko to i država unutar koje se odvija sukob odobri, izvući vrijedne predmete i umjetnička djela, ali to se mora raditi uz čvrstu, jasnu i izričitu klauzulu o povratu svih predmeta po završetku nestabilne političke situacije u zemlji. Takvi predmeti ne bi smjeli permanentno ostati u posjedu zemalja iz kojih ne potječu.

U katalogu jedne izložbe koristite sintagmu "daleki svijet". Zagrebačka zbirka "izvaneuropskih kultura" planira biti, u sklopu novog postava, preimenovana u "Kulturu putovanja", što je odobrilo Ministarstvo kulture. Mogu li se takve zbirke promjenom naziva odmaknuti od kolonijalističkog prizvuka? Bi li onda i Sjeverna Amerika bila daleki svijet? 

Za mene jest, ako gledamo zemljopisne odrednice. A osim one zemljopisne, postoji i ona vremenska. Kad pomnožite vremensku i kopnenu udaljenost, dobivate, prema meni, daleke svjetove, u smislu onih koje ne poznajemo dovoljno, jer su nam, naprosto, udaljeni. Zato i jest težak i kompleksan zadatak voditi takve zbirke i baviti se njima, jer mi ustvari o samoj perspektivi tih naroda, i njihovoj umjetnosti i običajima, vrlo malo znamo.

U istom ste tekstu, koristeći navodne znakove, u više navrata koristili pojam "primitivni narodi", "primitivne kulture" i "primitivne civilizacije", a u jednom ste dijelu koristili i pojam "zapadna civilizacija", također pod navodnicima. Mislite li da je u redu koristiti potonje pojmove, pa i okviru osude kolonijalne retorike? 

Iz današnje perspektive, u pogrdnom smislu bismo prije same kolonizatore nazvali primitivnima, od onih naroda koji su bili njihova žrtva. Na kraju dana, sintagma "zapadna civilizacija", ono što je ona tada predstavljala, u vrijeme kolonizacije, najgori je epitet koji se nekome može pridati. Što su doseljenici, preci današnjeg većinskog stanovništva Novog Zelanda, Australije, Sjeverne i Južne Amerike, napravili kad su prvi puta došli na ta područja? Genocid nad lokalnim stanovništvom.

Naveli ste da Etnografski muzej u Splitu nije kolonijalni muzej te da je zbirka "izvaneuropskih predmeta" nastala, u većoj ili manjoj mjeri, slučajno. Na što ste se htjeli najviše fokusirati u procesu osmišljavanja kustoskog koncepta? Kako postupiti kad posjeduje predmete koji inherentno prizivaju duh kolonijalizma?

Pa, zapravo, nama to nije jasno, a mislim da nije jasno ni onima koji određuju kako se zbirke trebaju organizirati. Muzejski dokumentacijski centar, smatram, nije našao ni razloga za uvođenjem nekog pravilnika za vođenje takvog tipa zbirke jer su one iznimno rijetke u Hrvatskoj. Kako znate, Etnografski muzej u Zagrebu ima najveću zbirku, s Dragutinom Lermanom kao glavnim donatorom na našim područjima. Takvo što u Splitu nije bio slučaj – mi smo najdalje došli do Makedonije, pa se naša zbirka zato i zove "europski i vaneuropski predmeti", upravo zbog njihove brojnosti i razasutosti. Ti predmeti imaju svoju vrijednost, pretpostavljam, zato što su u muzeju. Tu se radi i o obrtnim predmetima, turističkim suvenirima – imamo tako jedno koplje iz Australije za koje sam siguran da ga je turizam proizveo, ali ono je nama vrijedno. Zašto? Jer nije u Australiji, nego ovdje, gdje ne možemo naići na takve predmete. Čak i kada govorimo o vrijednim zbirkama, a to je zagrebačka, one su iznimno podcijenjene u kontekstu domaće struke, a još više javnosti, koja često ni ne zna za njihovo postojanje. 

Neke davne godine sam posjetila stan jednog moreplovca u Splitu, koji je više izgledao kao muzej ili galerija nego stan, prepun umjetničkih djela i predmeta iz svih dijelova svijeta.

Naravno, ljudi se takvih stvari ne rješavaju baš često, i toga ima puno po obali. Takvi se predmeti valoriziraju među građanima zbog njihove rijetkosti. Znate čega se ljudi rješavaju? Evo baš smo jučer dobili jedan takav predmet: oni se rješavaju naših, domaćih stvari, jer u njima ne vide nikakvu vrijednost – pa se pitaju što će s njima, hoće li ih baciti, pokloniti nekome ili bi ih Etnografski muzej htio otkupiti. Iako, naravno, i naši predmeti imaju veliku vrijednost – međutim, kada si njima okružen, teško ju je vidjeti. Kad sam živio u Libiji, bio sam okružen lokalnim predmetima i umjetnosti, ali to mi je tada bila svakodnevica i zbog blizine i izloženosti nisam vidio vrijednost u tome. 

Unutar splitske, ali i većine takvih zbirki, pomiješani su uporabni predmeti s umjetničkim djelima. Kako izložiti kombinaciju uporabnih i umjetničkih predmeta na istom mjestu a da to neminovno ne vodi u fetišizaciju i banaliziranje naroda i zemalja iz kojih predmeti potiču? 

Naš razlog je mala količina predmeta, a prostor je uvijek isti. Mogli smo možda, kad smo izlagali zbirku, i smanjiti prostor, ali nismo htjeli, jer to ne bi bilo zanimljivo. Izlaganje zbirki poput naše je vrlo teško, jer imate premalo predmeta da bi se išta moglo kategorizirati. U takvim se slučajevima ide na dva pristupa: ili se izlaže prema vrsti materijala, npr. predmeti i djela u drvu, pa se u tom slučaju odmiče od značenja ili svrhe predmeta, te se isključivo gleda fokusira na materijal koji je korišten za izradu, a mogu se podijeliti i prema starosti, odnosno, jesu li suvremeni predmeti ili povijesni artefakti.

Kolekcije "izvaneuropskih" predmeta, odnosno, kultura Svijeta u Hrvatskoj nemaju, rekli bismo, neki uniformi narativ te im često nedostaje detaljniji povijesni, politički i društveni kontekst. Zagrebačka se zbirka predstavlja kroz "dječje" pripovijetke, čime se njena povijest i podrijetlo banaliziraju. Tako se, na primjer, zaboravlja napomenuti da je Dragutin Lerman, jedan od najvećih donatora, bio generalni povjerenik belgijske vlade za Istočni Kwango te član ekspedicije istraživača Henryja Mortona Stanleya, financiranog od strane belgijskog kralja Leopolda II., koji je izveo genocid nad narodom Konga.

Mislim da je to pitanje koje neće rješavati pojedini muzeji, nego politika, ako to itko bude rješavao. Prikazati objektivni povijesni presjek i unutar postava ispričati priču je na mudrosti institucija koje takve predmete imaju unutar svojih kolekcija. Možda bi bilo pametno i mudro napisati ipak neki kontekst. Ne trebamo tajiti to što je Lerman služio u vojsci koja je bila takva kakva jest, i koja je napravila što jest. 

Mislite li, dakle, da je potrebno revidirati i preispitati ulogu pojedinaca koji su donosili predmete u zbirke koje se nazivaju "izvaneuropskih kultura" i "dalekih svjetova"? Je li to posao povjesničara, povjesničara umjetnosti, etnologa, ili pak nekog trećeg? 

Ne znam je li "revidirati" prava riječ, ali staviti u pravi kontekst, to bi svakako bilo dobro. Jer oni su u svoje vrijeme možda mislili da rade nešto što je, iz njihove tadašnje perspektive, bilo ispravno. Danas se perspektiva izmijenila. Smatram da je to zadatak svih koji su u takav proces uključeni – povjesničara, povjesničara umjetnosti, a i etnologa, ako se radi o etnografskim zbirkama. Ako konkretno spominjemo Lermana i govorimo o njemu, to je posao koji najviše leži na povjesničarima, koji trebaju pružiti točan povijesni kontekst njegovom boravku u Kongu. 

Koji mislite da je ispravan način kuriranja takvog stalnog postava?

Jedan od načina je se odustane od stalnog postava, jer se time dobiva prostor za povremene izložbe. Jednom kad od kolekcije napravite stalni postav, dobivate puno manje manevarskog prostora. S povremenim izložabama dobivate puno više kreativne slobode i mogućnosti za poigravanjem i prikazivanjem iz više različitih kutova i konteksta. Budući da je splitska zbirka vrlo oskudna, sastavljena uglavnom od predmeta koji su dospjeli kao pojedinačne, sitne donacije, mi smo zbirku izložili i izdali katalog, ali trenutno nemamo daljnje ideje za izlaganjem, budući da je ona opsegom vrlo ograničena. Našu smo zbirku prikazali zato što je bila dio programa predstavljanja svih zbirki Etnografskog muzeja. Bez spomenutog programa zbirka nikada ne bi vidjela svjetlo dana, osim specifičnih predmeta poput oružja i, eventualno, nakita, koji se mogu prisloniti drugim zbirkama i u tom kontekstu prikazati. Međutim, "izvaneuropske" zbirke su nepoznanica u Hrvatskoj, iako možda i postoje takve privatne zbirke. I eto, tu su naši problemi: prvo, nepoznavanje; drugo, nezainteresiranosti – kako onih koji vode zbirke, tako i publike, koja, nažalost, za njihovo postojanje gotovo i ne zna.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 01.09.2022

VEZANE VIJESTI

Uvijek istočno na nečijoj mapi

Piše: Glorija Mavrinac

Praćenje tokova kolonijalne robe koje je ponudila konferencija Šećer posvuda put je zalječenja kolektivne amnezije i izgradnje otpora zapadnocentričnom ispisivanju povijesti.

Preispitivanje sustava opresije

Piše: Martina Domladovac
Pitanje dekolonizacije muzeja široko je i kompleksno, a prije svega bi trebalo uključiti preispitivanje muzeja kao naizgled objektivnih zaštitnika manjinskih artefakata i kultura.

Isključivanje uključenih

Piše: Ivana Pejić
Primjena novih etičkih standarda u radu kulturnih institucija znači nepristajanje na korištenje umjetnika_ca za legitimizaciju i "ispiranje" društvene nejednakosti i opresije.