Romantični uzlet u nešto potpuno novo i uzbudljivo | kulturpunkt

Romantični uzlet u nešto potpuno novo i uzbudljivo

Aktivist, organizator, PR, producent... S Oliverom Sertićem razgovarali smo o njegovom dugogodišnjem svestranom angažmanu na nezavisnoj kulturnoj sceni.

Razgovarale: Janja Sesar i Matija Mrakovčić
  • A
  • +
  • -

KP: Kako je izgledao tvoj osobni put na nezavisnoj kulturnoj sceni – počeci, motivacija, organizacije i projekti u kojima si bio aktivan?

O.S.: Moje aktiviranje na nezavisnoj kulturnoj sceni vezano je za osnivanje Autonomne tvornice kulture - Attack! 1997. godine kad sam došao na studij u Zagreb. Imao sam sreće sudjelovati na prvim osnivačkim sastancima i graditi cijelu tu priču. Ne moram ni govoriti da me energija ljudi koji su se tu okupljali, hrpa ideja, romantični uzlet u nešto potpuno novo i uzbudljivo, samo još više gurala. Bilo nas je 15, 20 na početku i gradili smo, i danas mi se to čini, nešto izuzetno. Meni, koji sam prije toga 18 godina živio u jednoj maloj Požegi, to je bila cijela jedna revolucija. U Požegi sam organizirao koncerte, radio fanzin i svirao u bendovima, ali ozbiljno aktiviranje i kontinuirani angažman zapravo je krenuo tek sa Zagrebom. Attack! mi je bio važan i zbog toga što je to za mene bio savršen omjer nezavisne kulture i aktivizma. Nije u pitanju bila samo organizacija predstava i koncerata, izložbi i diskusija, već smo organizirali prosvjede ili sudjelovali u njima, odrađivali akcije, bavili se kulturnom strategijom, putovali u druge gradove u regiji... I ono što su inicijatori cijele priče, Vesna Janković i Marko Strpić u početku naveli kao inicijalne programske smjernice – mix između Hakim Beyove Autonomne zone i Warholove Tvornice, meni se činilo točnim, samo, naravno, u diskretnijim omjerima. Velik dio svojeg iskustva i odrastanja dugujem Attacku! koji je i danas, iako programski i ljudski drugačiji, važna činjenica nezavisne kulture.

Od 1997. do 2002, kad sam ga napustio, radio sam zapravo svašta: uređivao newsletter, organizirao koncerte, jedne godine bio umjetnički ko-direktor Festivala Alternativnog Kazališnog Izričaja - FAKI, bio predsjednik, čistač, tehnički voditelj, tonac na koncertima i koordinator. Ono što me čini ponosnim, a što sam osobno koordinirao je organizacija gostovanja međunarodne ekološke organizacije Sustainable Europe Tour 1998, organizacija hrvatske dionice Biketoura 1999, te pokretanje Revije amaterskog filma 2002. godine zajedno s Hrvojem Laurentom iz Postpesimista. RAF sam radio 10 godina i to mi je ustvari bio ulet u festivalski život u kojemu sam aktivan i danas. Kroz Attack! pa onda RAF naučio sam hrpu organizacijskih začkoljica koji su u našim balkanskim podnebljima više nego važni ako se misliš baviti kulturom. Kroz Attack! sam sudjelovao i u osnivačkom timu Saveza udruga Klubtura, a tu je krenula i priča s video aktivizmom. Neposredno pred moje aktiviranje u produkcijskoj kući Fade In (koji je također spin-off Attacka! nastao 1999.), zajedno s Ivom Kraljević i Brankom Vilusom napisao sam projekt za izvedbu radionica i dobio prvih 50 000 kuna od Ministarstva kulture. Ekipa Attacka! je dozvolila da se ta lova prenese u Fade In i tamo je već 2003. aktivno krenuo program Don’t hate the Media, be the Media – serija radionica i projekcija po cijeloj Hrvatskoj. Tijekom 2007. s još pet filmaša osnovao sam Restart i sad sam tu, opet radim sve što treba i moram reći, to me sve još uvijek, iako je ponekad naporno preko svake mjere, ipak zabavlja i što je najvažnije, iza sebe vidim neke rezultate, a na to ne možeš ostati imun.

Radionica, Tabor Film Festival, 2005.


KP: S radionicom videoaktivizma i RAF-om surađivao si s mnogim organizacijama i obišao mnoge gradove i krajeve Hrvatske u kojima nije bilo mnogo sadržaja za mlade općenito, a pogotovo takvih sadržaja. Možeš li kratko opisati neka od tih iskustava, kakvu je ulogu imala suradnja s drugim organizacijama i što te se u tom razdoblju posebno dojmilo?

O.S.: Svaki grad i ljudi u njemu su zaista bili različiti, a skauting gradova i organizaciju smo u samom početku i radili prema kriterijima - raditi tamo gdje postoji manjak sadržaja. Prve projekcije aktivističkih videa, pa poslije toga trodnevne radionice organizirali smo u Belom Manastiru, Križevcima, Vukovaru, Slavonskom Brodu, Hrvatskoj Kostajnici, Šibeniku, Zaboku… pa onda kasnije i u većim gradovima kao što su Zagreb, Split, Dubrovnik i Pula. Meni su te male udruge mladih bile otkrovenje. Za njih inače ne čuješ, niti ih vidiš na nacionalnoj razini. No u mjestima gdje su bile aktivne izuzetno je bilo važno da postoje. Mnogima je to bio prostor za samoaktualizaciju, druženje, informiranje, komad kakve takve tjedne kulture.... Mi smo dolazili s namjerom da ljude upoznamo s nečim novim i damo im neki set znanja i vještina – da predstavimo pozitivne prakse iz svijeta i mogućnost da i sami budu medij, da koriste kamere za svoje aktivnosti, pa makar to za početak bilo samo arhiviranje. No, problem s malim gradovima je kontinuirani nedostatak podrške, kako lokalnih vlasti, tako i okoline, prevelika migracija mladih u veća regionalna središta gdje gube vezu s rodnim gradom, ali i nedostatak organizacijske kulture i strategije. No, vjerujem da smo barem posijali neko sjeme interesa.

Radionice, Zagreb, 7. RAF, 2008.


RAF je imao sličnu putanju. Već od prve godine krenuli smo s programom RAF putuje i prikazivali filmove gdje god smo mogli i gdje nas je netko htio. U prvih četiri ili pet godina prikazali smo izbor filmova u više od 100 gradova po doslovno cijeloj Hrvatskoj, ali i u Sloveniji, Srbiji i Austriji, od kino dvorana, preko knjižnica i prostora udruga do spojena dva kontejnera koji su nazvani klubom mladih u romskom dijelu Belišća. Znaš šta, mene fascinira da se u ovakvom kulturno opustošenom i generalno depresivnom okruženju uopće išta događa, da se ljudima da organizirati nešto, sve ne bi li si život učinili drugačijim. Ni danas nije puno drugačije, ponešto su se razvili regionalni centri, Rijeka i donekle Split i Pula, a drugo je sve na kapaljku. Nije ni čudo da ljudi odlaze, preko Zagreba, pa na zapad. Sve te organizacije bile su (a neke još uvijek jesu) lokalno važne i iako većina njih nije nešto krucijalno promijenila u svojim sredinama, one su oaza jednog trenutka i jedne generacije, a čini mi se ključan formativni faktor za pojedince. I dan danas kad gledam ove etablirane festivale, filmske i glazbene, čak i neke firme, vidim vrijednosti koje su došle s nevladine scene, ali i principe rada iz nezavisne kulture.

Radionica, Vukovar Film Festival, 2008.


KP: Udruga Restart osnovana je 2007. Možeš li reći nešto o njenim počecima – motivaciji osnivanja, ekipi koja je sudjelovala o tome te o ciljevima organizacije?

O.S.: Restart je neka vrsta spin off-a Fade In-a. U jednom momentu više nisam osjećao podršku edukacijskim projektima koje sam radio i odlučio sam potražiti novi radni prostor. Zajedno s Anom Hušman, Nebojšom Slijepčevićem, Brankom Vilusom, Danom Budisavljević i Žarkom Koraćem napravili smo platformu koja je imala cilj raditi isključivo edukacijski program – nastaviti s kraćim radionicama video aktivizma i uvesti nešto duže programe edukacije za dokumentarni film, uz moguće manje produkcijske zahvate. Restart je trebao biti jedan naš zajednički prostor u kojemu, uz sve ostalo što radimo u životu, možemo proizvesti i neki edukacijski program koji nam je važan. Međutim priča se vrlo brzo počela razvijati, i na ljudskom i na programskom i na tehničkom planu.


KP: Produkcija, edukacija, izdavaštvo, distribucija i tehnička pomoć su djelatnosti kojima se bavite. Možeš li ukratko nešto reći o vašem djelovanju do sada na pojedinom polju i na koji način ih financirate?

O.S.: Kako ukratko? 'Aj da pokušam. U Restartu je trenutno 13 ljudi, imamo četiri osnovna programa – produkcija (profesionalna i Restart Laboratorij - platforma za mlade autore), distribucija, Dokukino i edukacija (Škola dokumentarnog filma i ostali edukacijski programi). Svaki program ima svog koordinatora, koji mu određuje smjernice i operativno se bavi projektima unutar njega. Tu je, naravno, tehnički department koji objedinjuje sve to skupa, kao i asistenti i voditelji pojedinih manjih projekata. U našem uredu je nekad kao u košnici, jer osim uredskih ljudi, kroz Restart svakodnevno prolaze montažeri, redatelji, aktivisti i djelatnici kurirskih službi… 

No, hajde da sažmem aktivnosti. Glavni edukacijski program je tromjesečna Škola dokumentarnog filma. Svake godine primamo do 11 polaznika i nastojimo im pomoći da se profiliraju kao autori dokumentaraca u budućnosti. Radimo i manje edukacijske programe u suradnji s domaćim ili regionalnim organizacijama (trenutno završavamo projekt Zajednica za ljudska prava u srednjim školama Sisačko-moslavačke županije u suradnji s udrugom IKS iz Petrinje, a prošle smo godine radili opsežnije programe s Amnesty Internationalom Hrvatske, Volonterskim Zavodom iz Ljubljane i Omladinskom centrom CK13 iz Novog Sada…), radionice na festivalima ili posebna stručna predavanja na poziv. Edukaciju vodi Ana Hušman, uz asistenticu Anitu Bastašić, dok su na osmišljavanju programa uz Anu i moju malenkost izrazito aktivni i redatelji Igor Bezinović i Nebojša Slijepčević. Koordinatorica produkcije, Restart laboratorija i masterclass programa je Vanja Jambrović. Malo je netipično da je netko koordinator produkcije, ali to je NGO atavizam, šta da radim…  no da, Vanja je zaista producentica tog dijela aktivnosti. 

Škola dokumentarnog filma, 2013.

 

Podijeljena je na profesionalnu produkciju, tj. dokumentarne projekte za koje se radi stabilnije budgetiranje i planiranje, ide se na koprodukcijske forume i razvijaju dokumentarne priče i Restart laboratorij – svojevrsni inkubator za mlade autore i početnike, unutar kojeg rade svoje prve, uglavnom kratke dokumentarne filmove. Prošle godine smo izbacili Blokadu Igora Bezinovića u u koprodukciji s Factumom, a ove godine Gangster te voli Nebojše Slijepčevića i kao manjinski koproducent film Mama Europa Petre Seliškar. Uz to i nekoliko kratkih dokumentaraca. Laboratorij isproducira između tri i pet kratkih filmova godišnje.

Želimir Žilnik u Dokukinu


Koordinatorica Dokukina je Inja Korać. Prošli smo već dva prostora, malo kino u Katančićevoj od 2009. i zadnjih godinu dana, do srpnja 2013. u suradnji s KIC-om u Preradovićevoj. Tu nam je istekao ugovor pa sad radimo virtualno Dokukino po drugim kino dvoranama u Zagrebu i nadamo se dobitku vlastitog prostora od Grada ili države. U listopadu smo počeli surađivati i s Art kinom Grič u Jurišićevoj 6 gdje za sad dva puta tjedno, četvrtkom i petkom, imamo po dvije redovne projekcije uz nekoliko dodatnih termina za predavanja i posebne programe. Dokukino je jedino specijalizirano kino/program za dokumentarni film. Kombiniramo repertoarni i festivalski program, masterclasse i predavanja, predstavljanja autora iz cijelog svijeta i specifične govorne programe, tj. diskusije na temu nakon projekcije filma. U prosincu smo krenuli s besplatnim programom Hall of Fame koji vodi Nebojša Slijepčević, a cilj je prikazati neke od svjetskih dokumentaraca koji su promijenili nešto u svom fahu, a nakon toga razgovarati s hrvatskim i regionalnim filmašima o filmu, metodama i dosezima pojedinog autora ili filma.

Masterclass Madsa Brüggera, 2013.


U 2009. godini pokrenuli smo i distribuciju dugometražnih dokumentaraca na teritoriju bivše Jugoslavije – kroz kino prikazivanje, izdavaštvo DVD-a, prodaju na VOD kanalima te na televizijama. Pokrenuli smo i distribucijsku mrežu u regiji Balkan Documentary Distribution NetworkBDDN koju čine distributeri i organizatori festivala u regiji, koji za pojedine filmove preuzimaju distribuciju za svoj nacionalni teritorij. Urednik labela sam ja, kino distribuciju vodi Inja, a koordinatorica ostalih distribucijskih programa je Petra Ivšić.

Od 2012. Restart je jedan od organizatora (uz riječku udrugu Delta) Liburnia Film Festivala, jedinog festivala hrvatskog dokumentarnog filma i najstarijeg dokumentarnog festivala u zemlji. Događa se krajem kolovoza u lučici u Ičićima pored Opatije i upravo smo 2013. odradili 11. izdanje. Kad već spominjem ljude, ne smijemo zaboraviti voditeljicu ureda i asistenticu produkcije Maju Čuljak, te ljudi bez kojih ne bismo mogli – tehniku. Vodi je Vedran Senjanović, uz pomoć Ines Lambert dok je Dejan Oblak savjetnik za ono što mi ne znamo. Martina Kolarić je žena za festivalsku distribuciju naših filmova.

Financiranja su raznorodna, od javnih sredstava do samofinanciranja. U Hrvatskoj naše projekte redovito podržava Hrvatski audiovizualni centar, nešto dobijemo od Ministarstva kulture i Ureda za kulturu Grada Zagreba, a pojedine projekte smo financirali i od Ministarstva obrazovanja, Ministarstva obitelji, Ureda za Invalide i Ministarstva gospodarstva i kulture kroz Poduzetništvo u kulturi. Krajem 2014. godine završava nam i institucionalna podrška Institucionalne zaklade za razvoj civilnog društva, a dobili smo i podršku Zaklade Kultura Nova. Oko trećine prihoda Restarta je distribucija filmova, nešto dobijemo od prodaje ulaznica, najma opreme i tehničkih usluga.

 

KP: Fokus je na dokumentarnom, eksperimentalnom i animiranom film, no najviše ipak na dokumentarnom. Možeš li nešto reći o vašim smjernicama u produkcijskom smislu? Može li se to dijelom opisati kao aktivistički dokumentarni film?

O.S.: Fokus je isključivo na dokumentarnom filmu. Eksperimentalnim i animiranim filmom bave se neki članovi Restarta, ali uglavnom u drugim produkcijama. Naravno, sve hibridne forme su dobrodošle, a od nedavno razvijamo i kratki igrani film Nebojše Slijepčevića. Restart su ljudi i ukoliko netko želi raditi bilo što drugo, bolje je da rade unutar kuće nego negdje izvan nje. No, svakako je kreativni dokumentarac ono što nam je važno i čime se kontinuirano bavimo. Ne bi se nužno zatvarao u nešto sadržajem specifično kao što je aktivistički dokumentarac, ali definitivno nas zanimaju angažirane teme. No prije svega, prihvaćamo i razvijamo dokumentarne projekte koji su kreativni, autorski i originalni u pristupu. Kroz profesionalnu produkciju radimo s "našim" autorima ili nam pristupaju razni drugi autori s idejama od kojih Vanja i ja odabiremo one na kojima nam je zanimljivo raditi. Zajedno s redateljima razvijamo priču, pomažemo im produkcijski i apliciramo za novac. Nakon završetka filma upinjemo se da pronađemo festivalsku nišu te prijavljujemo filmove na festivale.

Restart laboratorij je inkubator za mlade autore koji film rade prvi put. Jedan dio autora generira se nakon naših radionica ili Škole dokumentarnog filma, a drugi nam jednostavno s idejom pokucaju na vrata. Ukoliko imaju zanimljivu ideju za, uglavnom do sad, kratki dokumentarni film, dobiju tehniku i mentorsku podršku, a ako je potrebno i profesionalnog montažera ili snimatelja, te s njima završavamo njihove prve filmove koje kasnije promoviramo na festivalima ili pokušavamo prikazati na TV-u. Aktivističke medijske sadržaje, nastale na radionicama, tretiramo kao aktivistički video, objavljujemo ih na portalima i kroz društvene grupe, a takve video materijali koji su "mišljeni filmski" pokušavamo progurati i kroz festivale. 

Premijera Blokade na Filozofskom fakultetu


KP: U posljednje vrijeme organizacija se snažno razvija, pogotovo u produkcijskom smislu – filmovi se prikazuju na festivalima diljem svijeta. Što je bilo presudno za ovaj razvoj i kakvi su budući planovi?

O.S.: Ima tu više razloga. Jedan je da smo usustavili sistem promocije, šaljemo filmove na festivale i svakome pokušavamo pronaći festivalsku nišu, tj. prostor gdje bi mogao biti prikazan. Meni je drago da relativno dobro prolazimo. Samo, da ne mistificiramo taj uspjeh, filmovi nam prođu na svaki četvrti ili peti festival na koji je prijavljen i oko svakog filma treba izgraditi poseban plan. Godišnje se u svijetu proizvedu tisuće dokumentarnih naslova, neki s ogromnim budgetima i promocijskom podrškom i uvrštenje filma na festival, a pogotovo u konkurenciju, već je veliki uspjeh. Za kratke filmove su nam olakšali i servisi kao što su Reelport i Short Film Depo na kojima samo jednom uploadaš film i upišeš podatke, a prijavljuješ ih jednim klikom. Svaka ta prijava košta, ali smo barem pošteđeni bespreglednog popunjavanja prijavnica i troškova poštarine. Dosta polažemo i na promociju, štampamo kataloge, redovito obnavljamo web sajt, fejsbučimo, dosta putujemo i promoviramo Restart na festivalima ili po radionicama i pitching-forumima. Tako gradimo neku prepoznatljivost pa festivalski selektori obrate pažnju na nas. Puno pomaže i natječaj za međunarodnu suradnju HAVC-a, koji nam omogućuje da otputujemo na festivale i osobno predstavimo film. Tamo upoznajemo druge selektore i producente… 


Naši dugometražni dokumentarci kao što su Blokada, Gangster te voli i naša koprodukcija Mama Europa otvaraju put i drugim filmovima. Ustvari je najvažnije da selektori znaju za film prije nego je završen, a ako ubodeš par jačih prikazivanja na početku, onda to krene gotovo samo. Npr. Blokadu je na predstavljanju Docu-Talents From The East u Karlovim Varima primijetio direktor Jihlava Film Festivala, a Rada Šešić, selektorica Sarajeva ga je preporučila DOK Leipzigu, jednom od najvećih europskih festivala. Kad smo se službeno prijavili na Jihlavu, tamo su već znali za nas, ušli smo u konkurenciju i osvojili posebno priznanje žirija. U Jihlavi ga je vidio selektor American Documentary FF-a koji nas je na proljeće doveo u Palm Springs... Gangster je već na premijeri na ZagrebDoxu osvojio nagradu publike, a internacionalnu premijeru imao je na velikom HotDocsu, pa u konkurenciji Karlovih Vary. Mislim da ovih dana broji već skoro 30-ti festival, dogovaramo kino distribuciju u nekoliko zemalja. 

Planovi... Hm, do kraja 2013. godine završiti još tri kratka filma, a u montažu ulaze srednjemetražni Hudo vreme Anje Strelec i Tomislave Jukić te dugometražni NLO Vedrana Senjanovića i Dejana Oblaka. U predprodukciji, tj. razvoju su nam dugi dokumentarci Apnea Bojane Burnać i Dani Ludila Damiana Nenadića te kratki doks Iz mraka Nebojše Slijepčevića.

 


KP: Spomenuta Blokada još uvijek se prikazuje. Kakvu je važnost ovaj film imao i ima za vas i za publiku, u Hrvatskoj i u inozemstvu? Koji bi film izdvojio kao prekretnicu za vas kao organizaciju?

O.S.: Blokada je prvi dugometražni film koji smo napravili i sadržavao je sve lijepo i gadno što ti se može dogoditi u produkcijskom procesu. Između početka snimanja i premijere stajale su gotovo tri godine. To je Igoru prvi dugometražni film, meni kao producentu također i moram reći da sam jako puno naučio radeći ga. Završili smo ga u koprodukciji s Factumom, a Nenad Puhovski nam je između ostalog puno pomogao u snalaženju među hrpom materijala. To nam je prvi film koji je igrao na zaista važnim europskim festivalima. No, ono što je nama silno važno je da su film prihvatili studenti po cijelom svijetu i prikazuju ga kao dio svojih protestnih pokreta za besplatno obrazovanje. U Rumunjskoj je projekcija zabranjena, od vijeća fakulteta ako se ne varam, a u Beogradu su se uslijed žučne rasprave na Filozofskom fakultetu potukli "student anarhista" i "student liberal" – takav je bio naslov u novinama. Prikazan je u više od 20 zemalja, između ostalog i u Litvi, Moldaviji, na Kosovu, Kanadi i SAD-u, na mjestima gdje smo se najmanje nadali. Gangster te voli sada je u festivalskoj žiži i otvara nam vrata i za duge projekte u predprodukciji jer su nas zbog velikog uspjeha filma počeli drugačije percipirati u moru produkcija. 

Radionica, Galerija Miroslav Kraljević, 2009.


KP: Koja je bila motivacija za bavljenje edukacijskim programima o kojima si i ranije govorio i kakvi su dosadašnji rezultati?

O.S.: Dio ovoga sam već odgovorio ranije. Prvotna motivacija bila je NGO-ima i aktivistima u što više hrvatskih gradova ponuditi neko znanje i vještine za izradu videa kao aktivističkog alata, nešto što je jako falilo kod nas. Naime, vizualna kultura bila je jako niska, a gledanje filmova na internetu tek u povojima jer je naprosto bio prespor. Uz to ide i lokalna depresija, niska motivacija da se išta može promijeniti, pretjerana migracija prema Zagrebu… pa je uvjeriti ljude da sami mogu stvarati svoje medijske sadržaje bio itekako zanimljiv i ne baš lak zadatak. Kako su u edukacijski tim dolazili novi ljudi, tako nam se ponešto promijenio i fokus. Danas nam je glavni program Škola dokumentarnog filma, koja traje 3 mjeseca, a tijekom godine radimo i nekoliko partnerskih edukacijskih programa i manjih radionica na festivalima u regiji. Mislim da radimo korisnu stvar. Naravno, uz dosta samokritike, popravljamo se po putu. Rezultati, hm… Ja se nadam da smo uspjeli barem obavijestiti ljude o mogućnostima što znači "biti medij" i ohrabriti ih da je to ustvari jednostavno. Škola svake godine generira nekoliko izuzetnih talenata kojima pomažemo da iskristaliziraju ideje i da eksperimentiraju. Film je umjetnost i pravila su tu samo smetnja. Neki viđeniji domaći autori su se kroz naše ranije radionice prvi puta ozbiljno susreli s dokumentarcem. To su prije svega Igor Bezinović i Đuro Gavran. Lidija Špegar je upisala Akademiju u Zagrebu, Sanja Marjanović u Edinburghu, a Anja Strelec, koja nam je došla s idejom na vrata, nakon završena dva laboratorijska filma Važno je zvati se Kovačević i Starci upravo s Tomislavom Jukić završava profesionalnu srednjemetražnu produkciju Hudo vreme. Mnogi su ostali u video produkciji ili se vrte oko filma kao PR-ovci ili festivalski producenti… 

Radionica, Novi Sad, 2009.


KP: Kako je došlo do suradnje s Liburnia Film Festivalom, jedinim festivalom posvećen hrvatskom dokumentarnom filmu?

O.S.: Festival je 2003. godine osnovao Igor Bajok, koji živi u Ičićima i tada je bio aktivan u udruzi Moji Ičići, pa se za ta imena vežu počeci festivala. Namjera mu je bila donijeti neki kulturni sadržaj u svoje mjesto, pa je najlakše bilo nabaviti domaće dokumentarce i prikazivati ih sumještanima. No, s obzirom da ga energija nije napuštala, festival je počeo rasti, posjećenost je bila veća iz godine u godinu, a kako je i hrvatska dokumentarna produkcija napredovala, tako je i festival sadržajno bolji. Na zadnjem, 11. izdanju, koje je trajalo 5 dana, prikazano je 25 filmova, od toga 18 u konkurenciji za glavne nagrade (najbolji film, nabolja režija, najbolja kamera, najbolja montaža, najbolji sound design i nagrada publike) plus još nekoliko filmova u konkurenciji za najbolji regionalni film. Imali smo dvije radionice i jedan masterclass, 5 članova međunarodnog žirija i ukupno oko 60 gostiju, ne samo autora, već i festivalskih selektora iz regije. Broj posjetitelja projekcija popeo se na 3000, dok je ukupno s glazbenim programima i afterima, to oko 4000 ljudi. Priča sa mnom i Restartom ide nekako ovako - na 3. LFF-u 2005. sam s Fade In-om radio radionicu, na 4. sam u programu imao film Hrvatska (k)raj na zemlji, a godinu poslije su me zvali da budem selektor festivala. U 2007. kad je osnovan Restart, postali smo partneri festivala, a od 2012. godine i službeni organizatori i to na poziv Igora Bajoka koji se pokušao malo odmoriti. Ali mislim da nije uspio… 

Planovi za iduću godinu su festival dovesti na razinu regionalno važnog mjesta za hrvatski dokumentarni film, nabaviti ozbiljnije pare za nagrade i kao goste dovesti barem 20 festivalskih selektora iz cijelog svijeta te na taj način otvoriti put hrvatskom dokumentarcu u svijet. 

Solar Cinema, Rijeka, 2010.


KP: Gotovo da nema posla na području filma u kojem nisi radio – od organizatora, voditelja radionica, poslova odnosa s javnošću, distributera, producenta… Koje ti je od ovih polja bilo osobno najizazovnije i u kojem poslu najviše uživaš?

O.S.: To je manija čista. Ja sam započinjao raditi stvari ili jer su mi bile uzbudljive, kao što su odnosi s javnošću ili one za koje sam mislio da ih treba napraviti jer ih nitko ne radi, kao što je npr. distribucija dokumentaraca. Još uvijek radim sve pomalo, u nekom trenutku nešto više, nešto manje, ali još uvijek volim to što radim. To nefokusiranje može biti kontraproduktivno za određene stvari, ali na svu sreću radim sa sjajnim ljudima u Restartu i na festivalima, pa možemo zajedno pridonositi jednoj zajedničkoj priči.

 

KP: Također, redatelj si dokumentarnog filma Nabij koji je u predprodukciji. O čemu film govori i kada ga možemo očekivati?

O.S.: E kad bi to znao, bio bi Einstein. Nisam ja nikakav redatelj. Imao sam ideju za dokumentarac koju nikad nisam do kraja razvio. Još uvijek se kuha u mojoj glavi i traži neko vrijeme da se napravi. Završit ću ga jednom, sigurno, samo ne znam kad.

Naslovna fotografija: Radionica, Hrvatska Kostajnica, 2004.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 13.01.2014