Nakon što smo se registrirali tražili smo od Grada Labina da nam dozvole napraviti neki event u Starom gradu – koristim engleski termin event jer smo tako nazivali sve što smo kasnije radili, a i Harald Szeemann nas je definirao kao event artists. Ideja je bila napraviti nešto prvenstveno za nas, da damo barem malo oduška vlastitoj kreativnosti i da se barem mi zabavimo, a onda i drugi, ako žele naravno. Naš prvi projekt "gradske fešte" smo realizirali u 6. mjesecu 1991. godine na dan Sv. Petra (tzv. Petrova), koji je u povijesti bio veliki sajmeni dan u Labinu kada su ljudi iz okolnih sela dolazili u grad prodavati svoje proizvode, sresti se s drugima, popričati i zabaviti se uz ples i pjesmu ispod gradske Lože. Taj se dan slavio sve do vremena ex-Jugoslavije i onda su ga ukinuli, a mi smo ga te '91. oživjeli. Angažirali smo nekoliko umjetnika da naprave instalacije, organizirali koncerte na dvije lokacije u gradu, a pozvali smo i nekoliko ugostitelja da postave svoje štandove, koje smo im naplaćivali (od 300 za postojeće do 500 tadašnjih maraka za "gostujuće" ugostitelje) i od tih smo prikupljenih novaca sami financirali program. Na prvoj Petrovi okupilo se oko tisuću ljudi, pa smo samo dva mjeseca kasnije organizirali drugu "feštu", kada smo pozvali i Marka Brecelja, koji je morao ilegalno prelaziti granicu između Slovenije i Hrvatske upravo na dan kada ju je blokirala JNA, i koji je tada izveo odličan performans – zapalio je svoj YU pasoš, a onda s njime i vlastitu kosu te pozvao posjetitelje da i oni to učine sa svojim pasošima, a nekolicina njih koji su ga imali kod sebe se i odazvala, ali bez paljenja kose. Na tom drugom eventu okupilo se 2-3 tisuće ljudi, a nakon dvije godine imali smo već više od 20 raznih programa u jednom danu te više od 5 tisuća posjetitelja, tako da Starim gradom gotovo da nije bilo moguće proći. Tada nam je Grad ponudio sufinanciranje programa, ali pod uvjetom da bude pod okriljem Turističke zajednice. Kako nas tada nije zanimala komercijalizacija takvih evenata, jer smo ih radili prvenstveno zbog vlastitog zadovoljstva, a i smatrali smo da smo s njima doživjeli vrhunac te da je vrijeme da ih prepustimo nekom drugom, odbili smo ponuđenu suradnju i rekli im da oni nastave raditi sami, bez nas. Tada smo ionako već bili ušli u naš budući dom – Lamparnu (zgrada u Podlabinu, u sklopu bivšeg rudnika, površine oko 1000 m2 u kome su se čuvale i punile rudarske lampe) i počeli raditi na njenoj prenamjeni u kulturno-umjetnički prostor. Tako smo u stvari počeli, s masovnim kulturno-zabavnim i gastro eventima - "feštama" u Starom gradu, prije nego li smo se preselili u podlabinski rudnik i od tada gotovo da nas nema u Starom gradu. 

KP: U napuštenim prostorima zgrade nekadašnjeg rudnika ugljena u Labinu otvarate kulturni i umjetnički centar Lamparna koji ste osmislili na samim počecima svoga djelovanja. Kako dolazi do realizacije tog projekta? 

KP: Pored angažmana oko vođenja vlastitog medijskog projekta te paralelnog rada na projektu revitalizacije i prenamjene rudarske baštine, djelovali ste i kao umjetnička grupa Metal Guru primarno u području glazbe koju je kritika okarakterizirala kao "electro body" i "industrial" žanrove, ali ste producirali i video radove, performanse, instalacije i konceptualnu umjetnost. Kada i kako započinje rad grupe Metal Guru, koju su pored tebe pokrenuli Krešimir Farkaš i Massimo Savić, i kako se razvijaju njena raznovrsna i nerijetko provokativna produkcija?  

Imali smo puno ponuda da radimo u inozemstvu, ali smo zbog te naše isključivosti bili i vrlo često prezahtjevni za organizatore, pri tome ne mislim samo na financijski dio. U Copenhagenu smo tijekom performansa dijelili LSD, pa je dvoje posjetitelja prenoćilo u zatvoru; u Lisabonu nas je tijekom prvog boravka (1994) cijelo vrijeme pratila policija u civilu jer smo rekli da će, budući da stižemo iz zemlje u ratu kojoj nitko ne pomaže, naš rad biti da dignemo jedan trg ili nešto slično u zrak. Iako smo nakon te izjave prasnuli u smijeh, nismo ih baš uspjeli razuvjeriti. Tijekom drugog boravka u Lisabonu, gdje smo na poziv organizatora sudjelovali na svjetskoj izložbi EXPO '98, htjeli su nam silom prekinuti nastup, tj. zaustaviti projekciju u koju su bili umontirani i hard core porno filmovi na ogromnom Sony Jumbotron ekranu (100 x 100 m). Projekcija je bila background našeg performansa HERO in XXI koji se odvijao na Sony stadionu. Tri puta smo nastupali i na manifestaciji Cultural Capital of Europe (1994, 1996. i 2000) te na raznoraznim drugim festivalima, no ono što je važnije jest da kada bi pristali negdje nastupiti nikada nismo znali kako će to točno završiti. Krenuli bismo na put samo s nekakvim konceptom (ovisno o zemlji, gradu i konkretnom karakteru mjesta ili manifestacije) i na licu mjesta bi odlučili što, kako i s kim napraviti. Npr. tek kad smo stigli na lisabonski EXPO shvatili smo da je organizator mislio kako smo zbog glazbe nekakav alter rock bend, a ne art grupa te je naš nastup smjestio na Praca Sony, koncertni stadion za oko 10.000 ljudi. Pali smo skoro na dupe kad smo ga prvi put vidjeli, s ogromnom binom, "grozdovima" zvučnika nad cijelim stadionom i fenomenalnim produkcijskim uvjetima (Massimo je za nastup tražio Stratocaster iz 1968. i dobio ga!), na kojem je noć prije nas nastupao Van Morrison, a nakon nas Joe Cocker. Pitali smo se – što mi tu radimo?, jer nikada nismo zasvirali ni u studiju, a kamoli u živo. I ništa, izašli smo na stage i izveli jednosatni performans u kojem smo i zasvirali i zapjevali pred oko 3 tisuće ljudi. Dan ranije imali smo konfrenciju za novinare u nekakvoj robnoj kući i tu smo za njih morali, kao pravi rock stars, zasvirati barem jednu stvar. Massimo me pola sata prije konferencije učio kako odsvirati bas dionicu u jednoj stvari, on je bio na gitari i pjevao, a na bubnjevima je bio Boris Leiner… i dobili smo veliki, dugi pljesak! Na sam dan nastupa odlučili smo angažirati i balerinu iz njihovog nacionalnog baletnog ansambla kojoj je tek pred sam nastup objašnjeno što da radi. Isto je bilo s Emilom Matešićem kojeg smo sreli dan ranije i uvjerili ga da sudjeluje u jednoj točki drugu večer, naravno bez probe. Naime, princip koji smo nastojali primjenjivati u Lamparni morao je biti isti kao kada smo mi bili gosti – da naš nastup bude reakcija na mjesto, vrijeme i ljude koje smo tijekom višednevnog boravka percipirali. Stoga su često ti naši eventi znali izaći iz galerija i muzeja u kojima smo gostovali, pa su se odvijali i u privatnim stanovima, po barovima i hotelskim sobama, na ulici ili na lokalnoj tržnici u 5 ujutro. Umjetnost je jednostavno naš život, bilo gdje, bilo s kim i u svakom trenutku, ili ljepše rečeno - to je naš životni stil i dovoljno je da, gdje god bili, iza sebe ostavimo neki trag, prvenstveno u glavama ljudi, i čim duže tim bolje, a najbolje je kad je Zauvijek. Ovaj naš koncept zapao je za oko i uho čuvenom švicarskom kustosu Haraldu Szzemannu, kasnije našem velikom fanu i mom osobnom prijatelju, koji nam je ponudio da učini sve što od njega tražimo za rođenje našeg Heroja 21. stoljeća, kao idealan izložak za njegov životni projekt - Muzej opsesije u kojem nema materijalnih artefakata. Nažalost, osim nekoliko njegovih izložbenih projekata u kojima smo sudjelovali, njegova nagla smrt (još jedna!) usporila nas je na našem putu prema vrhu svjetske suvremene umjetnosti, jer nema (barem ne još) velikih umjetnika bez velikih kustosa koji ih otkrivaju. No, bez obzira na sve, naš Heroj je začet, samo što još ne znamo kad će točno biti rođen. Iako za nas kažu da smo znali biti pre-provokativni i pre-skandalozni, osobno mi je teško reći što je provokativno ili skandalozno!? 

KP: Poznato je da tijekom '90-ih godina akteri tadašnje alternativne kulturne scene uglavnom nisu bili podržavani od strane nacionalne i lokalnih kulturnih administracija i da su sredstva za rad i razvoj projekata osiguravali od međunarodnih fondacija, primarno Instituta otvoreno društvo - Hrvatska. Kakvu je podršku Labin Art Express imao na nacionalnoj razini, odnosno je li Ministarstvo kulture prepoznalo vaš rad i podržalo ga?

D. Z.: Vesna Girardi Jurkić, ministrica kulture u prvoj polovini devedesetih, je također naš fan. Ministarstvo kulture je čak, kada smo zbog Radija bili u nemilosti državne vlasti (1995/1996), podržavalo naše umjetničke projekte, ali nam je diskretno rečeno da se time baš ne hvalimo previše. Dakle, Ministarstvo nas prati od samih početaka, ne puno, ali kontinuirano od 1993. stalno dobivamo sredstva iz državnog proračuna neovisno o tome tko je na vlasti, dok je Institut otvoreno društvo bio prisutan gotovo u svim našim projektima iz '90-ih godina. Ponosan sam što su podržane i neke naše aktivnosti koje su barem za to doba bile potpuno nekonvencionalne, a neke čak i bizarne, toliko da vjerujem da će jednog dana postati antologijske, pa će se i naši tadašnji donatori moći ponositi (s) nama. U Globusu je jednom prilikom na dvije stranice izašao tekst u kojem su prozvali Ministarstvo kulture zbog financiranja jedne od kazališno-plesnih radionica kao "techno orgije s fašističkim obilježjem". Zapravo su kod nas gostovali umjetnici iz Nizozemske i Engleske koji su radili off predstavu s lokalnim stanovništvom, koja je očito za to vrijeme bila preko granice dobrog ukusa, jer je bilo nešto golotinje, seksa, ogromnih falusa i sl. Da ne duljim, usprkos svemu, naš je rad od samog početka, pa do dan danas bio sasvim solidno podržan doslovce od svih onih koji daju novce za kulturu. Tako su neko vrijeme za nas govorili da smo "umjetnici prodavanja magle", što smo mi naravno i potvrdili.

KP: Kako iz današnje perspektive i s odmakom od 10 godina gledaš na devedesete i vaš rad tih godina? 

D. Z.: S umjetničke strane upravo su '90-e  bile najplodonosnije godine, prvenstveno zato jer je Krešo bio živ i bio je prisutan taj duh umjetnosti kao timskog rada, zajedništvo kojeg danas nažalost ima vrlo malo. Najplodonosnije i u smislu toga da smo najviše radili i bili prisutni na mnogim festivalima i manifestacijama. Nakon što je on umro, 1999,  bio sam na rubu odluke da prestanemo djelovati kao umjetnička organizacija, ali smo već iste godine realizirali još dva eventa u Austriji, koja smo još ranije zajednički bili osmislili, ali ih zbog njegove smrti nismo realizirali, pa sam pozvao kiparicu Sanju Švrljugu da nam se pridruži. Nakon Krešina odlaska dugo sam vremena propitivao samog sebe, što ću i kako ću dalje, jer smo mi ipak bili umjetnička organizacija bezimenih umjetnika i neumjetnika, a kad umre jedan od dvoje ljudi koji su bili njeno čvrsto jezgro ili vrh piramide, onda se čovjek pita da li nastaviti ili ne, hoćeš li biti sam na vrhu ili ne. Nakon Sanje s kojom radim i dan danas, 2002. godine započinje i vrlo provokativna i medijski eksponirana suradnja s fotomodelom i glumicom Xenom Županić, Labinjankom sa stalnim boravkom u Milanu. Dakle, svih ovih godina u stvari tražim nekoga tko bi "zamijenio" Krešu, ali ga još uvijek nisam našao. No, usprkos tome, do danas smo s manjim prekidima u suradnji s brojnim domaćim i stranim umjetnicima uspijevali kontinuirano proizvoditi, po mom osobnom mišljenju vrhunska umjetnička djela, no gotovo nijedno prikladno za izlaganje u galerijama i muzejima, što uporno od nas traže, a mi to isto tako uporno odbijamo.

A što se tiče našeg ulaska u politiku... Da me netko tijekom '90-ih tražio da se politički angažiram kategorički bih to odbio i za vijek vjekova. Međutim, kada smo shvatili da nema nikakve šanse da napravimo ono što želimo bez određene političke moći, odlučili smo iskoračiti u politiku i uzeti moć da sudjelujemo u odlučivanju na lokalnoj razini. Dakle, naš politički program ne postoji, naša nezavisna lista nema programa. Zapravo, naš isključivi program je Podzemni grad XXI.

KP: Labin Art Express ove godine obilježava 20 godinu postojanja, pa je logično da ste u dva puna desetljeća prolazili i kroz različite faze organizacijskoga razvoja. Kako gledaš na te pomake u načinu rada same organizacije?