Samo da je mesa i eksplozija | kulturpunkt

Samo da je mesa i eksplozija

Ide mi na živce većina filmske kritike, koja od filmova praktički zahtijeva da budu kazalište na celuloidu.

Piše: Tonći Kožul
  • A
  • +
  • -

Protivnici Hollywooda došli su na svoje, jer tvornica snova je danas, više nego ikad, tvornica gluposti. Recentni paradigmatski primjeri state-of-the-art holivudskog spektakla su "Van Helsing" i "Constantine": nakrcani CGI-jem do prsnuća, neumjereno bučni, bombastično glupi i dezorijentirajuće nesuvisli. 

Nagoviješta li to pad holivudske te uspon inih kinematografija? Možda, u nekom drugom kraju svijeta, gdje postoje dovoljno jake lokalne kinematografije da uspostave ravnotežu. No, kad se zadnji put pojavio hrvatski film uz koji ste se poželjeli nagutati nezdravih količina kokica? Gdje su hrvatske tinejdžerske komedije, domaći SF spektakli? Nije čudo da, unatoč sve glasnijim njurganjima, holivudske epike i dalje pune Cinestarove dvorane. Za razliku od recimo, europskih filmova, koji su ili poput siromašnijih, ubogaljenih verzija američkih blockbustera, ili komorne drame koje su toliko vruća roba da se u roku od godinu dana mogu vidjeti na HTV-u u tri ujutro. A azijski filmovi su uglavnom poput kinetičkijeg pandana zvučnim instalacijama: sve je u atmosferi i teksturama i jako su naporni.

Primjetio sam i kako, kad god razmjenjujem DivX-e s ljudima koji nisu zagriženi filmofili, ti ljudi ne pokazuju praktički nikakav interes za neholivudskim filmovima...osim ako je riječ o napumpanim hitovima iz ofsajda, tipa "Amelie". Valjda zato što su holivudski filmovi i dalje najbolji način za pustiti mozak na pašu. Ono, jebe mi se: zašto bih gledao filmove koji me suočavaju s "teškim životnim istinama" kad me već sama hrvatska svakodnevica sasvim efikasno suočava s teškim životnim istinama, svakog jebenog dana! Hvala, ali ne hvala.

Uostalom, zar "glupost" Novog Hollywooda mora nužno biti loša stvar? Evo što je George Lucas rekao Guardianu u vrijeme prikazivanja "Klonovi napadaju": "Oduvijek sam bio sljedbenik nijemih filmova. Film doživljavam kao vizualni medij s glazbenom pratnjom, i mislim da dijalozi tu nisu važna stvar. Jedan sam od onih ljudi koji vjeruju da je kinematografija umrla kad je izmišljen zvuk. Problem je u tome što je teatralni aspekt nadvladao, a institucije koje komentiraju filmove su izrazito literarno nastrojene. Rijetko vidiš kinematografski nastrojene ljude da pišu o filmu, jer vizualci ne koriste riječi nego slike."

I evo još citat Simona Reynoldsa iz njegove knjige "Energy Flash": "[U žanrovima poput horora i SF-a] filmofili uzaludno traže ono što inače valoriziraju: vrhunsku glumu, živopisne dijaloge, razvoj likova, originalnu radnju i dubinu (uvid u bit ljudskosti, društveni značaj). Ironično, to su vrijednosti koje više priliče književnoj ili kazališnoj drami negoli kinematografiji per se. Ti elementi naracije i karakterizacije u žanrovskim filmovima prisutni su kao puka formalnost, kostur za kinematografsko meso: ultra-nasilnu akciju, specijalne efekte i futuristički dekor."

Definitivno, vizualni a ne verbalni elementi sačinjavaju meso holivudskog spektakla. Jer u suprotnom, organizam filma bi otkazao da jedan od verbalnih organa (gluma, dijalozi, likovi, priča, "dubina") ne funkcionira. A to tako ne ide. Primjerice, "Matrix" jest jedan od ključnih filmova moje i mnogih drugih generacija, ali valjda se ni njegovi naj-hardcore fanovi ne bi usudili inzistirati kako ga odlikuju briljantna gluma i dijalozi! Za uspjeh "Matrixa" bilo je dovoljno to što ima atraktivnu priču, razrađenu mitologiju te - prije svega - vizualnu raskoš. Nije ni ciljao tome da bude šekspirijanski elokventna drama. A opet, mnogi su se podrugivali banalnim dijalozima, dok se s druge strane isti ti ljudi ne bi nikad požalili kako najnoviji film Larsa Von Triera nema, štajaznam, impresivnih eksplozija!

Otkud takva jednostruka mjerila? Pa, valjda otuda što je film u svojoj biti, za većinu "običnih ljudi", i dalje zabava za ubijanje vremena. A elitističke filmofile je sram toga, pa natkompenziraju tako da film tretiraju kao highbrow umjetnost više nego što uistinu jest.

Elitistički filmofili se užasavaju zabave, vulgarnosti, spektakla - svega onoga zbog čega je film i dalje popularna umjetnost. Njihovi prigovori na neotesane gledatelje koji glasno žvaču kokice pomalo podsjećaju na žalopojke glede neotesane narodske publike kazališta i opere u devetnaestom stoljeću. Osjetljivi umjetnici nisu mogli podnijeti da se njihovoj umjetnosti ne prilazi s maksimalnom ozbiljnošću i strahopoštovanjem, pa su otjerali pajdaše. Pajdaši su jednostavno zabavu potražili negdje drugdje, a kazalište i opera se otisnuli na dugi put zbijanja u sve manje i skučenije getoe.

No da...kazalište. Kao i većinu "običnih ljudi" - kazalište me nimalo ne zanima. Gledao sam "Šumu striborovu" kad sam bio mali, nešto kasnije šačicu predstava Schmrtz teatra (koje se ionako nisu odvijale u konvencionalnim kazališnim prostorima), i to je sve. Mislim da je kazalište izgubilo smisao postojanja kad se pojavio film, jer film nudi sve što i kazalište, i još mnogo više. Zašto bih onda imao išta protiv toga da filmska umjetnost nastavi njegovati najplemenitije elemente od svoje preteče?

Paaaa, nemam ništa protiv. Dobre drame su kul. Ali, nije u dramama sve, i ide mi na živce većina filmske kritike, koja od filmova praktički zahtijeva da budu kazalište na celuloidu! Pa čak i kad je riječ o megaspektaklima čija snaga leži u vizualnoj komponenti, inzistira se na dramskim mjerilima. Nema boljeg primjera od ovog citata Jurice Pavičića iz recenzije "Rata svjetova": "Ni jedna masovna scena, ni jedan CGI efekt, napuknuti autoput, stropoštali avion ili sprženi grad neće kod Spielbergovog gledatelja ostaviti takav efekt kao oni najprisniji, najkomorniji prizori."

Da "najprisniji, najkomorniji prizori" stvarno imaju toliko jak učinak, zašto bi Spielberg i ekipa uopće potrošili rekordni budžet na specijalne efekte? Mislim, mogao je jednostavno snimiti "Schindlerovu listu 2" za daleko manje pare i svi bi bili sretni. Ali - u "Ratu svjetova" zadivljujući prizori destrukcije upravo jesu poanta, ono što je privuklo milijune gledatelja. Dramaturgija likova služi samo tome da omogući minimum suosjećanja s njima (a likovi u "Ratu" su ionako uglavnom iritantni, i nisu me se ni približno dojmili kao sve one EKSPLOZIJE i RAZARANJA). Prošlogodišnji eko-katastrofičarski spektakl "Dan nakon sutra" imao je, s druge strane, bolje razrađene likove i njihove međuodnose, ali ga je sputavalo što je previše razrađivao likove, tako da na kraju nije ostalo dovoljno mjesta za zadivljujuće prizore destrukcije! Šta ćeš, ne mo'š imat i ovce i novce.

Problem je s današnjim Hollywodom to što mu nedostaje - kičme. Kostur jedva drži meso na okupu, ako i to uopće, i nije ni čudo da se i "obični ljudi" počinju žaliti: vrijeđa ih to što ne traže ništa više od minimuma dramaturških formalnosti, a Holivuđani nisu u stanju ispuniti niti taj minimum. Ali... glavno da još ima mesa! Jer, nezahvalno je prognozirati što budućnost nosi, ali u jedno sam siguran: vegetarijansko udovoljavanje literarnoj i teatralnoj mafiji za Hollywood je najsigurnija garancija propasti. Živio "bezumni" CGI!

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 30.09.2005