Samo nas solidarnost može spasiti | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Samo nas solidarnost može spasiti

Stavljajući poseban naglasak na interdisciplinarnost i suradnju, izložba Novo doba predstavlja različite pristupe novomedijskom promišljanju ljudskog djelovanja i ekologije.

Piše: Sara Gurdulić

PLATEAURESIDUE, Sub Persona, 2019.

  • A
  • +
  • -

Kratka priča smještena u zabavni park Sladostrašće iz istoimene zbirke spisateljice Asje Bakić otvara fiktivne prostore nepoznate budućnosti. Neimenovana protagonistkinja javlja se iz budućnosti u kojoj su muškarci izumrli od posljedica nezaustavljive pandemije sifilisa, a tehnološki zamah omogućio je stvaranje globalne mreže zabavnih parkova. Tamo se žene odlaze "rehabilitirati", odnosno doživjeti zadovoljstvo stimulirano seksualnim fantazijama najčešće zasnovanim na personaliziranim verzijama bajki poput Ljepotice i zvijeri. Glavna zadaća protagonistkinje leži u podmetanju računalnog virusa Gretel, prema kojem je priča i naslovljena te hakiranju avatara središnjeg računala, kustosice Karle L, da bi oslobodila žene zaostalog tereta patrijarhalne prošlosti. 

Počevši od samog smještaja zabavnog parka u Karlovcu, gradu na četiri rijeke, koje su potrebne da energetski opskrbe tehnološku mašineriju u pozadini parka, prokazuje se štetnost čovjekova gospodarenja prirodnim resursima pod utjecajem kapitalizma. Naličje široj publici prijemčivog oblika liberalnog feminizma odražava se u virtualnom entitetu kustosice koja je dio globalne mreže industrije zabave. Pod njenim se nadzorom omogućava potrošna simulacija zadovoljstva, čije se razine otključavaju ovisno o financijskim mogućnostima njenih klijentica. Uviđajući štetnost parka Sladostrašće, koji žene ostavlja u kontinuiranom procesu tranzicije, protagonistkinja ga, zajedno sa svojim frendicama, uništava. Ne zadržavajući se pritom na idiličnom sretnom kraju, ona također upozorava na prijeku potrebu za solidarnošću u nadolazećim bitkama.

Često potencirajući napetost i iščekivanje karakteristično za žanr horora, priče ove zbirke rastu oko tematskih čvorišta poput promišljanja budućnosti, pozicioniranja umjetnika unutar konteksta proizvodnje na kapitalističkom tržištu i prodora povijesno zanemarivanih glasova. U ocrtavanju ljudskih zajednica i pojedinačnih iskustava u presjeku s njima, Bakić kolažira/kombinira različite stilske registre kao što su antička književnost, romantičarski klasici ili politička teorija, uparujući ih s prikazima tjelesnosti, seksualnošću i materijalnošću svakodnevice. Navedeni elementi sudjeluju u izgradnji kompleksnog svijeta zbirke boreći se protiv budućnosti opterećene boljkama prošlosti i pritom zagovarajući promjene na razini kolektivnog stvaranja/sudjelovanja u suvremenosti. 

Prevrednovanje kategorijalnih polazišta u spekulaciji o budućim prostorima i zajednicama predstavio je i kustos Miha Colner izložbom Novo doba, koja se održava u zagrebačkom MSU-u od 11. rujna do 30. listopada. Uviđajući važnost interdisciplinarnog i istraživačkog hvatanja u koštac s problemima koje otvaraju ekofeministička kritika i kritika kapitalizma, Colner je u MSU-u okupio segmente radova slovenskih umjetnica Maje Smrekar, Robertine Šebjanič, Tanje Vujinović i umjetničkog dvojca PLATEAURESIDUE. Izloženi segmenti radova preispituju mogućnosti čovjekova djelovanja unutar vlastite zajednice i njegova odnosa s više-nego-ljudskim svijetom. 

Potonju kategoriju razlaže makedonska istraživačica Tara Kalaputi u eseju Ljudi i više-od-ljudskog svijeta upozoravajući na nejedinstvenost kategorije neljudskog. Njen je esej dio zbornika Ekofeminizam: između zelenih i ženskih studija, koji okuplja radove internacionalnih i regionalnih autora na temu suočavanja s antropocenom kroz okvire ekološke teorije zagovarajući poštovanje ljudskih marginalaca i vegetacijske njege kao izvora političkog uvida u regenerativni rad, kako u tekstu Antropocen - Razmišljajući u >>dubinskom geološkom vremenu<< ili >>dubinskom libidinalnom vremenu<< navodi autorica Ariel Salleh

Solidarnošću čovjeka s ne(/više-nego-)ljudskim svijetom i hibridnim zajednicama koje tvore bavi se i umjetnica Maja Smrekar u ciklusu radova K-9_topology: Hybrid Family, čiji se naziv simbolički poigrava engleskom inačicom izraza koji označava porodicu pasa canis povezujući ju s dijeljenim svojstvom ljudske fizionomije, očnjacima. Dio ovog ciklusa prikazan je u Zagrebu još 2019. godine u sklopu festivala Ekstravagantna tijela: Ekstravagantna ljubav u obliku performansa izvedenog u skučenoj prostoriji nalik na dnevni boravak ispunjen namještajem i psećim krznom.

U reduciranoj varijanti postava izložbe u MSU-u, rad Maje Smrekar prikazan je nizom fotografija kojim je dokumentiran proces nastanka navedenog rada, ali i rada Posao i dom iz 2018. godine. Mizanscenu fotografije velikog formata na samom ulazu u izložbeni prostor čini umjetnica koja spravom za dojenje izdvaja mlijeko dok sjedi na podu bijele sobe sa svojim psom Adom. Djelomično se nastavljajući na performans Josepha Beuysa Coyote, Smrekar u svojem radu proučava odnos između čovjeka i psa s fokusom na zajednice koje tvore, propitkujući pritom poziciju žene unutar njih.

Procesu dojenja prethodio je višemjesečni rad u kojem je umjetnica stimulirala hipofizu masažom dojki, što je dovelo do izlučivanja hormona koji potiče nastajanje mlijeka, navodi kustos Miha Colner u programskoj knjižici. Preostale fotografije manjeg su formata i prikazuju umjetnicu u različitim životnim razdobljima u društvu pasa s kojima je odrastala, kao i različite stadije rada K-9_topology. S obzirom na to da je odrasla u obitelji koja se sporadično bavila uzgojem pasa, Smrekar preoblikuje ulogu psa od životinje s uporabnom vrijednosti do punopravnog člana njene hibridne zajednice, prkoseći specizmu. Umjetnica kroz ovaj projekt nastoji nadići kategorije ljudskog i više-nego-ljudskog, na tragu promišljanja Rosi Braidotti o posthumanizmu, iznesenog u knjizi The Posthuman, i drugosti zasnovanoj na eurocentričnoj paradigmi čovjeka, odnosno muškarca, i drugog, reduciranog na potrošno tijelo.

Interspecijsko pozicioniranje i proučavanje, iz čovjekove perspektive potrošnih tijela manje vidljivih organizama predstavljeno je u videoeseju Lygophilia Robertine Šebjanič, proizašlom iz istraživanja mračnih i vodenih staništa. Šebjanič 2017. godine započinje istraživanje vodenih staništa u Meksiku s fokusom na ugroženu vrstu duguljastih, bijelih vodozemaca aksolotla, koji se nalaze pred izumiranjem zbog proširenja i razvijanja urbanog pejzaža Mexico Cityja, a po povratku u Sloveniju ga nastavlja s fokusom na čovječju ribicu. 

Projicirana videoinstalacija nastala je montiranjem snimki jedne do druge, koje, ovisno o tome jesu li identične ili naizgled nepovezane, stvaraju različite značenjske slojeve. Većina je materijala site specific i prikazuje rituale poput vađenja aksolotla iz vode, njihova uzgoja i ponašanja u kontroliranom okolišu. Poetičnost videoeseja leži upravo u neskrivenom kolažiranju i montiranju snimki jedne do druge čime se potencira meditativni efekt kružnih kretanja aksolotla i ponavljajućih zaveslaja kroz njihova vodena staništa u Meksiku. 

Aksolotle, njihovu genealogiju i kulturni značaj kroz povijest predstavljaju dva generička pripovijedna glasa iz pozadine. Osim snimaka aksolotla, kroz esej se periodički ponavlja rečenica It is almost impossible for humankind to see Axolotl as they are, animals in the process of inevitable extinction, kojom umjetnica upozorava na previđanje potreba i važnosti više-nego-ljudskog, u ovom slučaju iskorištavanog u svrhu znanstvenih eksperimenata. 

Znanstveno-istraživački aspekt rada predstavljen je, osim u videu, putem karte vodenih staništa uz prikupljene uzorke tla i žiroskop u kojem se nalaze. Razdvajanjem različitih dijelova rada, privučena je pozornost na interdisciplinarnost i suradnički element potreban za njegov nastanak.

Kroz interdisciplinarnu suradnju je nastao i MetaVrt, projekt novomedijske umjetnice Tanje Vujinović. Problematici održivosti i nestanka ekosustava Vujinović pristupa primarno kroz digitalnu animaciju uz koju paralelno razvija vizualne/taktilne, zvučne i konceptualne elemente. Istoimena serija radova nastala je u suradnji s drugim istraživačima, znanstvenicima i zvučnim umjetnicima, čiji je rad Vujinović koristila kao polaznu točku u vlastitu stvaralaštvu.

Dio ciklusa predstavljenog na izložbi, instalaciju Sfera 3 Otok, tvore dva dijela koja odražavaju fizičku prisutnost kozmičkog vrta u videoradu postavljenog u pozadini. Dva se Otoka Sfere 3 sastoje od brežuljkastog reljefa koji predstavlja prostor čija je fizička neuhvatljivost potencirana bijelom bojom, neprirodnim izvorima svjetla i neodređenim biomorfnim oblicima. Osim reljefa, bitan element je izvor i zvukovna kvaliteta vode koja teče kroz fontanu i pridonosi umirujućem efektu. Kao kontrast fizičkom prostoru , projiciran je i drugi dio Sfere 3, Sektor P. Videorad prikazuje pročišćeni futuristički okoliš koketirajući s načinom na koji pojedinac može zamisliti virtualni prostor, napominje Miha Colner.

Kurirana ambijentalnost važan je aspekt videorada Sub Persona autorskog dvojca PLATEAURESIDUE, koji čine Aljaž Celarac i Eva Pavlič Seifert. PLATEAURESIDUE u svom radu kombinira vizualne umjetnosti i kritičku ekologiju kako bi ukazali na brzorastuće promjene u okolišu nastale ljudskim djelovanjem. Videorad Sub Persona problematizira etičnost gospodarenja šumama kroz šest cjelina. Svako od poglavlja naznačeno je crvenim naslovom ispisanim tipografijom u gotičkom stilu, koja, uparena s crno-bijelom slikom i dugim kadrovima mračnih šuma te zlokobne glazbe mjestimično stvara napetost karakterističnu za horor-filmove. Žanrovska hibridnost rada povlači za sobom ozračje nelagode pri pogledu na šumu, dok se paralelno ističe uloga čovjeka u održavanju, ali i remećenju prirodnih ekosustava. Rad se pripovjedno oslanja na razgovore s osobama upoznatim sa prostorom slovenskih šuma kroz privatni ili institucionalni angažman, kako bi se prikazali različiti aspekti i problemi (ne)brige za njihovo održavanje.

U intervjuu s kustosom izložbe, Eva Pavlič Seifert naglašava važnost imerzivnog iskustva pri gledanju filma, postignutog nekom vrstom drvene konstrukcije koja funkcionira kao intervencija u postojećem prostoru. Njena uloga je da potiče intimnu atmosferu i ujedno omogućava određenu vrstu kontrole nad osjetilnim podražajima poput svjetline, mirisa i temperature, kojima je gledatelj izložen. Premda u MSU-u nije bilo navedene konstrukcije da potpomogne imerzivnost i ambijentalnost videoinstalacije, intimnost je ostvarena smještanjem projekcije u manju, izdvojenu sobu.

Promišljajući povijesne i zakonske uvjete krčenja i održavanja šuma, PLATEAURESIDUE iznosi koherentan umjetnički rad, čiji poetični slow cinema momenti predstavljaju kontrast surovosti strojeva za sječu, a vizualne aluzije na horor-film implicitno nameću pitanje o katastrofi koja nas u budućnosti očekuje zbog neodgovornog gospodarenja šumama.

Izložba Novo doba predstavila je različite pristupe novomedijskog promišljanja ljudskog djelovanja i ekologije. Izloženi segmenti radova samo su dio širih istraživanja pojedinačnih autora i kao takvi ne nude rješenja, već potiču posjetitelje na daljnje razmišljanje o iznesenoj problematici. Oni zbog toga posjeduju svojevrsnu didaktičku kvalitetu, što napominje i Miha Colner, a time ujedno i bude nadu u vidu shvaćanja važnosti solidarnog rada vidljivog iz interdisciplinarnog pristupa svakog od projekata.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 27.10.2022

VEZANE VIJESTI

Opstat će samo vodeni medvjedići

Piše: Tihana Bertek

Radovi izloženi u sklopu Touch Me festivala decentriraju čovjeka i istražuju potencijale ideje da se živa bića protežu i izvan čvrstih granica svog organizma.

Posveta ljubavi, bićima i stvarima

Piše: Nina Gojić

U Svijetu od poljubaca ne kamenja komad spužve jednako je važan kao kompjuter, kockice leda važne su kao i čovjek.

Tradicija u otporu distopiji

Piše: Bernard Koludrović

Distopijski sadržaj izložbe Oprema za preživljavanje u antropocenu Maje Smrekar upućuje na odgovornost vladajuće ekonomske za globalnu ekološku devastaciju.