Samopomognite mi! | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Samopomognite mi!

Ljudi će u trenucima kada je voda došla do grla posegnuti za popularnim knjigama vjerujući da je popularnost pouzdan način pronalaska najbolje knjige, a ne rezultat uspješnog marketinga.

Piše: Ana Galant

FOTO: Britt Knee

Ovisnik sam. O samopomoći. Ne mogu si i ne želim pomoći. Volim self-help, u najširem smislu te riječi. Facebook me već prokužio i uopće se ne trudi upozoravati me na članke koji nisu strukturirani korakovnom (“korak po korak do sreće“) metodom ili ako nisu u bilo kojoj mjeri savjetodavni.

Pobornica sam "rada na sebi", koliko god taj izraz mogao zvučati loše ili otrcano (a mogao bi i sugerirati da podržavam plastične operacije, što nije slučaj). Stranice poput mindbodygreen.com ili purposefairy.com posjećujem neredovito, ali često. Oprah smatram srodnom dušom, iako se (još) nismo službeno upoznale. U knjižnici vječito stojim pred istim policama tražeći nove naslove knjiga iz popularne psihologije, samorazvoja i sličnih žanrova. Općenito sam spremna isprobati sve što me može približiti boljem i ispunjenijem životu – testirati razne life-hackove, gledati predavanja na Youtube-u (najdraži su mi popularni TedTalk-ovi), a često zalutam i na internetske stranice koje se bave DIY iliti uradi-sam metodama (kako će kroatistica u meni izdržat do kraja teksta uz sve te bogohulne engleske pojmove, ni sama ne znam). Isprobala sam svašta: od pravljenja keksa s muškatnim oraščićem koji umanjuju nervozu do konzumiranja ulja crnog kima radi bolje koncentracije i jačanja imuniteta, a moja je jadna kosa eksperimentirala zajedno sa mnom i podnijela teret limunova soka, maslinova ulja, meda, cimeta, jaja, pa i piva. Posljednja je novost u mojem životu ricinusovo ulje koje, navodno, pospješuju rast trepavica (zašto još nisu narasle, pobogu?!).

Pa ipak, nakon stotinu pročitanih knjiga samopomoći, moram priznati da nije sve tako bajno kako se čini i da još uvijek nisam tamo gdje sam mislila da ću biti. No, počet ću redom, od definicije, a kasnije se vratiti na iskustveni dio. Wikipedija kaže: "Knjiga samopomoći je ona koja je napisana s namjerom da uputi svoje čitatelje na rješavanje osobnih problema". Samopomoć ima vrlo široko značenje, kao i većina pojmova u ovo postmoderno doba. Termin je to koji je u različitim periodima značio različite stvari, tako se pred 20-ak godina više odnosio na zajednički rad u grupi ljudi sa sličnim poteškoćama, a sad se uglavnom referira na djelovanje pojedinca koje je usmjereno k poboljšavanju kvalitete života. Rječnik Merriam-Webster samopomoć definira kao "radnju ili proces obavljanja stvari kako bi se poboljšali ili riješili svoje probleme bez pomoći drugih". Knjigama samopomoći utječu se ljudi s problemima u vezi, odgoju djece ili sa zdravljem, motivacijom, učenjem, financijama, karijerom. Jednostavan je to i uglavnom jeftin način rješavanja problema, osobito kada u obzir uzmemo alternativu koja se nudi – odlazak psihologu ili psihijatru, koji osim praznog novčanika sa sobom (nažalost još uvijek) nose i društvenu stigmu.

Popularno je mišljenje kako savjetodavne knjige postoje od kad i samo pisanje. Neki preteče suvremene kulture samopomoći, fenomena koji se javlja u zadnjoj trećini 20. stoljeća, vide u Ovidijevim i Ciceronovim djelima, Bibliji i raznoraznim renesansnim poučnim publikacijama. Često se literaturu samopomoći smatra literaturom o moralnim vrijednostima, a neki odlaze tako daleko pa ju prozivaju svojevrsnom sekulariziranom religijom. Posljednjih je godina došlo do eksplozije pisanja i čitanja tih knjiga o čemu može posvjedočiti činjenica da, ukoliko na Amazonu potražite pojam "self help", možete birati među 400 000 natuknica. Uzroke tome autorica knjige Self-help books: why Americans keep buying them, Sandra K. Dolby, vidi u dvama supostojećim procesima - s jedne strane, zbog nestanka prijenosa folklora i narodne mudrosti, a s druge, zbog gubitka tradicionalnog djelovanja kako ga definira Max Weber i sve izraženijeg društvenog pritiska za pojedinčevim usavršavanjem i samoidentifikacijom.

Moja je ovisnost, kolikogod me to sada sram priznati, započela s popularnom knjigom Tajna Rhonde Byrne i njezinim istoimenim filmom, kojima me, više od svega, privukla čista znatiželja. Ozbiljnija mi se potreba javila kasnije, s prvim napadima panike, raznoraznim strahovima, a kasnije i depresijom. Na tom sam se putu, od znatiželje do puke potrebe, susrela s raznim problematičnim točkama samopomagajućih knjiga. Rhondina Tajna navela me na razmišljanje kako već sutra mogu imati sve što želim samo ako dovoljno pozitivno mislim o tome. Ne znam kojim me terminima osvojila – neprestanim spominjanjem kvantne fizike ili tolerantnim i širokim pojmom Svemira, no taj pseudoznanstveni način izlaganja svojeg "učenja" zasigurno nije obrlatio samo mene (ili se tako volim tješiti). Mislila sam da će se sve riješiti čim počnem primjenjivati načela o kojima se u filmu i knjizi priča. Vjerovali ili ne, danas nisam milijarderka niti sam vlasnica kućerine na moru, štoviše, novac mi zna na račun sjesti samo nakon odrađene smjene na poslu ili ako roditelji tako hoće. Jedino što sam dobila u rekordnom roku, neprestani je strah od negativnih misli (koje su mi oduvijek punile glavu). Cijelo vrijeme sam se osjećala kao antitalent za optimistično razmišljanje, da je glavni uzrok mojeg (još uvijek) sasvim prosječnog života činjenica da sam prerano posustala.

Slično sam se osjećala i nakon odgledanih predavanja Jacka Canfielda. Ti njegovi planovi o novcu koji ću brzo zaraditi ili o ciljevima koje ću uspjeti ostvariti u rekordnim rokovima, doveli su me u još veće stanje nestrpljivosti. On je, uz Byrne, najveći šarlatan kojeg sam susrela u vodama samorazvoja. Nije mi toliko žao vremena potrošenog na njih, koliko žalim zbog ogromne krivnje koju sam osjećala kad se stvari u mom životu nisu mijenjale tako lako kako su oni sugerirali. I tu je vidljiv jedan od dva, po meni, najproblematičnija momenta self-help kulture – precjenjivanje mogućnosti ljudi da se promjene, odnosno, olaki pristup ideji promjene. Jer, kolikogod ohrabrujuća, ideja je to koja sa sobom nosi sljedeću implikaciju, upozorava Patricia Romano McGraw: stvari se mogu promijeniti, a ako ste zapeli na putu promjene, radi se o isključivoj vašoj krivici i odgovornosti. U tom je smislu spasonosni duh kojima odiše većina knjiga nerealno optimističan i u krajnjem neskladu s realnošću. Jer, koliko se čovjek uistinu može promijeniti, kada ne može birati stvari poput mjesta i vremena rođenja, roditelje, tijelo koje će imati? Kako da osoba s kreditom u francima promijeni okolnosti u kojima se našla? 

Nadalje, s prvim simptomima ovisnosti, uočila sam i to da se doskočici koja kaže da "knjige samopomoći pomažu samo njihovim autorima" nije doskočilo samo tako. Nije teško primijetiti kako svi ti autori (dobro, većina) koje čitam vrlo lijepo žive od tih savjeta i da im, vidi slučaja, sve nije stalo u prvu knjigu. U SAD-u to predstavlja ozbiljnu industriju vrijednu milijarde dolara. Primjerice, film i knjiga Tajna utržili su zajedno preko 300 milijuna dolara. Tonny Robbins, poznati američki life-coach i self-help autor, godišnje zaradi oko 30 milijuna dolara. Ti se autori već dugo vremena ne bave ciljevima poput otplate dugova, željom za mirnijim i ispunjenijim životom te zapravo i nemaju previše doticaja s "običnim smrtnicima" koji čitaju njihove knjige. Jedan od iritantnijih lajtmotiva lošijeg self-helpa jest povezanost poduzetništva (slavnog entrepreneurshipa) i napredovanja pojedinca. Obilje, osobito novčano, prezentira se kao jedno od glavnih sastavnica sreće. Pa iako se mogu složiti da je karijera bitna i da doprinosi osjećaju korisnosti i zadovoljstva osobe, rijetko sam u moru self-helpa naišla na primjer zarade koji nije bio povezan sa self-help kulturom. Često se kao jedini način zarade (a time i sreće) podrazumijeva organiziranje seminara i pisanje knjiga samopomoći. Kupiš knjigu, pročitaš, naučiš, napišeš slično, prodaješ svoje knjige i zarađuješ govoreći drugima kako da zarade, odnosno, budu sretni. 

O svemu tome, ali i mnogočemu drugome, pisao je Steve Salerno u knjizi Sham: How the Self-Help Movement Made America Helpless, a kod nas je slično učinio Stjepo Martinović u svom eseju Self-help? Bull-shit! gdje samopomoć proziva zbog opsjenarstva i prodavanja magle. Salerno optužuje samopomoć za odvlačenje ljudi od suočavanja s problemima, što mogu donekle potvrditi i ja. Često mi se osjećaj zadovoljstva javljao već zbog same činjenice da sam određenu knjigu uzela u ruke i da ju čitam. Realnost je bila ta da sam zapela u teoretiziranje, a da često nisam poduzimala nikakve korake. Ili slikovitije – čitala sam kuharicu i pritom gladovala. Autori knjiga samopomoći često postaju svojevrsni "evoluiraniji primjerci vrste", autoriteti za sreću koji su pronašli pravu formulu za sretan život koju sad i vi možete primijeniti. Time što su sebi omogućili bolji život, a to im morate vjerovati na riječ, garantiraju sreću i vama. U sljedećem vidim, sad već drugi, problematični moment koji se javlja u self-helpu - za različite (nesretne) ljude, nude se ista rješenja. Ne postoji nešto poput specifične situacija ili individualnog slučaja. 

Mogla bih ovdje zaključiti raspravu moleći vas da se držite podalje od samopomoći. No, iskustvo borbe s depresijom ne dopušta mi tako nešto. Neke su mi od tih knjiga u tome uistinu bile od pomoći. Od osjećaja da nisam jedina s tim problemima, do toga da još nisam "otpisana" i da se stvari mogu promijeniti, self-help literatura je znala biti jedino svjetlo u crnim, crnim danima. Netko bi mogao reći da je to što sam dobivala osjećaj lažne nade, i neka mu bude. Meni je tada bilo kakva nada bila dovoljno dobra nada. Bilo je lijepo znati da odgovore na moja pitanja mogu dobiti bez da se mičem iz kreveta (za koji sam tada vječito bila prikovana) i nekome ispočetka objašnjavam kakvi me to demoni napadaju. Da ne zaboravim napomenuti - ključnu ulogu za ozdravljenje ipak su imale psihoterapija i psihološko savjetovalište koje su, prema riječima profesorice psihologije Ajane Löw Stanić, "u odnosu na self-help literaturu, neusporedivo kvalitetniji i učinkovitiji izvor psihološke pomoći, temeljen na znanstvenim dokazima". 

Knjigama posvećenim baš borbi s depresijom, u svom članku iz 2008. godine, pozabavili su se Rachel Richardson i njezini kolege. Proučivši nešto manje od stotinu knjiga tada aktualnih u Velikoj Britaniji, uočili su nekoliko stvari: prvo, veliki broj knjiga bio je vrlo nepristupačan s obzirom na način i jezik kojim su pisane; drugo, popularnost im nije ovisila o kvaliteti, i treće, tek je nekolicina empirijski testirana. Druga stavka je posebno simptomatična i na nju upozoravaju mnogi upućeni u svijet samopomoći. Ljudi će u trenucima kada je voda došla do grla posegnuti za popularnim knjigama vjerujući da je popularnost pouzdan način pronalaska najbolje knjige, a ne rezultat uspješnosti marketinga. Način da se tome doskoči leži u stručnoj evaluaciji i testiranju metoda iznesenih u knjigama i na predavanjima. "Self-help literatura može biti koristan izvor praktičnih savjeta i smjernica za osobni rast i razvoj, no važno je da su te smjernice temeljene na znanstvenim dokazima. U suprotnom, self-help literatura nije osobito korisna, dapače, ako daje netočne ili polovično točne informacije, može biti kontraproduktivna, posebno ako je ljudi koriste kao jedini izvor savjeta", ističe Löw Stanić. 

Sve u svemu i zaključno - nemam zaključka. Čini mi se, a možda se varam, da sam se puno promijenila otkako čitam knjige samopomoći i da mogu poslužiti kao primjer osobe kojoj je samopomoć donijela puno dobroga u životu: nove ideje, nova iskustva i nove misli. No, često se pitam – je li do promjene došlo već zbog same činjenice da sam promjenu htjela i priželjkivala, a ne zbog knjiga samih? Svijet samopomoći uistinu je kompliciraniji nego što se isprva može učiniti. Fenomen je to koji odiše ambivalencijama, kao što obično biva u životu. Svijet u koji treba ući s oprezom, kritički važući pojave na koje nailazimo putem. A meni nema spasa… Osim ako nije u obliku knjige "Kako u knjižnici posuditi ruski klasik, a ne knjigu samopomoći".


Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 13.02.2015