Sav novac je prljav, ali sav novac je naš | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Sav novac je prljav, ali sav novac je naš

Mladen Stilinović, jedan od međunarodno najpoznatijih hrvatskih umjetnika, govori o ovogodišnjem Istanbulskom bijenalu i svom radu.

Razgovarala: Dea Vidović
  • A
  • +
  • -

U okviru 11. Istanbulskog bijenala, koje je otvoreno od 12. rujna do 8. studenoga, izložena su dva rada hrvatskog umjetnika Mladena Stilinovića. Works with Food je projekt na kojem je započeo rad krajem 70-tih godina, dok je Nobody Wants to See nastao 2009. godine. Oba rada su nastala na već dobro poznatoj strategiji i pristupu ovoga suvremenog umjetnika koji koristeći tzv. "siromašne" materijale gradi svoj angažirani pristup stvarnosti.  



KP: Rad Nobody Want to See temelji se na repetativnom principu broja tri koji je otisnut na mnogobrojnim isprintima. Možete li opisati logiku koja leži u pozadini ovoga rada?

M. S.:
Nobody Want to See je noviji rad, a temelji se na rečenici da tri najbogatija čovjeka na svijetu posjeduju bogatstvo 600 milijuna najsiromašnijih. Vizualna realizacija ove činjenice predstavljena je s jednom tricom, koja predstavlja ovu trojicu najbogatijih te sa 600 milijuna trica koje predstavljaju tih 600 milijuna najsiromašnijih.  

Ova činjenica se pojavljuje u mnogo knjiga, ali kako se knjige čitaju, onda čovjek ne može vizualizirati ovu činjenicu. Kada sam razmišljao kako to vizualizirati došao sam do ove prezentacije. Izračunao sam da bi mi, kada bih radio rukom, trebalo 20 godina, 6 sati rada svakoga dana, da bih napisao te trojke. Kada bi se svi isprinti rasprostrli, trebalo bi 6 kilometara prostora da čovjek vidi sve te trice koje predstavljaju najsiromašnije ljude.

Rad se ne temelji na matematičkoj logici, nego jednoj sasvim drugoj logici. Naime, imate tri čovjeka koja su predstavljena s jednom tricom, a s druge strane imate 600 milijuna trica, gdje svaka trica predstavlja jednog čovjeka. Ovakvo rješenje proizlazi iz jedne druge logike koja pokazuje da tih 600 milijun trica, dakle ljudi, sudjeluje s procentom od recimo nekih 0,0000001 u onoj trici najbogatijih. Zato sam tako postavio vizualizaciju ove činjenice. Inače, trebalo bi pisati 1, ali nije, nego je 3. To je izvan matematičke logike, ali imam jasan razlog za to.

Sam naziv rada Nitko ne želi vidjeti odnosi se na dvije stvari. Na jednoj strani, nitko ne želi vidjeti ovu činjenicu, a na drugoj je nitko ne želi ni vidjeti na ovom Bijenalu, jer je ne može vidjeti.


KP: Istanbulsko bijenale je danas jedno od prestižnijih manifestacija na međunarodnoj sceni suvremene umjetnosti. Možete li se osvrnuti na ovogodišnju izložbu koju kurira zagrebački kustoski kolektiv WHW?

M. S.:
Vidio sam Bijenale u cjelini i jako sam zadovoljan, jer je izložba konzistentna, što nije čest slučaj. Naime, druge ovakve manifestacije se rasplinu, a ovdje nema nekog rada koji bi jako padao. Može ti se ne sviđati, ali to je neka druga dimenzija. Dakle, nema radova koji su stvarno loši, grozni ili nepotrebni. No naravno, neki radovi mi se više sviđaju, neki manje, ali kao cjelina, izložba je jako dobro postavljena.


KP: Ovogodišnja izložba uključuje radove 70 umjetnika. Mislite li da bi bijenalne manifestacije suvremene umejtnsoti trebalo graditi na manjem broju umjetnika?


M. S.: To sve zavisi od bijenala do bijenala. Ovo je neki broj koji je negdje na granici i koji se ipak može savladati. U Kassleu se to ne može sagledati. A ja osobno preferiram samostalne izložbe. Volio bih vidjeti bijenale samostalnih izložbi. Jer kada dođete na bijenale imate jedan rad jednog umjetnika. Mislim da ne možete ići dalje ako ne poznajete umjetnika. Prema mom iskustvu, umjetnost se sastoji u nekom stavu, ali i u nekom stavu u vremenu. 

Prije dvije godine sam imao samostalnu izložbu Subtracting of Zeroes u Istambolu u Platform Garanti* u vrijeme trajanja Bijenala. Mnogi su tada mislili da je moja izložba dio Bijenala pa su mi mnogi od njih i rekli da je to najbolje na Bijenalu. To je zato jer su vidjeli mnogo radova na jednom mjestu i mogli su shvatiti tko je taj umjetnik čije radove gledaju. Ovako, kada je na bijenalima izložen jedan, eventualno dva-tri rada, može ti se taj rad sviđati, ali to ne mora značiti da se radi o dobrom umjetniku čiji bi ti se rad u cjelini svidio.


KP: Ovdje se razgovara i o činjenici da privatni kapital sponzorira 11. Istanbulsko bijenale, manifestaciju suvremene umjetnosti koja promovira politički angažirane umjetničke radove. Kakvo je vaše mišljenje po ovom pitanju?

M. S.:
Prije par godina, kada se u Zagrebu isto vodila diskusija na ovu temu, moja je misao bila sljedeća - sav novac je prljav, ali sav novac je naš. I to su kolegice iz WHW-a, ali  i druge kolegice i kolege u početku citirali. Ne bih rekao da je to neko opravdanje, ali kad se bolje razmisli to je istina. Osim toga, često je teško znati porijeklo novca. Je li moguće znati porijeklo novca za Dokumentu u Kasselu ili bilo koje druge manifestacije? Ne mogu, jer to je nemoguće. U Istanbulu Turci znaju, ali pitam se znaju li stvarno... S druge strane, sav novac je i naš. Ako daju, onda je naš.


KP: Što umjetnost danas može učiniti društvu?


M. S.: Ne može ništa učiniti. Može samo reći. Ja znam da je moj rad apsurdan, ali ja volim svoj apsurd i to svoje beskorisno. Umjetnik može samo reći, ništa izvan toga. Inače to bi bio drugi nivo, na kojem bi on postao politički aktivist, što mene osobno ne zanima.


KP: Zar ne mislite da i ta misao, ta riječ ne može barem nekoga pokrenuti?


M.S.: Može upozoriti na nešto. Ja uvijek govorim da se umjetnost obraća pojedincu, a ne skupini. Razgovaram s ljudima, pojedincima, a ne s grupom.


*engleski časopis za suvremenu umjetnost Frieze proglasio je istanbulsku izložbu Subtracting of Zeroes Mladena Stilinovića jednom od najboljih u 2007. godini.

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 15.09.2009