Sinergije i bastardi glazbe i prostora | kulturpunkt

Sinergije i bastardi glazbe i prostora

Ljeto je u Dalmaciji najčešće ozvučeno signalom koji stvara odbojnost, buku u glavi i ekvivalentan je utjecaju dugotrajnog prženja na suncu.

Piše: Tomo Luetić

U svom predavanju za Ted Talks naslovljenom Kako je arhitektura pomogla evoluciji glazbe David Byrne se pita je li tijekom karijere komponirao glazbu za izvođenje u sasvim određenim prostorijama i je li glazba zapravo oduvijek nastajala sa specifičnim sobom koju bi neka kompozitorica ili kompozitor imali na umu? Je li riječ o kreativnom obrascu koji se oduvijek provlači kroz autorice i autore za vrijeme stvaralačkog procesa? Kreiramo li po defaultu s određenim prostorima, eksterijerima ili nekim drugim unaprijed zadanim kontekstom? Ako je za vjerovati Davidu Attenboroughu, isto je i kod ptica koje prilagođavaju tonalitet ovisno o tome gdje im se nalazi prirodno stanište. Jesu li ljudi donekle poput ptica i uživamo li još uvijek u pjesmi, unatoč promjenama u društvu, okolišu, klimi i svakodnevnim prilagodbama na te nove kontekste? Dok pišem tekst, da li se glas, tok misli, sadržaj, struktura i ritam rečenice prilagođavaju temi kojom se bavim i okviru unutar kojeg se nalazim?

Byrne između ostalog spominje glazbu afričkih plemena koja se izvodila na otvorenom tako da ni u teoriji nije moglo doći do odbijanja zvuka i zbrke među ritmovima bubnjeva. Bach je skladao za sobe koje su površinom bile manje od prosječne gotičke katedrale, gdje je zbog odgovarajuće akustike bilo moguće koristiti modulacije bez straha od disonanci. Za vrijeme prvih opera u La Scali, ljudi su jeli, pili i vikali jedni na druge, nešto slično poput prizora koje se moglo vidjeti u njujorškom CBGB-u za vrijeme koncerta Talking Headsa. Glazba je u oba slučaja trebala biti dovoljno glasna da zaista dopre do pomahnitale publike. 

Brian Eno je svojom ambijentalnom glazbom i albumima poput Music for airports plasirao tezu kako glazba ne mora nužno iskakati u prvi plan već može poslužiti i kao dekorativni element poput biljke ili jednostavno popuniti drugi / treći plan prostorije. Razvoj jazza odvijao se na riječnim brodovima i po plesnim klubovima. Kada bi s oduševljenjem reagirala na određene dijelove kompozicija, publika je tražila repeticije. Kako je to bilo moguće samo u određenoj mjeri, bandovi su počeli improvizirati melodije i opet je nastala nova prilagođena forma. Slično je bilo i kod prvih Hip Hop podloga i MC-eva. Stadionski koncerti pojavili su se kao kombinacija potrebe za masovnim vriskom i zajedničkim pjevanjem, kao u slučaju Bobbyja McFerrina koji jednostavnom vokalnom improvizacijom drži pažnju pedesetak tisuća ljudi poput Maradone koji predriblava nekoliko igrača i slalomom od svog do protivničkog gola zakucava loptu u mrežu.

Jednostavno – 'call & response', kroz razgovor među instrumentima ili između publike i soliste nastupa zajedništvo i slušateljstvo postaje podjednaki akter glazbe i prostora. Danas većini mjesta iz financijskih ili praktičnih opravdanja nedostaje žive, organske i komunikativne glazbe. Arhitektura, a pogotovo ljudsko uho zbog toga nerijetko pate i gube na svom potencijalu. Za hrpe diskoteka, barova, šoping centara, automobila, laptopa i mp3 playera štancaju se pjesme po prokušanoj formuli koja sa sobom nosi pripadajuće socijalne situacije. 

Kako to u praksi izgleda pogledajmo kroz aktualnu turističku sezonu u Dalmaciji i zvučnu sliku ovdašnjih pejzaža. Ljeto je po terasama, kafićima, pekarama, slastičarnicama, palačinkarnicama i diskotekama u Dalmaciji najčešće ozvučeno signalom koji stvara odbojnost, buku u glavi i ekvivalentan je utjecaju dugotrajnog prženja na suncu. Moja himna takvih trenutaka mogla bi biti pjesma NYXOGood times (Radio Edit). Njena nepromjenjiva dinamika kao da tjera na jednostavne i mehanične radnje, bez puno vremena i razmišljanja, poput ispijanja zadnjeg gutljaja kave, plaćanja, provjeravanja temperature mora spuštanjem noge u plićak, plaćanja, mokrenja, žvakanja hrane, plaćanja, kratkog drijemeža u polusvijesti...Rijetki danas plivaju u moru, plaže su postale mjesto provoda sličnog onome u zagrebačkom Avenue Mallu ili splitskom Jokeru za vrijeme rasprodaja i akcija.

Kvalitetna elektronska glazba koju se moglo čuti u Uvali Prosika za vrijeme Garden festivala, u kombinaciji s ciljanom publikom pretvorila je taj komadić raja u britansku glazbenu koloniju uz gorak osjećaj podjele na platežnu moć "stranih" i "domaćih".  

A kod domaće proizvodnje većih promjena nema. Splitski festival godinama pluta u oskudici svježine, daha i nekadašnjeg šarma. Dominira izlizani 'Majko stara' ritam ili novovalni elektro-cajka đir, uz pokoju iznimku poput pitoreskne Mali dućan Studia frendo. Na ovogodišnjem izdanju navodno se uspješno vratio Petar Grašo osvojivši prvu nagradu stručnog žirija s pjesmom Uvik isti. Kako je Grašo zvučao na Prokurativama ne znam ali, zanimljivo, pjevač je istu skladbu izveo u jednom sasvim drugačijem ambijentu. Bilo je to prilikom ponovnog otvaranja prve Kerumove trgovine u Kaštelima. Grašina glazba posjeduje širok dijapazon adaptacije i čini se kako njen puni socijalni kapacitet dolazi do izražaja tek kada postane zvučna opna za ceromonijalnu rehabilitaciju propalih tajkuna. 

Prije projekcije filma Velika španjolska obitelj na Festivalu mediteranskog filma Split, publika je paralelno s filmom slušala i koncert s obližnje uvale na Bačvicama, tako da se u jednom trenutku scena španjolskog vjenčanja ukrstila s nečijim pijanim baritonom Mišine 'Drugi joj raspliće kosu... Ljudi su tada živnuli i odjednom bolje reagirali na sam film. Organizator se unaprijed ispričao za ovu pomutnju valjda očekujući proteste i obećao je svima koji su kupili ulaznicu ponovljenu projekciju u jednom splitskom kinu. 

Često se nakon dana na plaži u predvečerje može čuti i klape. Što govori njihova popularnost unazad nekoliko godina? Čini se kako svi reagiraju na klape i lokalne fešte - domaći i turisti, kao da organski višeglasni vokal vraća ljude u stare gradske jezgre, prirodnu frekvenciju i posjeduje određeno terapijsko djelovanje nakon tolikog izlaganja osjetila jednoličnoj bas liniji i kiselom vokalnom nabijanju. Kao što je Mišina pjesma spasila Veliku španjolsku obitelj i održala publiku na okupu, eksplozija klapa donekle balansira naspram uvoznih i ziheraških glazbenih franšiza.

Migoljenje po tim sinergijama i bastardima glazbe i prostora u Dalmaciji ostavlja hrpu dojmova a neki od meni najboljih vezani su uz svirke koje se održavaju negdje tamo na pučini ili u tišini priobalja. Ton mora, vjetra i udaljenih brodova stapa luksuzni ambijent i sve rijeđi doživljaj. Daleko od zvuka lokalne politike, gospodarstva, kulture, zabave i turizma.

 
Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 25.07.2014