Širite se, opasne klice promjena! | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Širite se, opasne klice promjena!

Potres u Petrinji može se simbolično gledati kao čistka ostataka rata i političkih muljaža, a nakon svega toga želimo utopiju i ništa manje!

Piše: Klara Berdais

FOTO: Sasvim obične ruševine / Facebook

  • A
  • +
  • -

I tada je bila zima i sezona bolesti. Svi su kašljali i kihali, ali petrinjski imunitet i dalje je bio postojan. Svaka klica promjene koje je napala njezino oronulo tijelo odbila se i ugasila među pasivnim stanovnicima. A ruševine, izostavljene iz mase zbog ružnoće, dosade i neupotrebljivosti, gledale su borbu promjene i tuge.

Petrinja je dio Sisačko-moslavačke županije koja je postala nacionalni simbol zanemarenosti, pasivnosti i ratnog profiterstva. Prostor na kojem "tlo" zapravo nikad nije ni bilo stabilno i na kojem se već tridesetak godina vršila "obnova" koja je postala sinonim za stagnaciju, nedjelovanje i iseljavanje. Prostor na kojem je katastrofa svakodnevno stanje. Podne je tradicionalno petrinjsko vrijeme ručka, tada staje sve što se radi i okuplja se oko stola. U teško predočivom stanju kaosa, užasa, izbezumljenosti, straha i panike za vrijeme ručka 29. prosinca zaista je sve stalo. 

Potres je u tom gradu uništio dvije osnovne i jednu jedinu srednju školu, dom zdravlja, tržnicu, gradsku općinu, poštu, Hrvatski dom u kojem su prostorije knjižnice, radija i dvorane za kulturna događanja, zgradu gradske limene glazbe, uprave, suda, turističke zajednice, sve institucije koje neki grad čine gradom, ali i ono još bitnije – stotine domova ljudi koji su već jednom morali ispočetka graditi svoj život u Petrinji. Nikada neću zaboraviti bol i strah na licu moje majke koja je već drugi put u životu odlazila iz svoje kuće, iz svog grada, s torbom u rukama, kao ni izjavu jednog Petrinjca koji je ni sat vremena nakon potresa, ogorčeno pitao premijera Plenkovića: "Je l’ nije nitko ovdje mogao zabiti čavao 30 godina?"

Ako ste ikada voljeli nekoga tko vam tu istu ljubav nije uzvraćao na bilo koji način, mnogi bi vam sigurno rekli da ste u toksičnom odnosu. U trenutku shvaćanja i osvješćivanja situacije u kojoj se nalazite - počinje ljutnja. Ljutnja s kojom želite da se nešto grozno dogodi, a zapravo to uopće ne želite i upravo je to izraz te iste toksičnosti i sulude ljubavi. Zato Petrinju od milja, ali i ljutnje zovem "malo veliko selo". Od milja, jer ju volim, a iz ljutnje jer mi ništa nije dala zauzvrat.

Ne tako davne 2015. godine, nekolicina nas iz Srednje škole Petrinja, samoinicijativno prozvani video aktivisti, prihvatili smo zadatak snimanja filma o svojoj ljutnji na grad – prihvatili smo ulogu širenja opasnih klica promjena. Začuđeni i pomalo zastrašeni shvaćanjem da ostaci ruševina Domovinskog rata, jednog tako malog grada, cijelo vrijeme beskorisno "vise" po gradu, uvidjeli smo kako su one zapravo postale dio samog stanovništva grada pa smo ih kroz trilogiju zvanu Urbex humanizirali – unijeli im živost. Darovali im oči, doduše papirnate, da vide one koji pored njih prolaze ne obazirući se. Njihova tužna i već pomalo komično-parodična aludiranja ponekad prijeđu i u fizičko nasilje razbacivanjem svojim dijelovima tijela po tim istim pasivcima. Ta smo aludiranja napisali na papire jer su ruševine previše oronule da bi svoj glas mogle pustiti u, nažalost, već dugo začepljene uši ostalih stanovnika. 

A tu su i Ruševići – moderna obitelj koja živi u samom centru grada Petrinje. Oni su u svojoj naizgled velikoj i lijepoj kući provodili dane poput svake obične normalne obitelji, a zapravo su reprezentacija grada čiji stanovnici praktički žive u ruševinama. 

Filmovi nastali u sklopu srednjoškolske video-aktivističke sekcije prikazani su na raznim nacionalnim i inozemnim filmskim festivalima. Osvojili su i prvo mjesto u kategoriji slobodnog stila na Four River Film Festivalu u Karlovcu, međutim lokalne vlasti njihovu poruku nisu čule. Svaki od filmova ove trilogije nosi svoju priču, ali i dio mladosti – one na kojoj svijet ostaje, a ista je i prije potresa bila već jednom nogom izvan Petrinje.

Jedino što je grad "pružio" mladima jest gradska tržnica koja bi subotom ujutro bila nalik kao i svakoj drugoj, štandovi domaćeg voća, povrća i kolone građana u jutarnjoj nabavki. S mrakom tu istu tržnicu smo okupirali mi – mladi Petrinjci. Svaka generacija je u Petrinji imala svoje okupljalište, nas je zapao "plac" i mnogo nas je upravo tamo provelo dio najboljih godina svog života. Često nas je tjerala policija, nazivali su nas klošarima, delikventima i zgubidanima, ali mi smo vikende provodili šetajući od štanda do štanda, od ekipe do ekipe. Vodili filozofske rasprave, smijali se i rasli iz godine u godinu.  

Kada kao klinac staneš pred lokalne vlasti i tražiš ih prostor za mlade na što dobiješ diplomatski odgovor koji više odmogne nego pomogne, zaključiš da više ništa nema smisla. Dokle god smo bili okruženi fasadama ukrašenima rupama od metaka, razvoj grada jednostavno nije bio moguć. Mladi klinci, video aktivisti, na kraju su postali mladi ljudi te su u potrazi za gradom koji će im dati nešto zauzvrat, napustili Petrinju jer ne možemo zauvijek živjeti od zabluda i mirisa. Nikola, Marta, Tea i ja smo više na svojim zagrebačkim adresama nego u Petrinji, a Albiana nam često šalje pozdrave iz dalekog Londona.

Iščekujući tako da Petrinja postane centar ičega, prije smo dočekali epicentar potresa, ponajveće biološke opasnosti po čovjeka. S time su i temelji za razvoj koje je Petrinja imala, nestali, a u meni se, neću vas lagati, opet probudio onaj isti aktivistički duh. Zbog razmjera same katastrofe, trenutno si dopuštam imati sve moguće reakcije i emocije pa sam tako u jednom trenutku najveći pesimist, a u drugom prikriveni optimist i ne prođe dan da ne promijenim mišljenje.

Petrinja je svjedočila nastanku idealnog društva, odnosno zajednice koja je imala isti cilj – pomoći jedni drugima. Tu sreću je, nažalost, omogućila sama tragedija, ali i trenutak zakazivanja sistema koji je svrha samom sebi te nikako nije usmjeren obogaćivanju društva, a tome smo svjedočili i previše puta. Mnogi problemi su isplivali na površinu, kao voda iz gejzira pokraj Kupe dok je treslo, međutim prvi put nakon rata Banija se nije osjećala zaboravljenom. U prvih par dana, dok je adrenalin bio dominantan u našim malim tijelima, uspjelo se zaobići sistem i predivne stvari su se počele događati, toliko divne da ti na trenutak daju olakšanje i misao da će sve biti u redu. Ljudi su pristizali sa svih strana Hrvatske, ljudi koji s Banijom nemaju nikakve veze. Došle su financijska i materijalna pomoć, hrana, odjeća, organizacija, ali i ljudskost. I odjednom je svega bilo i više nego dovoljno. Banijom je zavladao jedan nevjerojatan i neslomljiv duh koji me i više nego iznenadio. Svjedočiti takvom zajedništvu ljudi, takvoj nesebičnosti, pojava je koja mi jednostavno vraća onaj osjećaj kada sam kao klinka mislila da će naša trilogija filmova promijeniti Petrinju, pa čak i svijet. 

Ipak, kada siđem s oblaka i spustim se na zemlju, realnost je puno gora, a politika koja ovdje hara i još gora od tog. Sistemu očito takav duh zajedništva smeta jer sam po sebi nameće otuđenost koje nakon potresa nije bilo ni na kapaljku. Taj trenutak promijenio je mnoge stvari – pojavili su se ljudskost, solidarnost, kritika prema nekompetentnosti vladajućih i snaga građana, a meni sve to miriše na promjenu. Promjenu koja je sada neizbježna, ali ogromna energija ljudi i tromost sustava dvije su suprotstavljene sile koje mi ne daju naslutiti kakva će ta promjena točno biti. Međutim, ovaj potres ipak simbolično mogu gledati kao čistku ostataka rata i političkih muljaža u kojima smo živjeli do sada, a nakon svega toga, želim utopiju i ništa manje!

Petrinja bi u budućnosti, zbog stanja u kakvom jest, za bilo kojeg arhitekta ili inženjera, trebala biti najveće igralište i najveća prilika ikada. Zvuči grubo, ali je istinito, zato Petrinju u budućnosti zamišljam kao mali idilični i praktični gradić koji se skriva u prirodi nadomak Zagreba. Kao scena iz bajke ili kako je Kristina Andlar, naša profesorica sociologije i filozofije te diplomirana knjižničarka Srednje škole Petrinja, koja nas je 2015. godine i okupila u video aktivističku skupinu te mentorirala kroz cijeli ovaj manifest, u intervjuu za portal Budi dobro rekla: "Ne želim obnovu nego razvoj. Zamišljam samoodržive društvene objekte, biciklističke staze, škole i vrtiće 21. stoljeća, sportske dvorane, zamišljam uređene kuće i okućnice i u svemu tome zamišljam sretne stanovnike". Sretne građane koji se ne moraju brinuti za budućnost u ovom gradu. 

Pitanje koje me ostaje mučiti jest baš to – budućnost grada koja je i prije potresa bila upitna. Trilogija Urbex, koja je svojevrsni manifest i performans, pokazala je tadašnju spremnost nekolicine mladih ljudi da progovore o problemima svoje lokalne zajednice. U razgovoru s Teom Harčević, jednom od mladih, a sada već malo starijih video aktivistkinja, prisjetile smo se tih aktivističkih dana. Tea je upravo istaknula taj paradoks malog grada kao blagoslova i križa: "Svi sve znaju o svemu i stalno si u dilemi je li to što radiš potrebno, suvišno, pretenciozno i je li u nekoj većoj sredini gdje ljudi malo više mare o kulturi to već učinjeno više puta." Njegovani i odgojeni kao "mali luđaci koji bi silom prilika nešto htjeli učiniti", sa sigurnošću bismo zaključili, kako je i sama Tea izjavila, "da nisam iz malog grada, bojim se da bih danas bila puno manji čovjek".

Motivirani tim istim entuzijazmom, 2015. smo plesali na granicama između malog čovjeka iz malog grada i potrebe za bivanjem dijelom nečeg većeg od toga. Hoće li se ta energija borbe za boljitak grada i njegove mladosti reinkarnirati ovog puta možda u nekom drugom obliku, s nekim novim akterima? Neki su već kupili kartu u jednom smjeru i ne mogu im zamjeriti, a oni koji se misle vratiti neće se i ne mogu vratiti u ništa. To "ništa" su imali i prije potresa, a što im je ostalo sada? Što će nam obnovljena infrastruktura grada ako u njemu neće biti građana?

Ponovila se ta zima i sezona bolesti, samo ovaj puta kobnija. Svi kašlju, kišu, šmrcaju, a petrinjski je imunitet ovaj put ugrožen. Nadam se da se klice promjene koje će napasti njezino oronulo tijelo neće odbiti i ugasiti unutar pasivnih stanovnika kao što je bio slučaj do sada te da će sve te ruševine koje su sada postale dio mase, gledati tu borbu promjene i uz građane glasno apelirati: Širite se, opasne klice promjena!

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 10.02.2021

VEZANE VIJESTI

Iskreno svemirsko remek-djelo

Piše: Klara Berdais

Midnight Gospel nas uvodi u novu dimenziju Chromatic Ribbon, neizvjesnu fantaziju o životu, smrti i svemu između.

Orkestar bez granica

Piše: Klara Berdais
Nastup eksperimentalnog projekta CRI Orchestra uspješno je probio barijeru između pozornice i gledališta te približio publici zaigranost i užitak glazbene improvizacije.

ABC: Petrinja je centar svijeta

Autorica: Sunčana Doričić
Tamara Jovičić iz udruge IKS govori o volontiranju, neformalnom obrazovanju, konceptu društvenog centra i mogućnostima za mlade u Petrinji te otporu civilnog društva.