Siromaštvo na rubu rada | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Siromaštvo na rubu rada

Polazeći od dokumentarne građe o životima žena u Hrvatskoj, predstava Bakice Kolektiva Igralke bilježi neravnopravnost i marginalizaciju koju one trpe u patrijarhatu.

Piše: Bernard Koludrović

FOTO: Miranda Legović

  • A
  • +
  • -

"Ja sam samo žena / žena i ništa više / znam da ću zanesena / živeti sve dok dišem" pjeva Olivera Vučo u Baladi o ženi 1968. godine. Olivera Vučo ili Olivera Katarina ili Olivera Petrović pjeva o želji za slobodom, za pjevanjem, plesanjem, sviranjem, kockanjem, ljubljenjem. Njezin krik za slobodom simbol je nemogućnosti žena tog vremena da uvijek i svugdje rade sve kao i muškarci te implicira uzrok podređenosti u patrijarhatu. Pjesmu i slojeve njezina značenja preuzeo je Kolektiv Igralke odabravši ju za glavni glazbeni motiv svoje dokumentarne predstave Bakice.

Mlada ekipa ovog kolektiva donosi naslovom i klasifikacijom zbunjujući komad. Dokumentarne predstave nisu svakodnevna pojava i iznimno su teške za napisati i izvesti a da se ne sklizne u parodiju, oblikovanje emocija neprikladnih sadržaju ili fingiranje etnografske nepristranosti. S druge strane, naslov u deminutivu priziva bliskost i empatiju te nas u startu usmjerava prema toplom, bliskom i neizbježno dječjem osjećaju povezanosti s nonama i bakama. To je osnovni okvir koji nas uvodi u predstavu, ali prije toga treba istaknuti širi kontekst u kojem se cijeli projekt razvija.

Projekt Bakice, koji je dio službenog kulturnog i umjetničkog programa Europske prijestolnice kulture – Rijeka 2020, temelji se na opsežnom istraživačkom i umjetničko-istraživačkom radu, o čemu autorice i izvođačice Vanda Velagić, Sendi Bakotić, Anja Sobol i Ana Marija Brđanović govore i u samoj predstavi. Promatrajući vlastite none i bake te slušajući njihove priče uočavaju dva društvena problema – nesrazmjer mirovina muškaraca i žena te diskriminatorno vrednovanje rada. Tema je konkretizirana kroz priče četiriju starijih gospođa, imenovanih pseudonimima Suzana, Ljudmila, Marta i Albina, koje autorice upoznaju tijekom terenskog istraživanja. Dva ključna trenutka bila su javna kuhinja koje su autorice organizirale ispred Omladinskog kulturnog centra Palach u Rijeci te promatranje sakupljačica boca na okupljalištu mladih kod Konta.

Predstava dokumentira kako su se autorice upoznale i zbližile s njima te postupno otkrile njihove životne priče. Štoviše, autorice uz rad na ovoj predstavi provode i projekt kazališta potlačenih, u kojem sudjeluju i ove četiri žene. Iz takvog je pristupa vidljivo kako se u širu sliku projekta uvodi i element etike istraživačica i umjetnica, koje osvještavaju činjenicu da ne mogu samo oteti priče, makar to bile osobne povijesti koje se mogu pronaći na svakom koraku. Angažirano kazalište, a pogotovo dokumentarno, nalazi se pred izazovom kako otvoriti ili dodatno razraditi društveni problem, pri čemu ne bi smjelo zlorabiti marginalizirane niti dodatno povrijediti njihovo dostojanstvo. Sve što saznajemo o radu sa ženama, o njihovoj uključenosti u širi rad Igralki, o njihovoj uključenosti u razvoj predstave, a ponajviše kroz način davanja glasa, pokazuje kako se radi o zrelom, promišljenom i odgovornom umjetničkom radu.

Predstavu možemo razložiti na dvanaest osnovnih glasova – četiri autorice, njihove none i bake te četiri žene, tj. bakice. Izbjegavam govoriti o likovima jer oni kao takvi u ovoj predstavi ne postoje. Autorice izbjegavaju svoju glumu fiksirati u identitet te stalno žongliraju između pripovijedanja različitim glasovima. Pritom mudro ne skližu u poziciju nepristranih pripovjedačica – uvijek su pristrane i angažirane u prvom licu, neovisno o tome kojoj su priči dale glas. Također, bakice su predstavljene pseudonimima, što najbolje pokazuje razinu etnografske odgovornosti i umjetničke etike u ovoj predstavi.

Ta tri seta glasova ipak imaju jasno određene funkcije. Glasovi autorica/istraživačica predstavljaju kontekst i razvoj projekta te iznose podatke i opažanja koji se odnose na ekonomski aspekt rodne neravnopravnosti. One ocrtavaju društveno okruženje u kojem drugi setovi glasova postoje – birokratizirani patrijarhat. Predstava donosi konkretne podatke o omjerima mirovina muškaraca i žena, radnog staža te prosječnih plaća. U svim se slučajevima pokazuje kako su žene u lošijem položaju.

Iskorak od statistike donose setovi glasova njihovih nona i baka te glasovi drugih bakica, koji uvode osobne povijesti i priče u kojima se birokratizirani patrijarhat potvrđuje. Ova dva seta djelomično su kontrastna jer ne pripadaju svi glasovi istim životnim okolnostima, istoj klasnoj pozadini. Prisutnost različitih glasova pokazatelj je iskrenog prikaza društva koje se najčešće nadaje u nijansama sive, rijetko se manifestirajući kao isključiva binarnost. Predstava se pritom ne uspreže pred vedrim i zaigranim životnim trenucima, ali ni pred bolnim i egzistencijalno teškim okolnostima.

Takvi su i glasovi bakica u predstavi. Životi Suzane, Ljudmile, Marte i Albine nisu sretne priče – možda nisu niti tužne ako je vjerovati Igralkama. To su priče o surovoj stvarnosti koja ne mari za to tko je kakva osoba, koliko se trudi i radi, u kakvim okolnostima se razvija, odrasta, gradi ljubavne odnose, odgaja djecu. One pokazuju kako zakoni kojima se trebamo voditi nisu rezultat uspješnog shvaćanja života i čovjeka, već su primarno odgovor na potrebu birokratskog aparata da potvrdi samog sebe. Primjerice, neshvatljivo je da jedna od žena čiju priču slušamo, koja se kao strana državljanka doselila u Jugoslaviju, ovdje se vjenčala, izgradila obitelj, radila, u međuvremenu i rastavila – koja je u svakom, dakle, smislu živjela i postojala na ovom teritoriju – biva birokratski izbrisanom u trenutku osamostaljenja Republike Hrvatske. Naime, u skladu s tadašnjom politikom, uskraćena joj mogućnost da dobije novo državljanstvo jer više nije bila u braku s Hrvatom. U takvim okolnostima, njezin se život sveo na preživljavanje na margini, na isključenost iz društva. Pri čemu je ona, dotad nastavnica filoloških predmeta, nastavila raditi, održavati individualne satove, ali ne u okviru zakona, pred kojim godinama nije niti mogla legalno obavljati svoj posao dok joj birokratski identitet nije bio potvrđen.

Neovisno o tome jesu li bile nastavnice ili službenice, je li njihov rad bio plaćen i ugovoren ili nevidljiv, neplaćen i prekaran, te u kojoj mjeri su pritom obavljale i reproduktivni rad, sve su žene čije priče slušamo dovedene u siromaštvo, statističko i stvarno. Njihove plaće nisu bile usporedive s plaćama muškaraca na istim radnim mjestima, njihove mirovine proporcionalno su manje, njihov radni staž bio je prekinut ulogama majki, domaćica i njegovateljica. Same, iako ne nužno i osamljene, one danas nemaju život kakav su zamišljale i za koji su radile. Njihovi životi nisu dostojanstveni, a one su postale nevidljivima, dok su njihove priče dokaz kako kolateralne žrtve birokratskog patrijarhata postoje u daleko većem broju nego što bismo pretpostavili.

Glasovi bakica, unatoč takvim životima, donose cijeli spektar emocija, od sreće i entuzijazma do razočaranja i depresije. Glumice stalnim ulascima i izlascima iz glasova plešu po ivici identiteta i sklizanja u likove, koji dobivaju i kostimografske odrednice. Te su promjene vidljive i uvijek se događaju pred publikom, ali njihov prikaz nije prepreka povjerenju publike u iskrenost i istinitost mijenjajućih glasova. Štoviše, bakice kroz glumice progovaraju dozom humora koji se razotkriva kao obrambeni mehanizam, kao maska potištenosti, srama i beznađa. Uz zrelu glumačku izvedbu, redateljski pristup izmjeni glasova i priča naznačuje vrijednost redateljice Tjaše Črnigoj, koja je pokazala kako je moguće održavati stalnu pažnju i razinu emocija i unutar takvog zahtjevnog pristupa. 

Još jedna dojmljiva redateljska odluka je uvođenje alternativne karte centra Rijeke u scenografiju. Osim siromaštva, bakicama je zajedničko i prikupljanje plastičnih boca, što one same nazivaju svojim poslom. Taj rad, mnogima nevidljiv, nužno stvara i drugačije kretanje i shvaćanje grada. One prate javna i omladinska okupljanja, znaju rasporede kulturnih programa bolje nego lokalni mediji jer su im to izvori prihoda. Istovremeno, one znaju koja su mjesta opasna, gdje ih netko može napasti i otuđiti njihove boce, ali i gdje se i kako mogu tuširati ili skrivećki oprati rublje. Kroz kartu njihovog kretanja razotkriva se bolna činjenica kako se radi o paralelnom i nevidljivom svijetu, kako se siromaštvo mora sakriti da bi supostojalo, umjesto da se kao društvo otvoreno suočimo s tim problemom.

Plastična boca je metafora tog problema u predstavi. Osim što je izvor prihoda za bakice, ona je i potencijalni izvor problema i nasilja drugih, uglavnom muških, agresivnih sakupljača i otimača boca. Kroz nju se iskazuje i rodna diskriminacija, društvena i ekonomska nepravda te gorka ironija rada – iako su cijeli radni vijek provele radeći, ženama se ne vrednuju svi oblici rada niti uloge koje preuzimaju, te u poodmakloj dobi opet moraju nevidljivo raditi kako bi preživjele. Kako bi se ta poruka naglasila, plastična boca mineralne vode magično se transformira iz rekvizita, koji se prvi pojavljuje na sceni, u lik koji dobiva svoj glas. Predstava završava baletom sjena boca, uz pratnju Chopinova Nokturna, što ulogu boce dovodi do gorkog apsurda jer ona u rukama glumice postaje magični idol, ikona, relikvija vrijedna štovanja koja može promijeniti život bijednica. Navedena je scena mogla ovu izvrsnu predstavu vrlo lako odvesti u pretjerivanje i parodiju, no njezina je kulminacija polako pripremana korištenjem boca i igre svjetla i sjene tijekom predstave. Unatoč tome što je ta scena u raskoraku od dokumentarizma, to ju ne čini neprirodnom i nametnutom u koncept predstave.

Podsjetimo li se Balade o ženi, ona počinje melodijom na usnoj harmonici, koja me podsjetila na Ennija Morriconea i na njegove zvučne kulise prostrane i slobodne prerije. Krik za slobodu te pjesme nikada nije eksplicitno izrečen glasovima bakica, ali ga u izvedbi stalno naslućujemo u pozadini njihovih prisjećanja. Balet sjena boca uz Nokturno uvodi kontrast u glazbenu pozadinu predstave, donosi tjeskobni osjećaj nemoći – bakice su, podređene birokratskom patrijarhatu, ostale samo sjene svoje prošlosti. Taj kraj je i konačna potvrda praznine Ustavom zagarantiranog dostojanstva svih građana bez diskriminacije.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 31.12.2020

VEZANE VIJESTI

Enfants terribles i afirmacija besmisla

Piše: Ana Fazekaš

Antihumor kakvim obiluje Proces Kafka problematičan je jer onoliko koliko je grub i agresivan u izrazu, toliko je neodlučan i nezainteresiran u suštini i promišljanju.

Mladost je protraćena na mlade

Piše: Ana Fazekaš

Temeljena na tekstu Dine Pešuta preuzetno predstavljenom kao Zeitgeist komad, predstava H.E.J.T.E.R.I. samu sebe isuviše ozbiljno shvaća da bi ostvarila mogućnosti predloška.

Moje školovane noge

Piše: Maša Borović

Od prve scene pa do svake sljedeće priče koju Silvia Marchig pripovijeda, predstava Sol ispunjena je iznimnom privrženosti i posvećenosti plesu.