Sitni rad tolerancije | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Sitni rad tolerancije

Program HRFF-a skrenuo je pozornost na raznolike, povremeno već viđene, a povremeno i previđene rukavce suvremenog i klasičnog, igranog i dokumentarnog art filma.

Piše: Silvestar Mileta

Lampedusa zimi, Jakob Brossmann, 2015.

Od 7. do 13. prosinca, s ranijim prologom u Vizualnom kolegiju tijekom Kratkih utoraka Hrvatskog filmskog saveza i djelomično paralelnim programom u Rijeci, u Zagrebu je u redovitoj organizaciji Multimedijalnog instituta (prepoznatljivog po kulturnom klubu MaMa, čiji je voditelj i koordinator programa Petar Milat direktor festivala) i Udruženja za razvoj kulture "URK" (pokretača kluba Močvara) održan 13. Human Rights Film Festival, ove godine sa žarišnom temom bezdomnosti. Iako bi ga se, sudeći po "osoblju" koje ga u najvećoj mjeri oblikuje, moglo paušalno nazvati "filmskim festivalom MaMe i Močvare", odvijanjem u kinu Europa HRFF zadobiva i djelomično proširen, samosvojan kontekst. 

Udobno smješten u toplu utrobu incestuoznog filmofilskog miljea, uglavnom lišen aktivističko-šankovskih proplamsaja, festival se povremenom posjetiocu nameće prije svega kao revija nenapadnog intenziteta koja se legitimira rasponom raznolikih filmova neopterećeno i smisleno odabranih što po godišnjoj tematskoj liniji (koje se u narednim godinama uspostavlja kontinuitet praćenja – primjer su ovogodišnji okrugli stol i film o genocidu nad Romima), što u skladu s preširokim konceptom ljudskih prava, od kojeg su komponente multikulturalizma i tolerancije ponajviše istaknute. U selekciji se tako jedni uz druge nalaze ponavljači na domaćoj festivalskoj sceni i ovdašnje premijere, djelomične retrospektive i novi filmovi autora važnih HRFF-ovskoj genezi (McAllister, Žilnik), monumentalni filmski događaji na tragu aktualnih art trendova (1001 noć Miguela Gomesa) i recentni radovi prvaka autorskog dokumentarnog i igranog roda (Larraín, Loznica, Weerasethakul), kao i kultni stvaratelji, povremeno prigodničarski prizvani (No Home Movie Chantal Akerman; posljednji film nedavno preminulog korifeja filma istine Alberta Mayslesa U tranzitu snažno vezan uz žarišnu temu festivala pa je sugestija prigodničarstva nešto slabija)a povremeno vraćeni u fokus međunarodnom vidljivošću (Garrel). Na tragu naznačene nepretencioznosti, ne kalkulira se ni s rasporedom – na otvaranju i projekcijama u 20 sati prikazuju se najkomunikativniji filmovi. 

Gledana iz subjektivnog i fragmentarnog očišta, ovogodišnja selekcija u najvećoj je mjeri komunicirala vrijednosti sitnog rada u lokalnoj zajednici i nevladinom sektoru, promovirajući toleranciju kroz upoznavanje i raščaravanje došljaka, odnosno njihovo prevođenje u poznato, u susjede – bliske osobe čije su kulturne ili rasne razlike (ionako već dobrim dijelom anulirane globalizacijom) manje važne. Ako se uopće može konstruirati neki zajednički svjetonazorski učinak većeg dijela prikazanih filmova, bio bi to upravo navedeni tip posredno generiranih impresija bliskosti i simpatičnosti, malokad sažaljenja. Poticanje susreta kroz praksu i onakav tip humanog prijema stranca koji bi moguće bio viđen i kao prirođen da nema djelovanja ideološkog aparata, odvija se, doduše, ne toliko na osnovi uvažavanja i interesa za različitosti, koliko na traganju za sličnostima. 

1001 noć, Miguel Gomes, 2015.

Pružanje ruke izbjeglicama i nije toliko pitanje svijesti o distinkciji, koliko jednostavnog etičkog sistema i operativnosti. Pritom je zanimljivo da je fokus ovih filmova više na Europejcima (u analognoj ulozi i Izraelcima) negoli na migrantima te da je i njihovoj karakterologiji posvećeno ukupno više prostora. Ne stječe se dojam da je to činjeno iz autorskih strahova, nepoznavanja migrantskih konteksta ili uslijed kakva suprematističkog očišta; upravo suprotno, u onim filmovima kojima je u okviru festivala pošlo za rukom intertekstualno komunicirati migrantske su se priče prožimale sa svakodnevicom domorodaca u zonama kontakta stvarajući obostrano i povratno djelovanje. Ono je, između ostalog, pokazalo i kako je predodžba o zapadnom svijetu u afričkim i bliskoistočnim zemljama, usprkos globalizaciji (ili baš zbog njezinog širenja kapitalističke fikcije), najčešće duboko iskrivljena. 

Iznenađenje izbjeglica životom u tranzicijskoj i ruralnoj Europi, iznevjerivanje njihovih očekivanja od europskih sistema azila i pravednosti (tj. spoznaja kako se za njih brine isključivo civilna zajednica, vrlo rijetko državni sustav) vjerojatno je najdojmljiviji topos ove grupe filmova. U činjenici da je navedeno možda i sav sadržaj "aktivizma" ovogodišnje selekcije filmskog programa HRFF-a leži i njegova najveća politička kvaliteta koja se stoga i ne može dovesti u opoziciju s umjetničkim namjerama. 

Lampedusa zimi mladog Austrijanca Jakoba Brossmanna možda je i ključni film ove arbitrarne konstrukcije jer prikazuje društvo u kojem je pojava imigranata tek jedan od problema. U središtu zanimanja otočke zajednice okupljene oko dinamične gradonačelnice pitanje je adekvatnog trajekta za transport ribe, potom je tu omladinski nogometni klub, vremenska prognoza radijskog DJ-a i drugo. Tek pojedini zanesenjaci skupljaju, pohranjuju i interpretiraju ostavštinu potonulih nesretnika čiji su se čamci nasukali na obalu. Zaposlenici obalne straže doduše suosjećaju s ljudskim tragedijama, jedna gospođa toplim napicima i osobnim angažmanom pomaže preživjelim azilantima koji ispred crkve prosvjeduju zbog nerješavanja svoga statusa, a za njih se zainteresiraju i gradonačelnica te lokalni policajac, no izbjeglički problemi tek su još jedna prijeporna točka u tradicionalnom obračunu otočana s kontinentalnim vlastima. Riječ je o vrlo zanimljivoj perspektivi na azilantstvo koja omogućuje promatranje onoga što se s njime događa na margini, tj. u okružju u kojem se uglavnom i nalazi (osim u rijetkim trenucima poput nedavnih događaja koji ustvari pokazuju grčevita nastojanja da ga se na marginu vrati). 

I drugi filmovi, poput Hotlinea izraelske redateljice Silvine Landsmann, pokazali su migracije kao problem kojega se, pod geslom "šalji dalje bez povratka", prihvatne zemlje žele što prije i efikasnije riješiti. Film posebno ističe upravo navedenu diskrepanciju između azilantske predodžbe i stvarnoga stanja u kojemu je njihova sudbina upravljena na nevladinu organizaciju vrlo ograničenog utjecaja, koja ustvari samo pomaže provođenju vladinih "poticajnih mjera" za odlazak. Birokratski sustav koji pridošlice najprije trpa u zatvore (logore), a potom im kupuje avionsku kartu za let kući malo mari, što je i inače slučaj s izraelskom politikom, za neugodnu simboliku povijesnih analogija. 

Sklonište, Silvina Landsman, 2015.

Sklonište Fernanda Melgera, koji se sličnom tematikom, bliskom mu i iz osobnog iskustva, već bavio u uspješnoj Tvrđavi (2008), potiče spomenutu vrstu prihvaćanja i ponovno prikazuje kako običan čovjek postaje susretljiv prema bližnjemu druge boje kože ili socijalnog statusa kada s njime aktivno radi – tada mu došljak postaje svakodnevan, "susjedan", što je daleko bolje od bilo kakvog umjetno nametnutog "toleriranja". Iz toga se razloga fokus na "domaćinska društva" u navedenim filmovima ne čini nimalo problematičnim.

Dokumentarni filmovi u programu 13. HRFF-a uglavnom su predstavljali primjere onoga čime mentori bezbrojnih europskih strukovnih radionica redovito maltretiraju polaznike – presudne važnosti protagonista, odnosno dominacije karaktera nad događajima. Festival je tako otvoren Sirijskom ljubavnom pričom Seana McAllistera, pogledom na sirijsku revoluciju i rat iz obiteljske, partikularne i individualne perspektive koja ovaj film čini komplementarnim onima slične tematike, ali šireg zahvata, pa čak i onima koji u središtu također imaju pojedinačnog junaka izraženo osobenog karaktera (Povratak u Homs Talala Derkija), ali čiji je herojski status od primarno kolektivnog značaja. Nasuprot geopolitičkim dokumentarcima, Sirijska ljubavna priča počiva na članovima obitelji u raspadu smještenima usred totalnih društvenih gibanja. Njihove reakcije na promjene stubokom su različite. Palestinac Amer po vlastitu je priznanju nježnija osobnost od supruge Ragdhe – i doista u svom naoko mačo držanju s patrijarhalno-šovinističkim obrascima (protiveći se ženinom političkom djelovanju koje je odvodi i u zatvor reći će "ne možeš biti i Che Guevara i majka") posjeduje i crtu stereotipno shvaćene femininosti, pasivnosti (njegovo lješkarenje uzduž i poprijeko filma posjeduje i sugestiju etničke obilježenosti) i potrebe za samopredstavljanjem. Stoga Amer najprije zazivom McAllisterove kamere, a potom egzilom štiti porodicu, ali i vlastiti komfor. 

S obzirom na njegovu snažnu karakternu i fizičku prisutnost odluka organizatora da ga, uz dugogodišnjeg prijatelja festivala McAllistera, dovede u Zagreb bila je upravo ono što je gledatelj filma mogao poželjeti (Osim McAllistera, gostovao je, u dosta aktualnom trenutku izlaska svoje nove knjige Filmus i pripreme zagrebačke postave Maratonaca, i Slobodan Šijan, a stigla je i Dubravka Ugrešić). Njegova supruga Ragdha je, pak, autentična revolucionarka koja bez političke svrhe doslovno ne može živjeti – osoba kojoj se obitelj dogodila, ali koja doista pripada višem redu kolektiviteta, "svome narodu". Njih se dvoje pretvaraju u disfunkcionalan par alkoholičara sve dok se, ustvari sretno, ne odvoje. McAllister njihovu priču uglavnom snima izrazito prljavo i prividno nemarno, no promišljeno koristi vizualnu simboliku kada su mu u kadru djeca. 

Sirijska ljubavna priča, Sean McAllister, 2015.

Iako odavno afirmirano Parkinson-snimanje iz ruke, mutirano iz DOGMAtskog trenda i ovdje dodatno potencirano mobitelima, može snažno iritirati, Sirijska ljubavna priča karakterno je toliko intrigantna da se gledatelj kroz sliku tijekom cijelog filma svim silama nastoji probiti do protagonista, malo mareći za popratnu ružnoću. Govoreći o Parkinson-kadru, koji je i u našoj dokumentaristici postao osnovnom jedinicom filmskog izlaganja, zanimljivo je da, ako je suditi po filmovima prikazanima na HRFF-u, sa stativa povremeno snimaju još samo filmaši iz "alpskih" kinematografija Švicarske i Austrije. Kakve li sjajne prilike za gradnju stereotipa! A kad smo već na nacionalnim teritorijima, koji su nam čini se i dalje suđeni, marginalno je zanimljivo da se McAllistera isprva može shvatiti i kao tipičnog zapadnoeuropskog eksploatatora. Premda je ustvari riječ o britanskom ciniku koji je ne jednom (doduše nikada i posve) dijelio sudbinu svojih protagonista, možda u kolektivnoj odgovornosti i ima neke pravde.

Žilnikova Destinacija Serbistan prikazana je u nas već nekoliko puta, no njezina ponovna pojava u okviru žarišne teme HRFF-a ne čudi. Film koji se uklapa u za sada posljednji, na HRFF-u dobrim dijelom i prikazani, Žilnikov tematski ciklus u kojemu pitanja bezdomnosti, migracija kroz tranzicijske regije i egzila imaju istaknutu ulogu, prosječan je u usporedbi s njegovim ranijim i Ranim radovima, ali ga je vrijedilo ponovno vidjeti kao podsjetnik na stanje prije udarnog izbjegličkog vala – vrijeme u kojem su se neke osnovne postavke mogle bolje razabrati negoli u trenutku krize. Bilo je to, uostalom, u duhu proklamiranog "umijeća drugog pogleda", "odloženog djelovanja" i usporene percepcije filmskih djela kojima je festival najavljen. Pored migranata, u Žilnikovoj dokudrami posebno se istaknuo upravitelj Doma Crvenog križa, kombinacija praktičnog državnog službenika socijalističkog naslijeđa, hinjene strogosti i ljudske topline – čovjek koji je, čini se, najbolji dokaz kako određena zanimanja i stvarni život uz druge i različite dovode ne samo do obavezne tolerancije, nego i stvarnog suživota. Kao strogi učitelj na maturalnom putovanju, pokazao je prijekor, ali nikada prezir ili gađenje te je s "učenicima" naposljetku i zaplesao, naravno samo ako su se ponijeli pristojno i "prije spavanja oprali noge". Možemo se samo nadati da se u uvjetima krize nije prometnuo u negativca. 

Program Žilnikovih filmova izvrsno je dopunio i tekst Ante Jerića u festivalskom biltenu, dobra alternativa za one koji se nemaju vremena baviti člancima i knjigama Pavla Levija. Umjesto nepotrebno debelog kataloga ispunjenog propagandnim diskursom, ovaj se festival odlučio na sadržajan bilten u kojemu su se, uz najave filmova i nefilmskih programa, mogli pročitati i retrospektivni tekstovi Ivane Pejić o Chantal Akerman, Igora Markovića o Seanu McAllisteru i Gillesa Deleuzea o Hugu Santiagu, kao i poznati, periodički reispisivan esej Dubravke Ugrešić o jeziku naših 1990-ih te intervju s Peterom Szendyjem. Lijepo je u očekivanju projekcije uza se imati referentno štivo, naročito kada taj dodatni sadržaj gledanju priskrbljuje slojeve razumijevanja, interpretiranja i/ili užitka (kako već tko voli). Iz biltena, koji za nju i jest prava mjera, vidljivo je i kako HRFF ne prelazi razumnu mjeru u upošljavanju teorije i Teorije. 

Kako izgleda kada se ta mjera prekorači pokazuje, doduše, Akademija muza Joséa Luisa Guerína – akademofilični čudnovati kljunaš čija je tipologija studentica-šiparica, u rasponu od tupave sljedbenice do štreberice, doduše zabavna, ali je njegova knjiška referencijalnost prije svega banalna. Riječ je u najvećoj mjeri o filmskom predavanju, bilo da se ono odvija u predavaonici, automobilu ili iza obiteljskog prozora (za kojim supruga parira profesoru u visokoparnom trkeljanju, dok se pod površinom slama zbog njegove bliskosti s mladim sljedbenicama). Nije lako razaznati u kojoj je mjeri film ironijski, a u kojoj idealistički kodiran, pa onda ni u kojoj mjeri profesor vjeruje u projekt meatamorfoze žena u muze (aktivne sukreatorice, inicijatorice i ucjenjivačice umjetničkog procesa), a u kolikoj ih iskorištava za uglavnom mentalnu nasladu, ali je sigurno da je film na trenutke i urnebesno duhovit u, vjerojatno nenamjeravanom, prikazu ispraznosti brucoško-šiparske citatnosti. "Kada se zaljubim, odmah posegnem za dolce stil nuovom" pripovijeda jedna od protagonistica. Neprocjenjivo.

Destinacija Serbistan, Želimir Žilnik, 2015.

Sergej Loznica posljednjim filmom Događaj može prevariti one koji su se, bez poznavanja prethodnog Majdana (ne može se reći opusa jer je isti poprilično dinamičan), poveli za opisom "sadržaja". Gorbačova i Jeljcina, naime, neće vidjeti (tek će se na trenutak ukazati mladi Putin) niti će im kontekst neuspjelog puča, raspada SSSR-a i obrata internacionalizma u nacionalizam nakon gledanja biti bliži. Montirana u kontinuirane prikaze gradskih trgova, crno-bijela arhiva prikazuje okupljanje građana do kojih zbivanja dopiru posredstvom radija i govora u partijskom metajeziku razumljivom samo onima čije je živote desetljećima oblikovao. Događaj za prosječnog gledatelja mlađeg od 35 ima otprilike onu vrijednost koju bi film Poezija i revolucija: studentski štrajk 1971 Branka Ivande imao za ne-Jugoslavena – predstavlja dekontekstualizirano promatranje neodređenog društvenog gibanja u kojemu je potpuno nejasno što žele mladi, što želi vlast, koja je pozicija partije, koja fakulteta itd. Nazire se tek jezik koji svakim trenutkom sve više gubi referencijalne točke u stvarnosti (ako su one ikada i postojale), hipertrofirajući sve više u formule između čijih se redaka naziru vjetrovi promjena. U tome je Događaj, međutim, dobar prikaz prevrata uz sudjelovanje masa, intrigantan prikaz (samo vokalno prisutne) izgubljenosti pučista i aparatčika. Za isključivo estetski zainteresiranog promatrača, riječ je o prekrasnoj neizvjesnosti i trenutku spoznaje da masovna svijest više nije na frekvenciji predmnijevanoj po pučistima. Za registraciju toga trenutka kontekst i nije naročito potreban, dok god se sentimentima prema Gorbačovu, Jeljcinu i Putinu bave i neki drugi stvaraoci.

Najvažniji filmski "događaj" 13. HRFF-a (s čime se obožavatelji Weerasethakula vjerojatno ne bi složili) bilo je trodijelno prikazivanje 1001 noći Miguela Gomesa. Portugalski redatelj art hita Tabu (2012) i u ovom filmu potvrđuje noviju luzofonu fascinaciju transgeneracijskim psihološkim djelovanjem povijesnih, a u ovom filmu prije svega metanarativnih i metafikcijskih silnica. Prikazana na ovogodišnjem festivalu u Cannesu, 1001 noć u nekom smislu jest kostimirani film, iako nije period drama, već se zbiva u suvremenosti. No kostimi nisu jedini znak prodiranja prošlosti i fikcije u sadašnjost i "realnost", tek najprimjetniji znak. Tema svećeničke pedofilije pružila je inicijalnu građu Klubu Pabla Larraína, koji će za neke biti kontroverzan, iako je u prikazu, uz iznimku ubijanja pasa, posve politički korektan i više se tiče gerontologije, pokore i nošenja s traumama po principu "istina pročišćava". Larraínov novi film zasigurno neće izazvati toliko pažnje koliko već kultni No (2012), ali će ponovno ukazati na zanimljivu poetiku redatelja za koju je isprva najlakše pomisliti kako je "beskompromisna", samo da bi se potom ustanovilo kako je riječ o autoru koji je u bavljenju rodnim Čileom također na tragu metahistorijskog senzibiliteta (rado povezivanog upravo s kulturnom produkcijom Južne Amerike), pri čemu "starim vrijednostima" nakon obavezne dekonstrukcije čak priznaje određen značaj – možda ne više metafizički, ali svakako humani. Za taj je postupak znakovit prikaz blagotvornog učinka pokore pri kraju filma koji je u cijelosti žanrovski najbliži crnoj komediji.

No Home Movie, Chantal Akerman, 2015.

Govoreći o nefilmskom programu, HRFF-u ne treba posebno zamjeriti slijeđenje prakse većine zagrebačkih festivala – smještanja dobrog dijela rasprava, razgovora, tribina, Q&A-ova itd. u radno vrijeme radnih dana. Ono se može smatrati autodestrukcijom ili simptomom samodovoljnosti naše provincijalizirane i dehumanizirane akademštine ili pak posljedicom njezine irelevantnosti zbog koje na filmske festivale stiže kao programski prišivak, ali kako je ta svinjarija zajedničko dobro, nema posebnog smisla o njoj raspravljati u tekstu o HRFF-u koji u tome čak i nije najgori, budući da su neki navedeni sadržaji započinjali i u kasnije sate. Kolizije koje pritom nastaju s filmskim programom stvaraju pozitivnu mogućnost izbora i ne štete nikome. 

U dvorani Müller, urešenoj učeničkim radovima (panoima) na temu "Naši zavičaji kroz vrijeme – što smo naučili o našim gradovima" koji su, uzgred, izgledali bolje negoli neke profesionalne izložbe koncipirane na sličnim plakatima, održana je tako i iznimno posjećena tribina "3. svjetski rat". Iza provokativnog naslova odvila su se dosadno korektna geopolitička izlaganja. Dejan Jović je naravno govorio uglavnom točne stvari, Tihomir Ponoš nastojao postaviti i pokoje pitanje iz nestandardne perspektive, Vesna Teršelič za ovu se prigodu doimala nešto retorički blažom, a Senada Šelo Šabić aludirala je na jedinu zanimljivu novu misao tribine – onu o potpunom otvaranju granica kao ekvivalentu svedostupnosti informacija u kiberprostoru, a koja predstavlja izvrsnu zaštitu od špijunskih i zviždačkih napada. Dotaklo se naravno i Rusije i Sirije i Europske unije i NATO-a – dakle jedna uobičajena, ne priglupa, ali nipošto inovativna geopolitička večer, koju su, kako je i red, iz publike upotpunili dežurni teoretičari zavjere, pametni i nešto manje pametni studenti i ostali uobičajeni sudionici ovakvih druženja

Program 13. HRFF-a uspješno je skrenuo pozornost na raznolike, povremeno već viđene (umijeće drugog pogleda), a povremeno i previđene rukavce suvremenog i klasičnog, igranog i dokumentarnog art filma. Bez obzira na moguću javnu artikulaciju i brendiranje festivala, njegove umjetničke kvalitete ostale su i dalje ispred, ili barem u liniji svjetonazorskih namjera. Stoga, usprkos katkada nemuštoj širini eponimne sintagme, HRFF ostaje relevantnim izborom prvih i drugih filmskih pogleda.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 23.12.2015

VEZANE VIJESTI

Vrijeme je za neke druge priče

Piše: Dejan Kršić

U suradnji s časopisom ČIP donosimo analizu filma Zvizdan Dalibora Matanića. 

Pogledi na suvremeni hrvatski film

Piše: Janko Heidl

Knjiga Marijana Krivaka Kino Hrvatska sastavljena je od filmskih kritika objavljivanih u raznim medijima u razdoblju od 1995. do 2014. godine.

Hrvatski film traži vlasnika

Piše: Iva Rosandić
U slučaju nacionalne kinematografije prioritetno bi trebalo biti pravo javnosti da sudjeluje u produktima koje je neposrednom društvenom dinamikom sama oblikovala.