Sizifovska zadaća umjetnosti | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Sizifovska zadaća umjetnosti

Projekt $v€ j€ u ₦ov₵u umjetničkog kolektiva Bacači sjenki svojevrsni je neverending story financijske (ne)pismenosti i opasnih veza između umjetnosti i ekonomije.

Piše: Anamarija Žugić

Na tragu najava bankarsko-financijske "revolucije" na svjetskome tržištu koje sada više no ikad opstruira kreativnu misao i njezinu konkretizaciju administrativnim zavrzlamama, umjetnička platforma Bacači sjenki pronašla je "polugu" kojom je usporila, ako ne i nakratko zaustavila negativne čimbenike u produkciji umjetničkoga djela te ispitala hoće li i u ovom slučaju revolucija proždrijeti svoju djecu. Pod stalnom prijetnjom giljotine, dječje nespretno ilustrirane na bijelom papiru i tijekom čitave predstave oku dostupne na rubu "podija", autorsko-izvođački tim prikazao je svoju work in progress koncepciju, svojevrsni neverending story financijske (ne)pismenosti i opasnih veza između umjetnosti i ekonomije, koje se, između ostaloga, produbljuju upravo zbog sraza naoko dijametralno suprotnih kȏdova i komunikacijskih strategija. Bacači sjenki, u suradnji s tršćanskom umjetničkom udrugom Mamarogi, stoga su već grafijom u nazivu svojega projekta $v€ j€ u ₦ov₵u odlučili upozoriti na ambivalentnu prirodu jezičnoga znaka i nezaobilazno prožimanje raznovrsnih disciplina i diskursa u suvremenome svijetu. U tom smislu, ispreplitanje ekonomskog vokabulara i oznaka monetarnih jedinica s umjetničkim sloganima, glumačkim gestama i tjelesnim izrazom pokazalo se ne kao čimbenik opstrukcije nego kao ulaganje koje je – kao financijska poluga – udvajanjem kȏda na koncu udvostručilo umjetnički kapital.

Predstava koja se održala u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo, takozvana "sudionička stručna radionica za osobno obogaćivanje", osim što je interdisciplinarni projekt ili intermedijalni performans, primarno je predstava o jeziku – ona, tu i tamo uz posredstvo engleskoga, objedinjuje govornike i pripadnike talijanske, slovenske i hrvatske kulture, koji se neprekidno obraćaju publici izmjenjujući svoj materinji s drugim spomenutim jezicima. U tom procesu kao posrednik koji simultano, i to vrlo škrto i namjerno eliptično prevodi replike, odnosno svjedočanstva izvođača nalazi se upravo redatelj i umjetnički voditelj projekta Boris Bakal. Preskačući ponekad prijevod čitavih dionica, Bakal kao autor i izvođač hini nonšalantnost svoje pojave tako da se čini kako ne pripada unutarnjem komunikacijskom sistemu igre nego tek s periferije ili iz publike komentira ono što je i bez prijevoda jasno te samo ponegdje, iz čistog afekta, uskače u igru.

Babilonska kula predstave otvara se već ulaskom publike u prostor izvedbe – pružajući publici anketu o financijskoj pismenosti i osobnim nazorima o tome što je novac, autori/izvođači zamagljuju liniju između scene i gledališta te vremena prije, za vrijeme i poslije izvedbe. Kao jedan od ponuđenih odgovora javlja se i tvrdnja da je novac sredstvo komunikacije, zbog čega se sintagma "sve je u novcu" naposljetku može pročitati i kao "sve je u jeziku", a ako se pročita u talijanskoj inačici (Quello che conta sono i soldi), njezina ambivalentnost i treći se put produbljuje – sada na etimološkoj razini, kada se "conta" ljulja između onoga što "vrijedi" i onog što se "zbraja".

Jezična zbrka koja nastaje u naslovu nastavlja se tijekom cijele igre. Ona je poput financijskog plana raspisana flomasterom po točkama na bijelom papiru i postavljena na rub scene, anticipirajući niz "kredibilnih" svjedočanstava izvođača o osobnim financijskim iskustvima – odnosu prema novcu, ulaganju, štednji, uopće o baratanju novcem i značaju koji ostvaruje u njihovoj svakodnevici – te o financijskim teškoćama tima u procesu stvaranja kazališne predstave, sve od iznalaženja teme, preko prijave na natječaje za financijsku potporu, do konačnoga proizvoda i, nezaobilazno, nastalog duga. Sve je u novcu napokon je predstava o predstavi, metapredstava koja ogoljuje pozadinske, naoko neumjetničke procese i uvjerava kako je već snalaženje u administraciji jedna zasebna grana umjetnosti, a kalkuliranje i sitne, makar legalne prijevare gotovo profesionalna djelatnost glumca ili redatelja.

Obrazovanjem publike o temeljnim ekonomskim pojmovima poput kriptovaluta ili već spomenute financijske poluge, zatim svjedočanstvom o osobnim iskustvima te procesima koji blokiraju kreaciju, a istodobno i nečiji profesionalni svakodnevni rad, provjerio se "tečaj" jezika. Zbir iskustava, koji se to manje ili šlampavije prevodio što se više svjedočanstava nizalo, svoju je brojčanu vrijednost po jedinici prijevoda zamijenio pitanjem o implicitnoj umjetničkoj vrijednosti, neprevodivoj, no publici itekako razumljivoj. Upravo se u tome otkrilo "che cosa conta" – puka jezična razumljivost ustupila je mjesto povjerenju publike u izvođača "da tu postoji nešto više"; povjerenju koje će, naposljetku, ako je ugovor između njih valjan, dovesti do najavljenog, ali još nedefiniranog osobnog obogaćivanja svih prisutnih pojedinaca.

Stručni jezik financija nadalje je okarakterizirao prirodu ovog performansa, koji se ionako odlikuje zbrojem raznolikih formi i intervencija – od početne ankete, preko ispovjednih istupa, plesnih i poetskih umetaka te "lažnih" početaka drugih Mamarogijevih predstava u predstavi, intervjua i predavanja – kao neku vrstu transakcije, javnog potpisivanja ugovora između izvođača i gledatelja/sudionika, kojemu je glavna stavka utvrditi od čega je zaista sadržano to osobno obogaćivanje. Transformirajući prostor scene iz podija talk showa sa studijskim osvjetljenjem u advokatski ured ili pozornicu spektakla, u koji se, treba napomenuti, publiku uključuje preoprezno i pomalo selektivno, tim izvođača/sastavljača ugovora beskrupulozno obećava neku neodređenu dobit, a zauzvrat traži povjerenje, fiducia, što istovremeno znači i kredit – onaj kredibilitet koji izvedba prešutno garantira afektiranim isticanjem svoje društvene angažiranosti.

No, dok predstava tvrdi da će poučiti "kako se kreativno osloboditi ovisnosti o novcu", raskrinkavajući financijske kalkulacije i prijevare, ona i sama (namjerno!) laže, kalkulira i hini vjerodostojnost s obzirom na to da neprekidno ukazuje na svoju izrežiranost i fikcionalnost. Što je napokon prijevara? Ispričana priča o manipulaciji novcem i nadmudrivanju institucija ili pak nadmudrivanje sudionika/gledatelja koji je spreman uložiti svoje vrijeme i povjerenje (a, na traženje izvođača, čak i novac) kako bi naučio tehnike osobnog obogaćivanja?

"Razumete?", ispituje glumica publiku, a zatim i sama zaključuje: "nismo nič razumeli", "nismo nič rekli", dok se sve vehementnijim pokretima, govorom i ilustracijom na papiru objašnjava glumičina "Moja investicija", koja će se na kraju utopiti u karikiranoj, do daske pojačanoj glazbenoj podlozi. Kad jedan od glumaca u igri tvrdi kako je naslijedio tri šume, drugi mu postavlja pitanje: "È vero?" U tom se trenutku otkriva kako je temeljna stavka ovog izvođačko-gledateljskog ugovora zapravo eksperiment okvira, testiranje može li jedan naočigled običan spettacolo, po onoj najgrubljoj Tertulijanovoj definiciji, izići iz vlastitih okvira i promijeniti zakone – može li, naposljetku, umjetnost skinuti svoju kožu i biti jamac, onaj koji obećava i koji ima moć nositi teret istine ili laži, a istodobno i apstrakcija koja se ne može izbrojati, preračunati i unovčiti; kojoj se konačna vrijednost ne može utvrditi, ali se sa sigurnošću može zajamčiti.

Ipak, valja istaknuti da ulaganje u dramaturško oblikovanje ovog eksperimenta nije posve ostvarilo željenu dobit. U gotovo dva i pol sata projekta, performansa, odnosno radionice, ritam je na zamišljenom grafikonu neprestano izmjenjivao liniju rasta i pada, nonšalantnost i opuštenost ponegdje se zamijenila nedovoljnom pripremljenošću, neprirodnošću ili ne baš uspjelom improvizacijom, dok su se pojedina svjedočanstva nepotrebno oduljila, a rezovi između raznolikih formi, poput plesnog i poetskog inserta, produbili, umjesto da su se glatko zašili i isprepleli. Iako se gledalište pokušalo uključiti u igru, prevladao je frontalni pristup u kojemu je i obraćanje publici bilo unaprijed pripremljeno i odmjereno. Nadalje, u sveopćoj atmosferi iskarikiranog objašnjavanja, nije se ni objasnila ni iskoristila uloga već spomenute ankete, nego su se u njoj prisutni termini raspršili kroz pojedina svjedočanstva ili prizore.

Upravo zbog toga što neprestano zapinje u legitimnoj težnji da nadiđe vlastite okvire ova je izvedba predstavljena kao work in progress, real time računica i ispisivanje teksta predstave. U njoj nije toliko bitno je li pojedinačno svjedočanstvo doista utemeljeno na stvarnome događaju – njezino konačno djelovanje na sistem počiva tek u nadi i pretpostavci te velikom ulaganju, još uvijek neodvojivom od onog osobnog, privatnog, zbog čega neodoljivo nalikuje na riskantne igre špekulacija u financijskome svijetu.

Prihod koji se u finalu igre napokon ostvario na osobnoj i profesionalnoj razini u doslovnom se smislu obračunao per capita, nožem koji je dočekao vrat jedne od izvođačica, implicirajući kako nijedna financijska revolucija niti uz obilatu dozu objašnjavanja, opismenjavanja, formalnog odgoja i obrazovanja neće izbjeći kakofoniju u komunikacijskom kanalu nakon koje će se moći zaključiti samo: nič. A u tom ništavilu, podsjećaju Bacači, umjetnost je osuđena da sizifovski, bez kraja i konca preispituje: "Che [cosa] conta, che [cosa] conta?"

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 10.10.2018

VEZANE VIJESTI

Pozdrav Ganzu

Piše: Anamarija Žugić

Posljednji je Ganz tek otvaranje fronte i poziv da se ne prestane propitivati i (pre)ispisivati njegova vlastita povijest, povijest Teatra &TD i Kulture promjene.

Demontaža produkcije pornografske slike

Piše: Hana Sirovica

Tretirajući elemente pornografske izvedbe kao elemente plesnog jezika, predstava TEK PRISTIŽE feministički pornopejzaž bavi se onime što ostaje izvan pornografskog kadra.

Glasovi s druge strane linije

Piše: Mila Pavićević

Ljudski glas Bojana Đorđeva gledatelja distancira od vlastitog tijela kao objekta žudnje u kazalištu, tjerajući ga da imaginira i proizvodi vlastiti, intimni materijal predstave.