Sklonost besmislici i opiranje logici | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Sklonost besmislici i opiranje logici

Upravo su intrigantnost i svježina pojmovi koje bismo mogli dodijeliti završnom programu ovogodišnje Barutane, posebice radovima Filipe Bavčević, Marte Krešić i Marka Jovića.

Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović

Marta Krešić, FOTO: Kristina Marić Kia

U gradu u kojemu se kulturna događanja izvaninstitucionalnog predznaka pojavljuju na kapaljku, program naslovljen Barutana obavezni je kalendarski kružić malobrojne grupacije znatiželjnika koji tijekom te dinamične sedmice mogu pogledati izbor raznorodnih i nezavisnih izvedbenih praksi, projekcija, izložaba i predstava. Podsjetimo, riječ je o manifestaciji koju već jedanaest godina organizira udruga M-art s ciljem uspostavljanja programskog kontinuiteta nezavisne scene na ovom području, odnosno aktiviranja stalne programske platforme onih umjetničkih produkcija koji propituju granice tzv. rubnih umjetničkih izričaja. Nakon što je 2011. bila primorana napustiti svoj matični prostor (barutarnicu smještenu na lijevoj obali Drave) i prilagođavati se neadekvatnim, ali značajnim adresama unutar osječkog tlocrta (predvorje kinematografa Zvečevo, Studentski centar, dvorište hotela Royal, Eurodom), projekt Barutana svoje je prvo umjetničko desetljeće obilježio prošle godine pod krovom Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku. 

Financirani isključivo sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske (pri čemu su izgubili potporu Grada Osijeka kada je riječ o programskoj realizaciji), članovi udruge M-art odlučili su prihvatiti ponudu MLU-a te svoj program realizirati uz njihovu tehničku logistiku. Ova suradnja konačno je omogućila dostojne uvjete onim umjetnicima koje Osijek vrlo rijetko ugošćuje, učvrstila je kontinuitet programskog djelovanja osiguravši mu i dostojniju budućnost, no, s druge je strane, indikativno potvrdila kako ni tzv. nezavisna kulturna scena nije održiva bez kompromisnih rješenja i ustupaka prezentnoj društvenoj i umjetničkoj turbulentnosti. Najvidljiviji ustupak prisutan je u terminu događanja (ova se manifestacija do sada održavala tijekom listopada i studenog) pri čemu se dogodio neuobičajeni kulturni paradoks. Novu umjetničku sezonu unutar zidova kulturne institucije otvorio je događaj koji pripada izvaninstitucionalnoj sceni (!) i time označio početak jesenje kulturne aktivnosti u Osijeku. U programskom smislu o ustupcima ne možemo govoriti jer Barutana 016 i dalje ustrajava na sadržajima koji svjedoče o neprekinutoj dinamici onog umjetničkog promišljanja koji, u nedostatku spretnijih i jasnijih naziva, volimo nazivati eksperimentalnim i alternativnim. 

Prostor doživljen u fizičkom, promatračkom i emocionalnom smislu točka je oko koje su se kretale plesne izvedbe ovogodišnje Barutane, a čiji izbor ponovo potpisuje Ksenija Zec. Prva od triju autorica, Nikolina Medak, u suradnji je s izvođačicama Unom Štalcar - Furač i Emom Crnić predstavila projekt Eye Sea I See koji je nastao u sklopu završnog rada "Manipulacija i usmjeravanje pažnje gledatelja" na Odsjeku plesa Akademije dramske umjetnosti i u suradnji s Teatrom &TD. Riječ je o "koreostudiji" koja se bavi pitanjem percepcije i recepcije izvedbe, interferencijama izvođača i gledatelja, manipulacijama, permutacijama njihova položaja te interakcijama tijekom samog izvedbenog čina. Rad Nikoline Medak producirana je izvedba u kojoj koreografsku raščlambu prati glazbeni, likovni i svjetlosni segment, dakle zaokružena medijska cjelina što nije slučaj s drugim naslovom u nizu.

Naime, Filipa Bavčević izvela je predstavu Ruta čiji koncept i koreografiju supotpisuje s Ladom Petrovski Ternovšek i koja je vrlo ogoljena solo izvedba naglašenije fabulativne konstrukcije. Okvir ovoj predstavi daje pripovjedni uvod, a njezinu kompoziciju podržava eksperimentalna glazba Nenada Sinkauza, no predstava tu priču o odrastanju i svojevrsnom putovanju kroz izbore odmotava u kodu elementarnog pokreta s tek povremenim nagnućem u glumačku interpretaciju. Rutin svijet mijenja se ovisno o očima promatrača pri čemu njezini pokreti postaju artificijelni, kruti i promišljeni dok konačno ne spoznaje kako pravi izbor nastaje u njoj, a ne izvan nje. Osječka publika Rutu je pogledala vrlo brzo nakon zadarske premijere u sklopu festivala Monoplay, specijaliziranog plesnog festivala koji njeguje solo izvedbu u kontekstu suvremenog plesa i suvremenog kazališta čime je i Barutanino novo desetljeće nastavilo držati korak sa suvremenim umjetničkim kretanjima na plesnoj sceni. 

Spomenutu je umjetničku intenciju još snažnije potvrdila i posljednja plesna predstava koju idejno i izvedbeno potpisuje Marta Krešić uz dramaturško rješenje Lucije Klarić. U predstavi Prostori bez ulaza ova autorica zanimljivo i višeslojno propitkuje granice prostora krećući se unutar zadanog postava koji čine stolice i trake koje ih povezuju i omeđuju. Tjelesnim kretanjem između, odnosno unutar svojevrsnog crtovlja Marta Krešić začinje raspravu o zadanosti prostora, mogućnostima izlaska i ulaska kao i o elastičnosti i gibljivosti spomenutih granica. Njezinu koreografiranu izvedbu prati ranije snimljen video materijal koji duplicira, resetira ili repozicionira njezine kretnje unutar prostora, a u isto vrijeme povremeno recepcijski nadvladava fizičku izvedbu oduzimajući joj primat i osiguravajući joj epilog. Predstavu Prostori bez ulaza moguće je interpretativno ljuštiti pronalazeći u njoj i naznake višeznačnog kretanja (emocionalnog i psihičkog), tumačenja perspektive, poigravanja s prazninom, fizikalnim zakonitostima i nizom različitih motiva koji su prisutni jednako u egzistencijalnom kao i umjetničkom bivanju. Upravo ju ta slojevitost čini izuzetno zanimljivim projektom koji bi u budućnosti mogao ponuditi daljnju razradu intrigantnog umjetničkog koncepta.

Upravo su intrigantnost i svježina pojmovi koje bismo mogli dodijeliti i završnom programu ovogodišnje Barutane. Finale je, naime, pripalo domaćim umjetnicima, a kuriozitet leži u činjenici kako dvije izložbe, točnije instalacije ilustriraju generacijski šav ili sponu kada je riječ o načinu umjetničkog mišljenja. Goran Lišnjić (osnivač prvog osječkog punk benda Diskretni šarm buržoazije, multimedijski umjetnik poznat po projektima Metropolie Trans, Lebensformer i Re:form) predstavio je grafičku i audio instalaciju Dada Cyborg/Deconstruction of the authoritarian subject koja izborom plakata i grafičkog materijala ukazuje na tradiciju dadaizma u Osijeku, odnosno prisjeća se Dadaističke matineje koja se u Osijeku održala 1922. godine. Reverzibilnost dadaističke poetike Lišnjić vidi u dizajniranim i pamfletističkim sintagmama koji se nekako zgodno uklapaju u aktualni nacionalni politički trenutak, a koji s dadaizmom dijeli sklonost besmislici i opiranje logici stvari. 

Dok Lišnjić dadaističku dekonstrukciju zadržava na razini vizualnog, njegov mlađi kolega Marko Jović dadaizmu prilazi iz pozicije narušavanja ustaljenih i logičnih struktura. Izložbom Progresija oštećenog ludila Jović prikazuje različite manifestacije demontaže i to na primjeru različitih medija: fotografskog, grafičkog i glazbenog. Ipak, u toj je demontaži vidljivo kako Jović barata različitim umjetničkim vještinama, kako posjeduje zanimljivu idejnu širinu te kako se ne ustručava redizajnirati tradicijski instrumentarij kao ni čvrsta umjetnička uporišta. Ova osječka izložba možda i nije najjasnije artikulirana, ali kako je riječ o vrlo mladom umjetniku koji hrvatsku anonimnost "nadohranjuje" međunarodnim iskustvom, lako je opravdati autorov pokušaj da u galerijski prostor dovede različite radove, odnosno da se predstavi presjekom svog dosadašnjeg umjetničkog djelovanja u čijem je središtu urbanitet i moderno društvo.

Upravo u Jovićevoj izložbi treba tražiti budući smjer i entuzijazam potreban ovakvim manifestacijama. Unatoč opetovanju određenih programskih, točnije izborničkih sadržaja, izdanje Barutana 016 u novom, institucionalnom krilu osiguralo je stabilnost umjetničkom kontinuitetu koji širinom i interesima ustrajava u nastojanju da drugačije, nezavisno i novo u osječkoj kulturi ne ustukne pred galopirajućom tvrdokonzervativnom konjicom koja s kulturom ima tako malo veze.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 12.09.2016

VEZANE VIJESTI

Ljudi, a ne brojevi

Piše: Ana Gospić Županović

Zadar snova teško zadržava reputaciju prvih slavnih godina kada je uspijevao prezentirati ono najbolje i najsvježije od hrvatskog novog kazališta.

Dostupnost kazališnog nasljeđa

Piše: Tatjana Tomić
Ovogodišnji je PUF pronašao novi koreografski jezik na granici različitih umjetničkih formi i pretvorio scenski pokret u vodeći impuls interpretacije kazališnih i književnih klasika.

Oči širom otvorene

Piše: Ivana Đerđ - Dunđerović
Izložba Hassana Abdelghanija u osječkoj galeriji Kazamat nadilazi i svoj naziv i svoje makabrističko uporište jer je riječ o pravoj umjetničkoj apologiji života i življenja.