Školsko kino | kulturpunkt

Najave Projekcije

<

Školsko kino

Školsko kino je program projekcija kojim se publici prezentira video/filmske radove važnijih hrvatskih umjetnika.

12.03.2012 - 28.03.2012 , Zagreb - Galerija Studentskog centra
  • A
  • +
  • -

Umjetnici koji će ovom prilikom biti prezentirani inače se mogu vidjeti samo na rijetkim retrospektivama ili skupnim izložbama. Program je osmislila Ana Hušman, a u šestom izdanju predstavlja video radove Vlaste Žanić. Radovi se mogu pogledati u radno vrijeme Galerije SC.

Na programu će se naći filmovi: Zatvaranje (2002), Maraške (2002), Ogoljavanje (2002), Večernja molitva (2002), Illusion 1 (2002), Ukidanje jabuke (2004), Sila puta krak (2005), Ravnoteža (2006), Prelaženje (2007), Mir s tobom (2007), Ichbineinecroatishekunstlerinindusseldorf (2008), Sreća (2010) i Krijesnice (2010).

Zatvaranje je video dokumentacija performansa. Odjevena u bijeli kombinezon s izrezanim rupama, autorica poklopcima zatvara jedan po jedan otvor, sve do zadnjeg otvora na kapuljači koja pokriva cijelu glavu. Taj simbolični čin prekida komunikacije s vanjskim svijetom ima ishodište u tadašnjoj autoričinoj potrebi za obranom od emocionalnog ranjavanja. No "zatvaranje" koje se nudi kao rješenje, istodobno ima i suprotno značenje- njime je onemogućeno disanje.

Perfromans Maraške izveden je u sklopu manifestacije Zadar uživo - Intermuros – umjetničke intervencije u urbani prostor. Oblažući svoje golo tijelo sirovim tijestom i zrelim višnjama koje se pritom razlijevaju u crvenim mrljama, autorica pokazuje deformirajuću agresivnost nečeg tako bezazlenog i svakodnevnog kao što je želja ili nada ugrađena u spravljanje poslastice. Autoričino tijelo postaje objekt simboličkog upisivanja tragova ranjavanja.

Ogoljavanje je izvedeno i snimljeno u MM centru u Zagrebu u sklopu manifestacije Periferije - Quebec: suvremena umjetnička scena.  U krupnom planu je autorica koja si čupa obrve pincetom. Kako vrijeme odmiče, postaje jasno da se neće zaustaviti dok ne isčupa sve obrve. Proces uljepšavanja postat će na kraju njegova suprotnost. Pritom se pojavljuju pitanja: Gdje je granica između lijepog i ružnog? Tko je postavlja? Konvencije koje vladaju pojmovima lijepog i ružnog, poželjnog i odbojnog, konstruktivnog i destruktivnog pokazuju se kao društveno, a ne osobno uvjetovane.

Video Večernja molitva snimljen u jednom kadru, film je gotovo je arhetipski prikaz majke s djecom. Molitva kojom se majka i njezina djeca opraštaju od dana, nježna je i topla. Svakodnevni intimni ritual istodobno postaje i medij prijelaza iz dana u noć, iz svijeta stvarnosti u svijet snova, nematerijalnog, onostranog..

Videoperfromans Illusion 1 snimljen je na 9. Internationales Projekt fur bildende Kunst u Grau. Na početku filma, u kadru se vidi silueta muškarca s leđa, projicirana na ledenoj ploči. Čuje se da govori mađarskim jezikom. Tek intonacija i poneka prepoznatljiva riječ odaju da govori o ljubavi, o muško-ženskom odnosu. Kako vrijeme prolazi, oštrina i obrisi muškog lika na ledu postaju sve bljeđi i nejasniji, dok s druge strane ledene pregrade sve vidljivije postaju ženske ruke koje tope led svojom toplinom. Film završava lomljenjem već potpuno tanke ledene opne i pojavljivanjem sada potpuno jasnog ženskog (autoričina) lika.

Ukidanje jabuke eksperimentalni je film u kojem usporedno pratimo dvije radnje. Dvije ženske ruke zavojem zamataju autoričinu glavu. Preko te snimke projicirana je snimka jabuke koju, opet, dvije ruke gule nožićem. Zamatanje glave traje sve dok glava nije posve zamotana, preko očiju, ušiju, nosa i usta, to jest dok joj se ne ukinu sva osjetila i funkcije, pa i one od vitalnog značenja. Guljenje jabuke, slično kao i zamatanje, ne završava kada se očekuje, nego se nastavlja sve dok jabuke sasvim ne nestane, a glava bude posve zamotana. Obje radnje imaju pozitivno i negativno djelovanje. Inicijalno pozitivna značenja zaštite, pomoći   oblikovanja postupno prelaze u svoju suprotnost - destrukciju, odnosno autodestrukciju, negiranje, nestajanje...

Sila puta krak je video dokumentacija performansa. Autorica korača s jedne obale potoka na drugu obalu preko daske oslonjene na kamen. Kada dođe do sredine, daska se kao klackalica prebaci na drugu stranu, što nakratko izazove gubitak autoričine ravnoteže. Poanta tog trenutka je u simbolici mogućnosti preobrazbe, nužnosti stalnog provociranja neizvjesnosti i traženja uvijek nove stabilnosti.

U performansu Ravnoteža umjetnica se, isprva polagano, a zatim sve brže i brže vrti u krug sve dok od vrtoglavice i iznemoglosti ne padne. Ustaje, opet se vrti, sad još brže, gubi ravnotežu, ponovno pada i ustaje... Simbolički je iskazan osjećaj oslobađanja od sigurnosti i izvjesnosti, trenutak u kojem je sve moguće doživjeti iznova i drugačije.

Prelaženje je dokumentarno eksperimentalni film u kojem je odnos  autora i publike predstavljen kroz privatni odnos pojedinca i njegove okoline. Propitivanje općih, javnih formi ponašanja, kao i relativiziranje uloge autora u kreiranju umjetničkog djela ili čina, osnovne su teme kojima se bavi film.

Rad Mir s tobom sastoji se od niza kadrova istog sadržaja, snimljenih na različitim lokacijama, kada za trajanja katoličke mise, slijedom rituala, prisutni bivaju upućeni zaželjeti mir jedni drugima uz stisak ruke. Provocirani izlazak iz samoga sebe da bi se na čas bilo usmjereno ka slučajnom drugom izražen je dodirom, stiskom ruke.

U performansu Ichbineinecroatishekunstlerinindusseldor nepomična, sa glavom iznad vode, autorica provodi neko vrijeme u rijeci Rajni kod Dusseldorfa, propitujući svoju ulogu umjetnice u stranoj sredini gdje privremeno boravi. Naslov rada koristi pri tom kao vizualnu metaforu-mantru koja napisana velikim slovima i bez razmaka, relativizira pojmove identiteta, zvanja, nacionalne pripadnosti itd.

U video Sreća po glavama nasumce odabranih aktera padaju šareni bomboni. Usporeno videosnimkom, iščitavaju se različite reakcije na neočekivanu situaciju. Autorica, naizgled bezazlenim dječjim hepeningom otkriva karaktere njegovih protagonista.

Film Krijesnice nastao je na osnovu hepeninga izvedenog na otoku Zlarinu, u veljači 2008. Skupina od desetak ljudi kreće u noćnu šetnju otokom Zlarinom, po predjelima bez javne rasvjete i zvukova civilizacije. U potpunom mraku i zimskoj tišini otoka, svaki sudionik ima svoje svjetlo – speleološku baterijsku svjetiljku pričvršćenu na glavi. Pojedinac može vidjeti druge samo u dometu vlastite rasvjete. Sudionici se međusobno snimaju videokamerom, tako da svatko povremeno ima ulogu snimatelja /autora ili onoga kojega se snima pasivnog gledanog.

 


Objavio/la nikolina [at] kulturpunkt.hr 12.03.2012