Skupno mjesto prisjećanja | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Skupno mjesto prisjećanja

Arhiviranje – tajni dnevnik umjetničke prakse Zadarskog plesnog ansambla u središte postavlja doslovno pitanje i problem arhiviranja suvremene plesne prakse.

Piše: Ana Gospić Županović

FOTO: Neno Marčev

Što učiniti nakon dvadesetpetogodišnjeg bivanja na sceni, kamo smjestiti sve što je vremenom protutnjalo, i dobro i loše, može li se zaustaviti nezaustavljivo, što se može s krajnje efemernim – predstavom – kako produžiti osjećaj stalnosti i trajanja (bez zapadanja u rekapitulacijsku nostalgiju) i  istodobno napraviti nešto drugo, novo, svježe, originalno? Ova se pitanja nadaju kao temeljna u promišljanju najnovije predstave Arhiviranje – tajni dnevnik umjetničke prakse Zadarskog plesnog ansambla, koji ove godine obilježava dvadeset pet godina postojanja, izvedene u sklopu Zadarskog kazališnog ljeta, 7. srpnja. Djelujući kao izvaninstitucionalna skupina, Zadarski plesni ansambl je svojim dugotrajnim bivanjem na sceni, zahvaljujući ponajviše "nesalomljivosti" i ustrajnosti umjetničke voditeljice Sanje Petrovski, dao bitan doprinos profesionalizaciji, edukaciji i vidljivosti suvremenog plesnog izričaja ponajprije u Dalmaciji, no i znatno šire. 

Iako najnovija predstava nastaje kao autorefleksivni čin rekapitulacije i prisjećanja na važnije cjelovečernje predstave i performanse ansambla, njezino je sidrište bitno sveobuhvatnije. Tematski okvir, kako je naslovom jasno precizirano, u središte postavlja doslovno pitanje i problem arhiviranja suvremene plesne prakse, s obzirom da tradicionalne institucije ne uključuju suvremeni ples u svoje koncepcije i prakse arhiviranja. Predstava tako postaje svojevrsni arhivski medij, skupno mjesto prisjećanja i ponovnog predstavljanja. No, svaka izmještenost iz izvornog konteksta neminovno zadobiva nove konotacije. 

Kratki narativni fragmenti koje u pretežno dokumentarnom govornom obliku nabrajanja ili osobnih reminiscencija iznose izvođačice (ponekad u funkciji voditeljica) navodeći kronološkim redoslijedom niz izvedbi ansambla predstavljaju vanjski okvir u koji su poput "patchworka" umetnuti ilustrativni plesni prizori, kratki isječci iz niza otplesanih koreografija uz elemente scenskog performansa. Koherentnost dramaturškog okvira (koncept i režija Sanja Petrovski) stvara tako dinamičnu kazališnu i koreografsku cjelinu, koja unatoč stilskom eklekticizmu (can-can, elementi folklornog plesa, balet, suvremene plesne tehnike) biva sasvim lišena revijalnosti, mjestimično donoseći snagu i naboj spektakularnosti, nerijetko i s ironičnim predznakom. 

Koreografski je naglasak i strategija (koreografiju potpisuju i većim dijelom plešu Lada Petrovski Ternovšek, Filipa Bavčević, Josipa Štulić i Matea Bilosnić) izvođačica unatoč izmjenama solo i kolektivnih dionica stavljen na isticanje homogenosti ansambla kao kolektiva, sinkronije i jedinstva različitosti. Prostor scene smanjen je i simbolički obrubljen izolir-trakom, te uz mikrofon i pokoji simbolički rekvizit (poput crvenog balona) postaje uz ples i poprište drugih simboličnih radnji kojima se zrcale iskustva stvaranja i rezultati rada, uz intimno propitkivanje i preokupacije izvođača, rezultirajući i zanimljivim vizualnim slikama. Izmjena različitih prizora doprinosi stalnoj dinamici predstave što je postignuto i dobrom ritamskom odmjerenošću i kratkom vremenskom trajanju približne jednakosti, pri čemu gotovo da i nema "praznog hoda". Premda se podjednako koristi ples, govor, pjesma, glazba i suigra s rekvizitima u središtu je ipak tijelo izvođača i jasna plesna fraza očišćena od suvišnosti. 

Energijom pažnju plijeni osobito Lada Petrovski Ternovšek, sjajna izvođačica u naponu snage koja se podjednako dobro nosi i s plesom i s pjevnim dionicama. Njezina solo izvedba popularne pjesme O jednoj mladosti intimna je i osobna refleksija želja i žuđenja, smještena u prostor-vrijeme onoga što se događa između, nakon, ili za vrijeme procesa probi, ali funkcionira jednako i kao sinegdoha traženja i traganja paralelno s osjećajem bivanja na sceni uključujući i stanje neizvjesnosti. Uz precizno svjetlo Igora Petrovskog koje je u funkciji slijeđenja ili naglašavanja izvođačica na sceni, atmosferičnosti pridonosi i glazbena podloga Nenada Sinkauza kao mjestimična pratnja uživo na miks-pultu. Uz većinom odlične izvođače (uz navedene prisutne su i mlade plesačice ansambla, posebno upečatljiva Patricija Gospić, Maja Petani, Korina Oltran, Klara Zrilić i Dora Matija Antonina) snaga ove predstave leži u šarmantnim prizorima auto-ironije i humora, a možda joj je ponajvažniji adut vrlo jaka komunikativna gesta čime postaje privlačna mnogo široj publici, i izvan uporišne plesne sfere, premda pred gledatelje postavlja i ozbiljna pitanja poput problematike recepcije plesne umjetnosti uopće. 

Plesna izvedba uz elemente performansa svjedoči naposljetku i o radosti plesanja zbog plesa samog, šireći plesni izričaj na sve aspekte tjelesnosti, te unatoč nepovoljnom socijalno-kulturnom okviru, pokazuje kako i posvećenost plesu može biti inspiracija i zahvalan materijal. Poseban dinamički naboj izvedbe rezultat je čvrste ishodišne veze kao dodirne točke ansambla koji jedino ljeti može postati barem privremeno okupljalište svojih članova (većina izvođačica živi i radi izvan Zadra). Stoga predstava i završava znakovito, poletnom skupnom a capella izvedbom Svadbasove Treblebass što postaje izravni citat ili navođenje svojevrsnog creda, ali i konačni smisao, pojedinačni i skupni summa summarum.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 21.07.2016

VEZANE VIJESTI

Dostupnost kazališnog nasljeđa

Piše: Tatjana Tomić
Ovogodišnji je PUF pronašao novi koreografski jezik na granici različitih umjetničkih formi i pretvorio scenski pokret u vodeći impuls interpretacije kazališnih i književnih klasika.

Rođendan života i umjetnosti

Piše: Marija Borovičkić

Izložba Doktor i ja u Muzeju suvremene umjetnosti svojevrsna je ilustrirana priča, posveta i dijalog o dugogodišnjem poznanstvu Ivana Kožarića i Antuna Maračića.

U potrazi za svojim mjestom

Piše: Iva Rosandić
Vesna Mačković i Jelena Mesar fragmentarno naznačuju da problem diskriminacije nije u partikularnosti, već je sustav taj koji konzervira odnose, o kojoj god skupini da se radi.