Skvotiranje je obrazovna praksa | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Skvotiranje je obrazovna praksa

Skvotiranje je od političke taktike postalo “nezgodan” društveni fenomen i radikalno-pedagoška metoda razvijanja demokratskih praksi, kolektivnog odlučivanja i participativnog upravaljanja.

Piše: Jere Kuzmanić

Liebig34, Berlin / FOTO: Leonhard Lenz

  • A
  • +
  • -

The squats we used to party in
Are flats we can't afford
The dumps we did our dancing in
Have all been restored
Pints are up two quid
The staff are beautiful and bored
You think it's coming up 'round here?
It's falling on its sword

 

Kate Tempest, Perfect Coffee

 

Skvotiranje, kojim smo se u prethodnom tekstubavili u kontekstu zelenih i lijevih urbanih politika, u široj javnoj raspravi uglavnom je svedeno na uzak pojam skvotiranih prostora koji su pretvoreni u "autonomne društvene centre" i prostore umjetničke produkcije. U rjeđim slučajevima kategorizirat ćemo ih i kao način rješavanja stambenog prava onih koji su na takav nesiguran i promjenjiv stambeni status prisiljeni ili u tome vide alternativu tržišnom modelu stanovanja. Ponekad se termin odnosi i na specifične aktivističke akcije, kratkotrajne blokade i okupacije prostora ili terena, koje za cilj imaju sprječavanje evikcija stanara pod hipotekama, infrastrukturnih projekata koji ugrožavaju prirodu i slično. Svi primjeri skvotiranja mogu se ustvari gledati kao radikalno sredstvo na putu do političkih ciljeva koji variraju u mjerilu, dosegu, političkoj orijentaciji i pragmatičnosti te je njihova uloga u urbanim politikama uvijek šira od samog čina ili veličine zajednice koja u procesu sudjeluje.

Ove kategorije skvotiranja, kako ih je predložio znanstvenik Hans Pruijt, i dalje opisuju samo vrh sante onoga što je aktivnost zauzimanja prostora značila u društvenoj povijesti, ponajviše Europe i Latinske Amerike. Masovna skvotiranja neiznajmljenih stanova bila su uobičajena tokom vala štrajkova protiv stambenog najma u velikim gradovima poput Budimpešte, Ciudad de Mexica, Madrida i Napulja početkom prošlog stoljeća. Tadašnje akcije bitno su utjecale na dinamiku provođenja modela socijalnog stanovanja nakon prvog svjetskog rata. U tim su prilikama samoorganizirane žene naoružane čuvale ulaze u kuće ljudi koji su upali u prazne stanove ili odbijali platiti najam. Nakon drugog svjetskog rata u Britaniji je 40 000 domova nastanjeno u skvotiranim vojnim objektima i napuštenim demilitariziranim zonama, od čega čak 5000 u tada ruralnoj Škotskoj. Prema britanskom arhitektu i pedagogu Colinu Wardu, skvotiranje kao oblik kolektivne direktne akcije i uzajamne pomoći, kasnije je bilo važno iskustvo u formiranju pokreta kooperativnog stanovanja, a potom i u nastanku paradigme "prava na grad" i otpora neoliberalnim praksama upravljanja gradovima, kao i u afirmaciji društveno-kulturnih centara kao novog standarda progresivnih urbanih sredina. Kroz čitav taj period prenošenja iskustava skvotiranja na druge političke pokrete i sam fenomen je mijenjao svoj karakter.

Za današnju percepciju skvotiranja bitne su dvije paralelne promjene koje su se dogodile tijekom proteklog stoljeća. Prva promjena tiče se masovnosti i integriranosti skvotiranja u druge društvene borbe. U svojoj ranijoj fazi, skvotiranje je bilo integrirano u razne društvene i političke pokrete kao masovna taktika koja je korištena u svrhu različitih, ali nerazdvojivih ciljeva radništva, sirotinje i ljudi bez doma ili zemlje. Do sedamdesetih godina skvotiranje se koristilo paralelno s mnogim drugim taktikama, poput štrajkova, direktnih akcija, samoorganizirane gradnje i sličnih. U tom se periodu izborio čitav spektar bitnih elemenata socijalističkih, slobodarskih ili feminističkih zahtjeva nasuprot državi i kapitalu. Skvotirali su vojni veterani, izbjeglice, seljaci koji ostaju bez zemlje, sufražetkinje, meksički Magonisti, sindikati, anarhisti, studenti itd. Od sedamdesetih do danas skvotiranje se profiliralo u taktiku koju bira mnogo manji krug ljudi koji se intenzivno povezuju sa samom idejom ‘okupacije’ prostora, unutar ideje grade identitet i povezuju u zajednicu. Taj i takav način danas poznajemo kao skvoterski pokret (squatting movement) koji svoj vrhunac doživljava u drugoj polovici osamdesetih i kroz cijele devedesete u gradovima poput Amsterdama, Kopenhagena i Berlina. Ovaj način skvotiranja ima drugačiju strukturu utjecaja na društveno političke odnose. Najprije, skvoterski pokret privlači manji broj ljudi koji se intenzivnije identificiraju kao dio upravo te političke borbe, te je društveni utjecaj posljedično limitiran i slabije integriran u šire društvene borbe. 

Druga je promjena vezana za percepciju stanovanja i borbe za priuštivi stambeni prostor. U otprilike istom periodu kada kreću masovna skvotiranja, prvoj polovici 20. stoljeća, stambeno pitanje je također integrirano u druge političke borbe. Rješavanje stambenog pitanja za pojedince iz nižih slojeva društva komplementarno je svim ostalim pitanjima uključivanja potlačenih u socijalnu računicu modernog društva. Stanovanje je tako povezano s pitanjem socijalne pomoći, radničkih prava, ženskog prava glasa, mobilizacija u ratove, i sl. Sredinom stoljeća, s velikim promjenama u udjelu privatnog vlasništva u stanovanju, pojavom kredita i snova o srednjoklasnom konceptu kućanstva jača veza između ideje nezavisnosti i posjedovanja nekretnine. Za reprodukciju pojedinačnog ili kolektivnog samoostvarenja privatno vlasništvo služi kao dominantna institucija za stvaranje doma. Kao što skvoter i urbanist Tino Buchholz iznosi u svojoj tezi, posljedica ovih promjena je odumiranje siline kojom su se različite taktike koristile u afirmaciji stambenog kao integralno političkog pitanja, a umjesto toga šire se novi oblici angažmana vezanog uz isključivo stambene prilike (zadruge, zagovaranje javnog najma, politike socijalnog stanovanja, pa čak i property guardianship, odnosno čuvanje nekretnina od skvotiranja kao forma najamnog ugovora – popularni anti-squatting).

Kao posljedica ovih dvaju promjena, značaj skvotiranja se posljednja dva desetljeća suženo promatra kroz prizmu legitimiteta privatnog vlasništva u kontekstu uporabne i tržišne vrijednosti prostora – što u dobu kada je nedodirljivost privatnog vlasništva temeljni etički princip i norma vodi k još većoj marginalizaciji i radikalizaciji pokreta. Zbog toga je skvotiranje konačno i pravno formalizirano, budući da diljem Europe nastaju prvi zakoni koji skvotiranje (kao različito od provale) čine ilegalnim. Rezultat su brojne evikcije i opresivne akcije širom Europe posljednjih dvadeset godina te slabljenje ranije spomenutog skvoterskog pokreta. Broj i veličina skvotiranih prostora u Europi smanjuje se sustavno od sredine dvijetisućitih do danas. Uzrok tome su, osim zakona, i važnost nekretninskog poslovanja za lokalne ekonomije, kao i urbane politike bjutifikacije i gentrifikacije koje se provode od 2010. godine.

Zbog ovih je promjena skvotiranje postalo manje važno za reprodukciju vlasničkih, društvenih i političkih odnosa. Ipak, pokret i njegov ilegalni status široko su rastvorili teška pitanja o privilegiranosti u kontekstu prostorne pravde – nejednakim šansama i ograničenom izboru da se (ne)sudjeluje u suvremenim dinamikama vlasništva i stanovanja, reprodukciji kulture i općenitoj tranziciji urbanih politika s generacije boomera na mlađe generacije poput milenijalaca. Skvotiranje je od političke taktike postalo nezgodan društveno ekonomski fenomen i teren na kojem se o odnose vlasništva, gentrifikacije i prostorne pravde spotiču mnoge i teoretske i pragmatične političke opcije. U tome se skvotiranje još uvijek uspješno nadovezuje na vlastitu dugu tradiciju urbanizma odozdo i mobilizacije u borbi za pravo na grad i dostupno stanovanje, nešto što bi urbanije lijeve i zelene stranke trebale iščitati kao svoje strateške smjernice. Međutim ili srećom, to nije tako.

Colin Ward, arhitekt i pedagog te jedan od najvažnijih kroničara povijesti urbanih politika u Britaniji, primjećuje još jednu ulogu skvotiranja u reprodukciji urbanih politika koja do danas još nije dublje istražena, a koju sam kratko spomenuo u prethodnom tekstu. Skvotiranje je, naime, obrazovna praksa za urbane politike: "Velika većina ljudi u društvu nije bila, a gotovo sigurno nije ni sada, obrazovana kao aktivni građani koji sudjeluju u donošenju političkih odluka. Naglasak u našem obrazovnom sustavu, pogotovo na višim razinama od osnovnih, je na poslušnosti i pokornosti. Stavovi paternalizma i autoritarnosti duboko su ugrađeni u našu kulturu i tek se počinjemo kretati prema točki u kojoj se šire prihvaća prosvjetljenje filozofije obrazovanja i priznanje da je u našem sve složenijem i otvorenijem društvu građanstvo nužna socijalna vještina. [...] Vještine demokratskih praksi, polemike i donošenja odluka bile su nepoznate mnogim obiteljima koje bi pristupale skvoterskim grupama. Sudjelovanje, odnosno participacija za njih je bila obrazovni proces, i to spor, posebno za obitelji koje su se naučile samo na rezignaciju i beznađe zbog ograničenih životnih šansi." 

Upravo sam i sam na plenumima i tjednim sastancima skvotiranih prostora učio temeljne postulate donošenja odluka u kolektivu, kao i preuzimanja odgovornosti u odlučivanju o korištenju i upravljanju prostorom. Rijetko se koja vrsta prostornih političkih taktika tako neodvojivo vezala za model radikalne participacije svih sudionika u procesima odlučivanja. Na to se nadovezuje i poznavanje šireg okvira vlasničkih odnosa, tržišnih dinamika i urbanih politika vezanih za nekretnine. Oni koji skvotiranje poznaju iz prve ruke to instinktivno podrazumijevaju, ali poznavanje zakona o vlasništvu, urbanističkih procedura, kulture pregovaranja s institucijama i vlasnicima je u rijetko kojem kontekstu preneseno takvom "pedagoškom" dosljednošću, a Wardov citat podcrtava upravo tu činjenicu.

Skvotirani prostori, bez obzira radi li se o supkulturnim ili stambenim lokacijama, svoje korisnike suočavaju s realnostima urbanih politika i prostorne nepravde. Nerijetko to su mjesta inicijacije u sudjelovanje u javnim raspravama za prostorne planove, osvještavanja o gradskim politikama i komodifikaciji prostora, te sigurni prostori u kojima nastaju alijanse šireg društvenog i prostornog značaja. Takav je, primjerice, slučaj Varšavske stanarske organizacije koja je proizašla iz svog radikalnijeg skvoterskog krila kolektiva Syrena, a koji zajedno djeluju kako bi štitili stanarska prava najmoprimaca i malih vlasnika, nasuprot financijalizaciji varšavskog stambenog fonda. Primjeri sličnih alijansi postoje u nizu europskih gradova poput Praga, Rotterdama, Londona, Brightona, Bruxellesa, Malage, Beograda itd. 

Ta slabo osviještena uloga skvotiranja, kao prostora i zajednice, u edukaciji pojedinaca o dinamikama urbanih politika važna je zbog toga što u formalnom smislu gotovo da i ne postoje prostori ni institucije kroz koje se uči kako biti "stanar", "građanin" ili jednostavno korisnik prostora, i sva prava i odgovornosti koje s time dolaze. U tom prostoru lijeve i zelene političke opcije trebale bi vidjeti smjernice za svoj razvoj i podlogu za jačanje svog biračkog tijela. Međutim ili srećom, to nije tako.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 12.03.2021

VEZANE VIJESTI

Lakmus papir za progresivnost

Piše: Jere Kuzmanić
Ofenziva na skvotove koja se događa na razini EU tjera nas da taktički promišljamo u kojoj sferi nalazimo nove ili stare, fizičke i političke prostore samoedukacije o urbanim politikama.

Medika ostaje!

Piše: Matija Mrakovčić
Za moguću "nelegalnost" korištenja prostora Medike odgovornost snosi isključivo Grad Zagreb, i to njegove najviše političke instance.

Svaki grad treba svoju kliniku

Piše: Matija Mrakovčić
Tijekom prve godine postojanja, praški je društveni centar Klinika postao simbol otpora jačanju konzervativnih i autoritarnih tendencija u češkom društvu.