Slajdovi iz zamućene povijesti | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Slajdovi iz zamućene povijesti

Kontrola Roberta O' Connora propituje naš odnos prema prošlosti.

Piše: Dina Pokrajac
  • A
  • +
  • -

Tri ogoljena zida i jedan ispunjen sa sedam crno-bijelih digitalnih fotografija srednjih dimenzija prvo su što vidim pri ulasku u galeriju Academia Moderna. Riječ je o prvoj izložbi američkog umjetnika Roberta O' Connora u Zagrebu. Nakon prvotne zbunjenosti koncentriram se na fotografije…

Fotografije su to koje prikazuju svakodnevne prizore iz DDR-a. Tvornice, strojevi, impozantne građevine, statua Lenjina, skupovi komesara - tipične scene koje su se mogle dogoditi u Rusiji, Istočnoj Njemačkoj, Jugoslaviji ili bilo kojoj drugoj komunističkoj zemlji. Ono što je intrigantno je da su lica svih sudionika na fotografiji uključujući i velikog brata Staljina izbrisana, zamagljena. Ljudski pogled se na tim otuđujućim, repetitivnim, neosobnim fotografijama ne može uhvatiti. 

Ova tehnika me automatski asocira na Baldessarijeve šarene balončiće kojima je prekrivao lica, međutim sa potpuno drugim efektom. Druga asocijacija mi je umjetnički projekt video nadzora Security by Julia umjetnice Julije Scher u kojem ona istražuje načine na koje policija i sigurnosne službe koriste video kamere. Jednostavno fotografije sugeriraju prisutnost sablasnih "stasija" (zvali su ih sivi ljudi) i sredstvo su stroge kontrole režima nad pojedincem, nad načinom na koji će se reprezentirati: uvijek u gomili, nikad kao individua, nikad na način koji nije u službi vladajuće ideologije.

O' Connor je digitalizirao stare dokumentarne fotografije, "odabravši djeliće povijesti zaleđene na starim slajdovima i preoblikovavši ih". Naziv koji povezuje slajdove Lenin's ideas become reality sugerira sasvim konkretnu i surovu realizaciju tih ideja i njihovog utjecaja na živote masa.

Nasuprot fotografijama nemarno su nabacane stolice; od čuvarice postava saznajem da su one trag razgovora s umjetnikom na dan otvorenja. Ovako prazne sugeriraju odsutnost ikakvog objašnjenja, prazninu koja je evidentna i na fotografijama. Usprkos hladnoći i deindividualiziranosti one izmiču bilo negativnoj bilo pozitivnoj interpretaciji i ostavljaju gledatelja da svojim osobnim stavovima, osobnim i kolektivnim iskustvima i povijesnim okolnostima prema DDR-u ispuni prazninu i (de)konstruira njihov sadržaj.

Kontrola koju naslov izložbe sugerira je kontrola nad interpretacijom i nad našim društevnim sjećanjem, ovisno o osobnom stavu i iskustvima. Također priziva kako nas naše sjećanje može izdati i kako istu fotografiju u različitim životnim fazama različito interpretiramo.

Kustosica Barbara Vujanović piše: "Robert je postupcima manipuliranja i raslojavanja stvarnosti nastojao dovesti u pitanje odnos stvarnoga i iskonstruiranoga – od strane sustava (politike, ekonomije, marketinga…), i na posljetku njega samoga. Pečat osobnoga maksimalno je izostavljen…ono što povijest zamućuje i čini ju subjektivnom jesu sjećanja i pretpostavke koje svaki pojedinac oblikuje ovisno o iskustvu, poznavanju činjenica i svjetonazoru.“

Međutim, osobno se nikad do kraja ne može odstraniti, ali treba se relativizirati.

I u naslovu popratnog teksta izložbe Barbara Vujanović parafrazira pjesmu Paint it Black Rolling Stonesa, koja je na sasvim osobnoj razini označila njeno prvo suočavanje sa mogućom drugom interpretacijom preispitivanjem komunističkog režima u Jugoslaviji.

Meni pak prvo pada na pamet epileptični ples Iana Curtisa i stihovi - "Confusion in her eyes that says it all. She's lost control." To dobro ilustrira kako zavisno od situacije svi interpretiramo stvari drugačije i kontroliramo, procesuiramo sadržaje na drugačije načine.

O'Connorove fotografije podsjećaju me na to kako smo iz perspektive današnjeg opresivnog neoliberalnog režima skloni komunističku prošlost gledati ružičastima naočalama. Simpatične anegdote poput "Mirko, pazi metak! Hvala Slavko!", Novi val, odlasci u Trst - sve to prividno humanizira autoritarni režim i čini ga benignijim. Svi imamo takve priče i uspomene iz djetinjstva, tako bezazlene i nevine. 

Pa ipak, cilj umjetnosti je upravo stvaranje ovog vakuuma otuđenja kako bi ga se moglo dekonstruirati i onda ponovno rekonstruirati određene događaje i društveno sjećanje na njih, ali sada u novom kontekstu (npr. režim DDR-a vs. neoliberalni kapitalizam). Umjetnik poput O'Connora skida te varljive slojeve, prazni suvišne sadržaje i svodi ih na ono bitno: oduzimanje osobnosti, kontrolu, totalitarizam. 

Fotografije su me podsjetile i na posjet Muzeju DDR-a u Berlinu, ispunjenom šarenim artiklima poput pionirskih marama, bojanki, rekonstrukcije tipične sobe iz DDR-a koja nas je sve podsjetila na dnevne boravke naših baka te velikim tekstovima koji američkim turistima objašnjavaju njima apstraktne pojmove poput samoupravljanja, socijalizma, javnog vlasništva… Riječ je o fetišizaciji nasljeđa DDR-a koja je dosegla apsurdne razmjere (kao kad u filmu Good Bye, Lenin glavni junak konstruira imaginarnu komunističku mizanscenu za svoju bolesnu majku), toliko suprotnoj ovim dehumaniziranim O' Connorovim fotografijama. 

Na kraju, pada mi napamet jedna misao: Kako će izgledati slajdovi iz današnjeg režima? Prikriva li blještavi, lažni reklamni sjaj iste otuđujuće prizore, samoću i gubitak ljudskosti u tobožnjoj raznolikosti? Represivnost neoliberalnog režima možda nije tako evidentna kao hladni čelik DDR-a: ona je suptilnija ali ne i manje zastrašujuća.

Eto, to je interpretacija "obojena bojama mog iskustva", jedna od mnogih mogućih…

Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školicaSvijet umjetnosti, ciklus 2013-14, udruge Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 07.11.2013