Slatke šezdesete: Pokreti i prostori
 | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Slatke šezdesete: Pokreti i prostori


U zagrebačkoj Galeriji Nova otkrivala su se skrivena mjesta mitske dekade 20. stoljeća. Izvjestiteljska ekipa Kulturpunktove novinarske školice bila je tamo.

Pišu: Ana Kovačić, Tamara Sertić, Maja Gujinović, Ives Vodanović i Petra Novak

Dva dana zanimljivih diskusija, predavanja i susreta s gostima koji nisu često u ovim krajevima ili, ukoliko jesu, nisu toliko vidljivi u javnosti, šezdesete iz perspektive 'postideoloških' društava, komparativna analiza i kontekstualizacija tadašnjih razvojnih procesa u umjetnosti, kulturi i društvu te njihovi učinci na suvremenu situaciju, istraživanje onog skriveno u revolucionarnim 1960-ima iz umjetničkih i teorijskih perspektiva. To su nam u Galeriju Nova 3. i 4. prosinca donijeli kustoski kolektiv WHW i tranzit.at, a sve u okviru Act4/8. Šangajskog bijenala. Slatke šezdesete su dugotrajan eksperimentalni istraživački projekt koji revolucionarni period šezdesetih, do sada uglavnom obrađen i definiran iz pozicije zapadne kulture, promatra kroz vizuru zemalja koje su tada pripadale istočnom političkom bloku ili su, poput bivše Jugoslavije, tražile 'treći' put u blokovskoj podjeli hladnog rata.

 

Samoupravljanje u sukobu forme i sadržaja

Socijalističko samoupravljanje bio je prvi panel u kojem su sudjelovali beogradski povjesničar i teoretičar umjetnosti Branko Dimitrijević, novinarka i aktivistica Vesna Kesić, povjesničar umjetnosti i kulture Matko Meštrović, filozof i društveni teoretičar Ozren Pupovac te Dejan Kršić (WHW) kao moderator. Polazište panela bio je društveni, politički i kulturni život u SFRJ u 1960-ima, iz perspektive socijalističkog samoupravljanja, u vrijeme kad je jugoslavenski model socijalističkog samoupravljanja ostvario znatan ekonomski razvoj i ljevica ga je poštovala kao alternativu i etatističkim i kapitalističkim društvima. Namjeravalo se ispitati nasljeđe tog modela s njegovim ekonomskih i društvenim posljedicama. Međutim, naizgled čvrsto postavljene granice pokazale su se kao preveliki zalogaj za diskusiju od tri sata. Jednostavno rečeno, došlo je do sukoba forme i sadržaja panela.

No, krenimo redom. Kakve veze socijalizam, radničko samoupravljanje i šezdesete imaju s Althusserom, pozicijom žena u društvu i kulturom? Već se na prvi pogled ovaj - u najmanju ruku široki - dijapazon mogućnosti povezivanja čini se kao igralište za niz mogućih interpretacija svakom tko je makar i površno upoznat s temom. Sudionici panela pristupili su temi orijentirajući se prvenstveno na vlastita polja djelovanja, s određenom dozom hermetičnosti koja je ostavila auditorij, ali i svakog sljedećeg izlagača, bez mogućnosti konstruktivnog komentara ili pitanja. Slalom između teorijskih okvira socijalizma, dogme samoupravljanja i distanciranja od svake moguće konkretizacije izlaganja ostavilo je prostora jedino za hermenautiku. Ono što je bilo očekivano od ovoga panela je apstrahiranje metateorijskog diskursa i približavanje već ionako dovoljno marginalizirane teme konkretnim procesima tadašnjeg vremena te njihovoj (re)prezentaciji u današnjem kontekstu. Međutim, umjesto konkretnog ispitivanja povjesnog razvoja socijalističkog sistema te njegovih manifestacija unutar društvene organizacije, rasprava je gotovo do samoga kraja zadržala notu distanciranosti i apstrakcije, skačući amo tamo po raznim temama.

Ipak, postavljena su neka posve legitimna pitanja: korelacija nacionalnog pitanja sa modelom samoupravljanja, odnos vlasništva i moći u ekstremno politiziranom sustavu te provedba emancipatorne politike žena unutar institucija. Njima će, nadam se, projekt Slatke šezdesete u nadolazećem istraživanju pristupiti s manje raspršenosti, jasnijim tematskim fokusom, u možda drugoj formi predstavljanja, s malo više kontekstualizacije unutar društveno-političkih okvira.

 

Umjetnost i znanost: dvije ruke istog tijela

Sljedećeg dana, u subotu, program je započeo javnim intervjuom s Matkom Meštovićem kojeg je vodila Sabina Sabolović (WHW). Šezdesete možda ne bi bile tako slatke da nisu dale vremenski okvir za međunarodni umjetnički pokret Nove tendencije. Sebe su prozvali revolucijom u umjetnosti, drugi su ih nazivali fenomenom; Nove tendencije te su kvalifikacije i opravdale - demistifikacijom umjetničkog čina, njegovim prebacivanjem u sferu društvenog djelovanja, sintezom znanosti i umjetnosti, korištenjem računala, aktiviranjem gledatelja... Njihova posebnost bilo je povezivanje umjetnika, teoretičara i galerista dviju Europa, Istočne i Zapadne i to usred Hladnog rata. Njima su se kasnije pridruživali i oni iz SAD-a, Afrike, Južne Amerike, Azije. Baza im je bio Zagreb, a jedan od inicijatora, teoretičar, ideolog te svjedok svih događanja vezanih za Nove tendencije - hrvatski interdisciplinarni znanstvenik Matko Meštrović. U javnom intervjuu kojeg je vodila Sabina Sabolović iz WHW-a, u Galeriji Nova u subotu 4. prosinca, Meštrović je, u anegdotalnom stilu, otkrio dio pozadine pokreta. Pri tom su kao startna pozicija pripomogla pitanja 'Što?' 'Kako?' i 'Za koga?', zgodan odabir kustosice istoimenog kolektiva.

'Nitko još nije razjasnio što su Nove tendencije', počeo je Meštrović. 'Iako u svijetu ima skoro već deset disertacija na tu temu, nitko se nije bavio upravo tim pitanjem. Nove tendencije nisu bile poznata pojava u nizu avangardnih pojava. Ješa Denegri, tako, koristi izraz 'l'ultima avanguardia - zadnja avangarda'. To je stjecaj okolnosti koji još nije posve rasvijetljen. Zašto su se odjednom, nezavisno, javile grupe mladih ljudi iz Padove, Pariza, Dusseldorfa... koji su više manje imali zajednička nastojanja, a da se međusobno nisu poznavali?'

Za objašnjenje susreta Novih tendencija Meštrović se poslužio naslovom knjige Jacquesa Monodea Slučaj i nužnost.
'To su dva pojma koja se ne razdvajaju ni u životu ni u prirodi i uvijek se prate. Ovdje nužnost da se nešto novo rodi postavlja preduvjete. Ništa se ne događa u izolaciji. Međe se i onako i ovako prevladaju. Ovdje se radi o umjetnim ili povijesno nastalim razdaljinama između bitnih kreativnih aktivnosti čovjeka, a to su umjetnost i znanost. Abraham Mole je dokazao i pokazao da bez obzira koliko se pozivali na metode intuicije ili istraživanja u kreativnom činu, i u znanosti i u umjetnosti se događa isti proces. Umjetnost i znanost se odnose kao dvije ruke na istom tijelu.'

No, kako je došlo do toga da se te dvije ruke sretnu upravo u Zagrebu? 'Zagreb je između dva rata bio jedan od vodećih gradova u međunarodnom pokretu za arhitekturu i urbanizam CIAM kojeg je predvodio Le Corbusier. Glasovitu Atensku povelju s njim je napisao zagrebački arhitekt Ernest Weissman. On je bio njegova desna ruka. Tek smo prije nekoliko godina saznali da postoji alternativna, Weissmanova povelja. I zagrebačka likovna situacija bila je dinamična, obuhvaćala je sve likovne pojave, od dječjeg crteža do urbane kulture, i bila je vrlo socijalno angažirana. Na primjer, naiva i grupa Zemlja. Postojali su tada i oblici drugih otkrivanja fenomena vizualnog. Arhitektu Seisselu se tako zahvaljuje na postojanju prve apstraktne slike '30-tih godina u Zagrebu. Marijan Detoni je pred rat napravio Fantaziju oronulog zida .To nije bio niti klasični niti socijalistički realizam, već iznimno moderan izraz u kojem se osjeća čitava klasna struktura toga doba.'

Na kraju, zaključujući niz od tri ključna pitanja Meštrović je razjasnio za koga su Nove tendencije: 'Za sve! Aktiviraj gledatelja - bio je jedan od glavnih slogana. Taj je moment konstruktivan u realizaciji radova. Unutar okvira djelo se mijenja kako se krećete, postavljate prema njemu. To je periferna percepcija, termin koji je uveo Julio Le Parc, Argentinac u pariškoj grupi Recherche d'Art Visuel. Za koga? Sigurno ne za kolekcionare.'

 

Koščević: 'We were the best!'

Politizirane forme neoavangarde u kojima su sudjelovali Vardan AzatyanAbdellah Karroum i Želimir Koščević uz moderiranje Ivet Ćurlin (WHW), sagledavale su razne institucijske i organizacijske okvire i modele u kojima su djelovali modernistički i neoavangardni pokreti te njihov odjek danas. S jedne strane imamo nacionalnu emancipaciju u Armeniji, s druge kolonijalizam i period koji je uslijedio potom i, naravno, Hrvatsku '60-ih i '70-ih s fokusom na Studentski centar kao područje određenog revolucionarnog djelovanja u socijalističkom režimu. Prezentacija koja je otvorila panel bavila se nacionalističkim modernizmom koji se nalazio između ruskog orijentalizma i Hladnog rata i načela je kompleksno pitanje suvremenih praksi armenske umjetnosti. Vardan Azatyan je započeo sa šezdesetima uz rečenicu kako 'prošlost postoji istodobno za sebe ali i za nas'. On muzeje tog perioda, a i ne samo tog, vidi kao diktatorske ustanove dok s druge strane postavlja utopijsku sliku 'muzeja bez zidova'. Njegovo predavanje je stoga bilo u potpunosti usmjereno na problematiku institucije kao takve te konkretne sudbine erevanskog muzeja u vremenu Sovjetskog Saveza. Abdellah Karroum je veći dio svog predavanja posvetio predstavljanju geopolitičke situacije Maroka, na štetu priče o kulturnim i muzejskim institucijama. Spomenuo je tek izuzetno bitne marokanske časopise, Situation Arts plastiques i Aqulam (Olovka) od kojih je potonji zapravo filozofski časopis koji je isprofilirao mnoge intelektualce. Oni su u kasnim 1960-im su bili podjeljeni u više grupa, prihvaćali su modernu internacionalnu produkciju ali su djelomično imali i nešto konzervativno. Što se same estetike umjetnosti tiče, oficijelna je umjetnost Maroka (može se povući paralela i sa drugim zemljama), bila naivna: bitan je bio spektakl, ples, folklor.

Posljednji izlagač na panelu bio je legendarni voditelj Galerije SC-a - Želimir Koščević, čiji je rad u Galeriji Studentskog centra započeo 1966/'67, odlaskom Vjerana Zuppe u kazalište ITD. Na žalost, čak i uz veliki vremenski odmak, Košćević i dalje nema jasno formiranu teorijsku refleksiju prema svom radu u Galeriji SC i njenom odnosu prema vladajućim strukturama te se gotovo cijelo izlaganje svelo na već više puta pročitane ili prepričane ključne izložbe tog prostora (Hit Parade, Izložba muškaraca i žena, Akciji Total Borisa Bućana i Darka Tomičića...). Spomenuta je i suradnja s beogradskim Studentskim centrom  u kojem su tada djelovali izuzetno bitni ljudi poput Dunje Blažević, Biljane Tomić i Ješe Denegrija, a Mladen Stilinović se prisjetio i gradonačelnika Većeslava Holjevca, koji je Zagreb htio učiniti otvorenim modernističkim gradom pa nije bio problem dobiti dozvole za mnoge akcije u javnom prostoru, kakve su često radile upravo Galerija SC i tadašnja Galerija Suvremene umjetnosti. U jednom trenutku, osvrćući se na tadašnje djelovanje Galerije SC, Koščević je ustanovio: 'Bili smo najbolji!'. Prostor za zanimljivu raspravu u kojoj bi sudjelovala sva tri gosta, na žalost, nije iskorišten pa je na kraju ovog panela ostalo mnogo neodgovorenih pitanja i nepovučenih poveznica među ovim pričama.

 

Ideologija u prostoru

Na trećem i posljednjem panelu Reorganiziranje urbanog prostora u kolektivnom modalitetu sudjelovali su Dafne BercTony Chakar imar Nagati te Georg Schöllhammer kao moderator. Govorilo se o načinu na koji su politika i društvo utjecali na urbanističke prakse '60-ih i ranih '70-ih na primjerima Kaira, Beiruta i hrvatske obale. Za komunikaciju s publikom otvoreni izlagači, ponudili su svoja izvorna iskustva s ovog područja, a jukstapozicija njihovih radova unutar panela rezultirala je postavljanjem problematike u nove, šire kontekste čije sagledavanje vodi logičnijoj predstavci značenja '60-ih za urbanizam i arhitekturu kolonijalnih zemalja.

Prvi izlagač Omar Nagati prikazao je kratku povijest urbanizma Kaira kao i njegovu kompleksnu sadašnju situaciju. Nizom fotografija pokušao je dočarati bizarnost ulica grada koji se predstavlja kao moderan u liniji internacionalnih gradova europskog ugođaja, dok na njegovim ulicama promet usporavaju deve, jedno od uobičajenih prijevoznih sredstava. Zbog slabosti ustroja državne uprave nadležne za pitanja urbanizma, na ulicama Kaira vlada hektično ozračje neformalne ekonomije. Javni prostor koristi se gotovo na individualnoj razini ili je, u najboljem slučaju, pod ingerencijom pojedinog kvarta. Univerzalne odredbe i norme se ne poštuju, pa u kaosu pojedinačnih rješenja i ideja javni prostor prelazi u privatni. Na ulicama se održavaju vjenčanja i priređuju obiteljska okupljanja, a radionice i privatni poslovi zaposjedaju kolnike i javne površine. U prizemljima zgrada smještene su trgovine koje svoje štandove postavljaju na nogostupe, zbog čega pješaci hodaju po kolnicima. Osim toga, veliki problem šireg urbanog područja Kaira jest velika količina ilegalne gradnje, koja raste na legalnim zemljištima, ali bez poštivanja bilo kakvih urbanih mjera. Sve to pridonosi ruralizaciji samog prostora grada, što se intenzivno prikriva u stvaranju njegovog imidža koji počiva na kozmopolitskoj preslici pariške urbanističke preobrazbe pod Haussmanovim vodstvom.
Tony Chakar, arhitekt iz Beiruta, predstavio je svoj projekt The Eight Day koji se bavi posljedicama libanonskog civilnog rata (1975 – 1990).  Ono što je nastalo i ostalo nakon rata na području Beiruta, Chakar imenuje prostorom katastrofe koji ne njeguje kolektivnu memoriju, već rekonstruira povijest sukladno političkim mjerilima vladajućih. Kako bi pokušao ratni i predratni period izvući iz ralja zaborava, bavi se kolekcijom predmeta, od fotografija i pjesama do oglasa i grafita, koji na neki način čuvaju sliku grada kojoj prijeti potpuno izumiranje. Chakar se posebno osvrnuo na problem južnih predgrađa grada, unutar kojih se nalazio i stožer Hezbollaha koji je nakon rata nastojao prikriti poraz i materijalne štete urbanističkim manipulacijama. Rat je ostavio više od milijun ljudi bez domova te ih prisilio da se privremeno smjeste u šatorima. Iako nije postojao planski projekt revitalizacije razrušenih objekata, država je stanovnicima ponudila materijalne kompenzacije, što nije riješilo njihovo stambeno pitanje. Građevinsko poduzeće pod vodstvom Hezbollaha ponudilo je izgrađene i opremljene stanove u zamjenu za državnu novčanu kompenzaciju, što je na neki način bio uvjet, a nipošto izbor jer zbog korporativnog planiranja u kojem je samo jedno poduzeće imalo potpunu kontrolu nad izgradnjom, alternativa nije bila moguća. Na taj način rođena je bezvremenska, neutralna arhitektura bez lokalnih obilježja i sjećanja na katastrofu koja je taj prostor označila. Chakar je na kraju zaključio kako gubitak osjećaja mjesta, genius locija, vodi dezintegraciji i gubitku identiteta te samim tim, prostoru katastrofe.

Izlaganje Dafne Berc, arhitektice iz Zagreba, ponudilo je prikaz negativnih utjecaja turizma na prostor jadranske obale '60-tih. Prvenstveno je riječ o hotelskim kompleksima masovno građenim u doba socijalizma s ciljem utjelovljenja ideje o pravu svakog građanina na dostojan odmor. Doslovnost pristupa bilježi se na razini ambijentalne i estetske ugođajnosti s obzirom da su se hoteli gradili na atraktivnim lokacijama usred šuma i odmah uz obalnu liniju, a uređenje interijera i eksterijera odigravalo se na stilski vrlo ekspresivnoj razini. Sadržaji hotela obuhvaćali su sve potrebno za jedan luksuzan odmor; sportske terene, kockarnice, bazene... Pri tom se nešto manje pozornosti pridavalo utjecaju te industrije doživljaja na okoliš, čemu svjedoče današnji primjeri hotelskih kompleksa koje je tranzicija preobrazila u derutna, nezbrinuta zdanja na štetu prostora i prirode. Jedan od najboljih primjera luksuznog, ali i radničkog turizma (za koji je u Jugoslaviji postojao termin dostupna Arkadija) je hotelski kompleks Haludovo u Malinskoj na Krku, danas zapušten sinonim turizma u Jugoslaviji.

Na koncu, panel je pokazao u kojoj mjeri doslovna i simbolička razina arhitektonskih i urbanističkih projekata biva modelirana u rukama ideologije koja ih tako ugrađuje u temelje vlastite dosljednosti i opstojnosti.

 

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice koja je dio međunarodnog projekta World of Art. Models of training and collaboration in contemporary arts kojeg KURZIV – Platforma za pitanja kulture, medija i društva realizira u suradnji s pratnerima SCCA - Zavod za sodobno umetnost (Ljubljana, Slovenija); Schnittpunkt Verein für Ausstellungstheorie und Praxis (Beč, Austrija) i Podyplomowe Muzealnicze Studia Kuratorskie w zakresie sztuki najnowszej - Uniwersytet Jagielloński, Instytut Historii Sztuki (Krakov, Poljska).
Projekt se realizira uz financijsku potporu za Partnerstvo Leonardo da Vinci u okviru Programa za cjeloživotno učenje Europske komisije. Školica se realizira u partnerstvu sa Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade – Pogon.
Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije.
Ova publikacija odražava isključivo stajalište autora publikacije i Komisija se ne može smatrati odgovornom prilikom uporabe informacija koje se u njoj nalaze.

 

 

 

Fotografija: Hiroshi Kavano, na simpoziju Umjetnost i kompjuteri 71, Radničko sveučilište Moše Pijade, Zagreb, 1971.


 

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 17.12.2010